Bračnokrevetni dani (i noći)

Povezani članci

• Marinko Čulić: Očni problemi Nikice Gabrića
• Evropa ubija demokraciju?
• Saša Leković: Promoviraju se teze koje opravdavaju primitivizam
• VIKTOR IVANČIĆ: BITKA I VRIJEME
• Plenković i Medved izumili lijek za kroničnu demenciju
• Podobnost teme i kandidata u okrilju (anti)fašizma: Pen Centar BiH i potpisi

Prošli put sam malo pretjerao. Nisu me ni slučajno baš svi prestali zvati i dolaziti mi u posjetu. Iako rjeđe, i sada dobijam pozive i posjete od prijatelja i poznanika, znanih i neznanih, sa lijepim željama za oporavak i ozdravljenje. Ali, čovjek je kao mačka: nikad dosta pažnje i milovanja.

Evo jedne od ljepših poruka. Javlja mi se, tako, ovih dana, našijenac u Zemlji Lala i Kanala Dževad Kurić. Bodreći me da istrajem, priča o njegovom ocu, partizanu koji je izbliza upoznao tamnu stranu života. Uz dozvolu dobrog Dževada, doslovno vam prenosim njegovu pričicu:

Hvala Goro, ponovo.

Veoma mi je zao sto si na protezu spao. Tvoji problemi sa ranom na nozi mi se nisu cinili tako zestoki da se morao izvoditi takav brutalni operitvi poduhvat.

Ali kao sto i sam kazes: Moze biti i gore, ne daj Boze.

Jebiga, sve je relativno. Sjecam se da je moj otac cesto spominjao jedno svoje iskustvo iz partizana.

44. je bila najgora ratna godina. Bio je mobilisan i sa svojom jedinicom negdje na planini Srnetici izmedju Kljuca i Drvara.

Bila je jesen/zima i velika glad. Moj otac je to tesko podnosio i cesto se zalio a njegov iskusni saborac i komsija  iz Bugojna Hasan Karadza ga je stalno tjesio:

“Ma, suti, bolan Esade, moze biti i gore!” Otac se stalno ljutio na Hasana i tvrdio da ne moze biti nikako gore.

Medjutim, nesto kasnije je zavladala jos veca glad, nije bilo ni jedne porcije corbuljaka sa vojnickog kazana na dan, jeli su bukovu koru, ali ni nje nije bilo dovoljno, zima je postala jos zesca a zavladao i tifus. Otac je vrlo brzo shvatio da je Hasan bio u pravu I to mu je rekao, a u znak zahvalnosti poslije rata je stalno spominjao Hasana, tako da je i meni ostavio u amanet to iskustvo. Cijenim ga i zato ti ga prepricavam.

Dragi Goro, nedaj se i drzi se cvrsto.  Vjezbaj I “danjom” I “nocom” pa da nam protrcis- polako uskoro na nekoj “pametnoj” multifunkcionalnoj protezi!

Pozdrav!!!

Dzevad

 ***

Prije nego što ću krenuti sa revalicijskim vježbama u Najmegenu (Nijmegen), 21 km od naše kuće, veliki nam je problem bio kako sve to izorganizovati. Vježbe su utorkom i četvrtkom. Žena i djeca rade, a da svaki put moliš nekog od frendova…

Dugo razbijasmo glavu, sve dok u bazičnom (osnovnom) osiguravajućem paketu ne nađosmo da, u slučajevima poput mog, imam pravo na prevoz taksijem. To pravo imaju praktično svi stanovnici Holandije. Što ti je zemlja!

I tako, home alone, svakog utorka i četvrtka lijepo mi dođe šofer na zadnja vrata, posadi me u kolica, do stepenica, koje sam preskočim k’o jednonogi jarčić, i onda me on lijepo uveze u bus.

Kako u polasku, tako i u dolasku. A mi danima glave razbijali kako i šta. Sezame, otvori se, a Sezam širom otvoren, k’o dragstor.

“Iscurile” mi oči tražeći neku caku, ograničenje pisano sitnim slovima, zbok kojeg bi nam se taj besplatan i neograničen prevoz kasnije mogao obiti o glavu, isprazniti novčanik. Ništa.

Takvi smo mi, Balkanci. I nakon dvadeset i kusur godina života u sređenoj državi mislimo da nas to neko zajebava. Da će nam kad-tad, ako ne baš zabiti nož u leđa, onda barem dobro podapeti, baš kad to najmanje očekujemo.

Nepovjerenje prema Državi. Hajde-de kad su nam, tisućljećima, komandovali drugi, to još i mogu da shvatim. Ali zašto je tako (ako ne još gore) i danas, kad smo, kao, svi svoji na svome?

Ili je to ono: koga je zmija ujedala, taj se i guštera plaši?

***

Svakog petka dolazi nam ergoterapeutkinja da savjetuje kako da si olakšam život u kući. Gdje i kako ugraditi držače i rukohvate, kako da se penjem na sprat, umivam i tuširam…

Kad Darija ne radi, spavamo skupa, na spratu, u bračnom krevetu. A kad ona ide na rađu, ja i dalje spavam dolje, u dnevnom boravku. Jer, još se ne usuđujem sam ustati iz kreveta, doskakutati do ruba stepenica i naguzičke spustiti u prizemlje. Dovoljan je jedan pogrešan korak, skokić, da se strmeknem  u “ambis”.

Tri puta sedmično, kad samujem kod kuće, dolaze i patronažne sestre, da me operu i umiju. Tada ne idem na sprat, u kupatilo, nego “higijensku turu” obavljam uz pomoć njihovih vještih ruku, malog lavora, tople vode i sapuna. Zapravo, najvećim dijelom se sam perem, a njima ostavljam samo leđa i bips (guzicu). I ćuna je moj domen.

Što me one više peru i trljaju, sve se manje osjećam muškarcem. Uskoro više neću znati ni imam li išta među nogama.

Srećom, tu su i oni drugi, bračnokrevetni dani. I, naročito, noći.