BOŽIĆNO ČUDO ZDF-a

Tomislav Jakić
Autor 26.12.2018. u 17:04

Izdvajamo

  • U svemu tome, i u potrošačkoj groznici, i u visokoj politici uglavnom svedenoj na globalno siledžijstvo, i u domaćoj politici što je pretvorena u plašt pod kojim se odvija mnoštvo toga što bi trebalo završiti pred sudom (ali znamo da neće), u svemu tome – dakle – nema mjesta za čovjeka, a iz perspektive iskrenog vjernika – nema mjesta ni za Boga.

Povezani članci

BOŽIĆNO ČUDO ZDF-a

Foto: ZDFNeo

Onaj tko je prihvatio da kroz dva sata bude gost u sobi s kaminom, što je bio Božićni dar njemačke javne televizije, dobio je šansu da shvati vrijednost tišine u kojoj vlastite misli mogu (ponovo) postati slobodne. Nekada, nekada davno, to je bila (i) vrijednost Božića. I bilo je dobro makar se i samo podsjetiti na to. Jer, soba s kaminom bila je ipak iluzija što je nakon dva sata ustupila mjesto gruboj realnosti. Bilo je čudo, ali kratko je trajalo. Šteta.

U noći od Badnjaka na Božić ove, godine Gospodnje 2018. dogodilo se čudo. Ne, nije ga izveo ni Svevišnji, ni bilo koji od postojećih svetaca, ili onih što tek stoje u redu za čekanje, ne bi li bili pripušteni u društvo odabranih – ne rukom Gospodnjom, nego voljom njegovih samoproglašenih zastupnika na kugli Zemaljskoj. Ipak, imalo je to čudo itekako veze s Božićem, mada ga zahvaljujemo jednoj posve sekularnoj instituciji i to iz zemlje gdje se jako dobro zna što je, pa i u dane velikih vjerskih blagdana, zadatak javne televizije. No, da ne duljimo i ne okolišamo. Drugi program javne njemačke televizije, ZDF, ponudio je na jednome od svojih kanala (ZDFNeo) posve neobičan doživljaj. Uveo je gledatelje u lijepo namještenu sobu s kaminom. Lijevo je pogled posjetitelja/gledatelja registrirao veliku okićenu jelku, a podno nje nekoliko ukusno zamotanih paketa, očito s poklonima. U sredini – već spomenuti kamin, na njemu svjećnjak i još nekoliko svijeća, na zidu, točno iznad kamina i desno od njega dvije slike-portreti, druga velika; na desnome kraju sobe, onako kako je kamera koja ostaje nepomična, “otvara” gledatelju – veliki i udobni kožni naslonjač, pored kojega, sa svake strane, stoji stolić. Na jednome zatvoreni bokal s kavom (ili čajem?), na drugome još nekoliko svijeća. Uz naslonjač – stajaća svjetiljka.

Ulazi sredovječni čovjek, pali svijeće i vatru u kaminu. Sjeda u naslonjač i gleda kako se vatra razgara. Tišina. Čuje se samo pucketanje vatre. S desne strane pojavljuje se pas, zlatni retriever, prođe do jelke, vrati se do čovjeka u naslonjaču i legne do njegovih nogu. Jedva čujni pasji koraci na sagu. Nakon nekog vremena pas se diže i odlazi, uskoro zatim i čovjek. Soba je prazna. Vatra u kaminu veselo plamti, drvo što izgara i dalje pucketa, čas jače, čas slabije. Pojavljuje se mačka, skoči na prazni naslonjač, ali odmah i odlazi. Tišina i dalje. Čovjek se vraća, sjeda, natače iz bokala kavu (ili čaj?) u šalicu, otpija nekoliko gutljaja, odlaže šalicu na stolić, jasno se čuje zvuk pri dodiru sa stolom, opušta se u naslonjaču i drijema. Vraća se pas, vrti se malo po sagu, potom legne i, kako se čini, i on zadrijema. Gledatelj/posjetitelj u lijepoj, božićno uređenoj sobi (ali bez ijednog vjerskog obilježja) i dalje prati, u tišini, kao nijemi gost što se događa. Čovjek se budi, ubaci još nekoliko cjepanica u kamin, vatra se razgori, on malo promatra i ponovo odlazi, zajedno sa psom. Vraća se mačka, a ubrzo potom i pas. Očito su u “miroljubivoj koegzistenciji”, jer se jedno na drugo ne obaziru. Vrijeme prolazi. Životinjama je dosadilo ležanje, pa opet odlaze. Vatra u kaminu prijeti da će se ugasiti. Vraća se čovjek, mačka mu sjedi na ramenu. Ubacuje još jednu cjepanicu u kamin, da razbukta vatru. Sjeda u naslonjač i gladi mačku. Vraća se pas. Čovjek se sagiba i drugom rukom, nasmiješena lica, gladi pasju glavu. Osim pucketanja vatre ne čuje se ništa. Minute teku. Čovjek se diže, mačka odlazi iz njegovog naručja, diže se i pas. Čovjek gasi svijeće na kaminu i one na stoliću. Vatra u kaminu polako se gasi. Čovjek, pas i mačka odlaze. Kadar se zatamnjuje, posjet je gotov.

Eto, taj posjet u tišini nepoznatom čovjeku u njegovoj sobi s kaminom, njemačka je televizija ponudila svojim gledateljima, pretvarajući ih u neku vrstu voajera, u noći od Badnjaka na Božić. I sada ono glavno. Posjet je trajao puna dva sata. U potpunoj tišini u kojoj se čulo samo pucketanje vatre u kaminu, koraci čovjeka i, jedva čujni – psa, zvuk ubacivanja cjepanica u kamin, odlaganja šalice na stolić i puhanje kojim je čovjek prije odlaska gasio svijeće. I zašto sve to? Zato, da bi se ljudi sjetili kako je božićno vrijeme nekada bilo i vrijeme tihe retrospekcije, poniranja u sebe, razmišljanja u tišini, zato da bi onaj tko je pristao dva sata “boraviti” u sobi s kaminom, uz nepoznatog čovjeka, njegovoga psa i mačku, i sam počeo uživati u tišini i, gledajaći u okićenu jelku, u vatru u kaminu, u sklad suživota troje živih bića, krenuo razmišljati, opušten svakim trenutkom sve više, puštajući mislima da lutaju; zato da bi shvatio kako je taj mir u sobi s kaminom, rječitiji i sadržajniji od silnih poruka kojima ga danonoćno bombardiraju.

Dvosatni boravak u sobi s kaminom bio je svojevrsni prosvjed protiv onoga u što se pretvorio Božić, ali i protiv medijsko-propagandnog terora kojemu su ljudi, osobito u razvijenim zemljama, izloženi 24 sata na dan. Bila je to alternativa bjesomučnom jurenju po trgovačkim centrima, ne bi li se nakupovalo što više (a tko može – i što skupljih) darova, ne bi li se doslovno bacalo novac na gomile hrane, od koje će dobar dio biti bačen, i to u svijetu u kojemu milijuni gladuju (ne, ne samo u Africi, glad nam je bliža, no što mislimo), a tisuće umiru od gladi. Potrošačko društvo, ma koliko da Papa govori protiv njega, prisvojilo je Božić i pretvorilo ga u jednomjesečnu orgiju kupovanja, u veliki biznis. I ništa više od toga. Bankomat usred Božićnog sajma nije nimalo neobičan prizor, ali jest prizor koji dokumentira u što je Božić pretvoren. U kupnju i prodaju, u stvaranje profita. Pa se prave procjene o tome koliko će novaca ove godine građani potrošiti u mjesecu prosincu, pa se prave ankete na ulicama (ovo sada vrijedi za Hrvatsku, katolička Austrija to, na primjer, ne radi) u kojima se ljude pita što njima znači Božić i kakve su njihove želje. I dobiju se odgovori na razini jeftinih fraza, kao da su pokupljene iz udžbenika vjeronauka za početnike, odnosno odgovori poput onih kakve daju kandidatkinje za titulu Miss svijeta kada ih se predstavlja publici. No, ne zavaravajmo se. Nisu ti odgovori građana, na prepad uhvaćenih kamerom na ulicama, ništa sadržajniji od onoga što nam ovih blagdanskih dana nude naši političari na ulasku, ili izlasku iz crkve u kojoj su pribivali polnoćki, ili pak misi na Božić. I opet treba primijetiti: u zemljama zapadne demokracije, pa i u onima za koje se može reći da zaslužuju zvati se katoličkima, nije običaj da političari daju izjave u dane vjerskih blagdana, pogotovo kod odlaska u bogomolje. Niti da javne televizije tumače značenje blagdana rječnikom crkve, pri čemu se sasvim svjesno i namjerno zanemaruje činjenica da osim vjernika katolika, postoje i pripadnici drugih religija, da postoje agnostici i ateisti.

Javna televizija trebala bi biti i njihova, no u dane Božića (kao i ostalih velikih vjerskih blagdana) ona se pretvara u televiziju Hrvata – katolika. Čovjek u čiju je sobu s kaminom gledatelje uvela njemačka televizija, imao je okićenu jelku, ali nigdje nije bilo nikakvog vjerskog obilježja. Mogao je biti vjernik, a mogao je biti i netko tko kiti jelku kao dio tradicije, ali zato poštuje duh Božića i prepušta se miru i tišini. I razmišljanju, retrospekciji. Zaista: razmišlja li i o čemu razmišlja taj nijemi domaćin koji je tekevizijske gledatelje pustio u svoj dom? Tko zna. No, gledatelj koji ga zahvaljujući televizijskoj kameri posjećuje, ima svakako prilike da kroz dva sata uživa u miru, bez ikakvih suvišnih zvukova, čak i bez božićnih pjesama što ih je vašarski karakter blagdana koji je nekada bio nešto drugo i drugačije, pretvorio u estradu.

I nije teško u tome miru, prekidanom samo pucketanjem vatre u kaminu, shvatiti da nam opće ne nedostaju tvitovi američkog predsjednika, mada bi o njima mogla ovisiti i sudbina svijeta. Niti nam nedostaju višesatne press konferencije ruskoga predsjednika, mada on njima demonstrira ne samo sposobnost višesatnog držanja koncentracije, nego i kompetentnost i državničku odmjerenost s kakvom se može pohvaliti malo političara današnjice. Nema u toj opuštajućoj tišini koja čovjeku nudi mogućnost da razmisli o sebi, o tome što je, zašto je i kako je, mjesta ni za zvijezde političke estrade poput britanske premijerke koja oblijeće Evropu u pokušaju da svojoj zemlji osigura uredan izlazak iz Evropske unije, ne shvaćajući pri tome u kakvu je nesreću vodi; ali ni za njemačku kancelarku, čija politička zvijezda naglo gasne, nakon što je najprije “pokopala” mutikulturalizam, potom otvorila vrata svoje zemlje izbjeglicama (koje je u bijeg nagnala politika Zapada, odnosno njezine posljedice), uz lakonsku opasku: “Mi to možemo”, da bi se uoči povlačenja s položaja šefice Kršćanskih demokrata u osnovi priklonila pobornicima pretvaranja Evrope u tvrđavu; nema, napokon, u smirujućoj tišini sobe s kaminom mjesta ni za francuskog predsjednika koji pokušava nekim čak i hrabrim iskoracima slijediti osnovu politike najvećeg predsjednika Francuske nakon Drugog svjetskog rata, ali čija popularnost nezadrživo pada zbog poteza tipičnih za liberalni kapitalizam.

Ako je pak netko iz “regije”, da ne kažemo iz država na području nekadašnje Jugoslavije, slučajno upao u sobu s kaminom, taj je sasvim sigurno vrlo brzo shvatio da u toj atmosferi sklada (kako namještaja u sobi, tako i odnosa čovjeka, psa i mačke) niti ima, niti može biti mjesta za isprazne, ali otrovne bukače kakve gledamo i slušamo u parlamentima, za političare koji nerijetko nemaju pojma o onome o čemu tako “mudro” zbore i koji se nimalo ne ustručavaju otvoreno lagati, gledajući ljudima u oči (na primjer kada se bezočno hvale svojim navodnim uspjesima, pri čemu svatko tko život osjeća na svojim plećima, zna da je riječ zapravo o neuspjesima, neispunjenim obećanjima, ili propuštenim šansama). I nema u tišini blagdanski uređene sobe mjesta ni za biskupe koji ne prezaju od toga da u jaslice, uz dijete-Isusa, postave lutke u vojnim uniformama, za one koji tako uporno i dosljedno govore i rade suprotno od onoga na što upućuje Papa (od kojega se neki, ovdašnjoj Crkvi bliski tzv. novinari i otvoreno ograđuju), pretvarajući vjeru u slugu politike, a Crkvu u angažiranog igrača na političkoj sceni, prepoznatljivo svrstanog na desnu stranu. U svemu tome, i u potrošačkoj groznici, i u visokoj politici uglavnom svedenoj na globalno siledžijstvo, i u domaćoj politici što je pretvorena u plašt pod kojim se odvija mnoštvo toga što bi trebalo završiti pred sudom (ali znamo da neće), u svemu tome – dakle – nema mjesta za čovjeka, a iz perspektive iskrenog vjernika – nema mjesta ni za Boga.

I zato dvosatni boravak u tišini u sobi s kaminom nepoznatog čovjeka, njegovoga psa i mačke, što ga je njemačka televizija (javna, ponovimo to još jednom!) ponudila gledateljima, zaslužuje da bude ocijenjen kao čudo. U jeku komercijalizacije svega i svačega, pa i vjerskih uvjerenja, u jeku informatičke agresije koja se “prodaje” kao informiranost svakoga trenutka i o svemu, u jeku nemilosrdne ofenzive koja nekada časnu profesiju novinarstva pretvara u lobiranje (PR je drugo ime za istu stvar), u jeku nasrtaja propovjednika laži i mržnje na istinu i toleranciju (dok Papa govori o bratstvu među svim ljudima!), gledatelj/posjetitelj dobio je od televizije na dar nešto neobično rijetko, a time i vrijedno: mogućnost da u miru razmišlja, da se podsjeti kako svaki čovjek ima mozak sposoban za razmišljanje, ali i neporecivo pravo da taj mozak koristi, umjesto uzmicanja pred onima koji mozak današnjeg čovjeka pretvaraju u spužvu za upijanje njihovih poruka.

Onaj tko je prihvatio da kroz dva sata bude gost u sobi s kaminom, što je bio Božićni dar njemačke javne televizije, dobio je šansu da shvati vrijednost tišine u kojoj vlastite misli mogu (ponovo) postati slobodne. Nekada, nekada davno, to je bila (i) vrijednost Božića. I bilo je dobro makar se i samo podsjetiti na to. Jer, soba s kaminom bila je ipak iluzija što je nakon dva sata ustupila mjesto gruboj realnosti. Bilo je čudo, ali kratko je trajalo. Šteta.

Tomislav Jakić
Autor 26.12.2018. u 17:04

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija