Branitelji napretka

 Marin Prvan
Autor 3.5.2020. u 10:06

Branitelji napretka

foto: Jutarnji list

Zaista je lijepo vidjeti kako pravi branitelji, časni i plemeniti ljudi, koriste Darwinovu teoriju o izumiranju degeneričnih jedinica da pokažu i uvijek prošire neupitnu veličinu svoje skupine. Tako su pod svoje okrilje uzeli Marka Skeju, čovjeka sa bipolarnim poremećajem koji se ne može odlučiti je li patuljasti mešetar koji oštećuje državu za par stotina tisuća kuna ili je reinkarnacija Charlie Chaplina.

Ja sam mlad čovjek i ne bih se trebao zamarati zastarjelim ideološkim prepucavanjima. Jedine podjele u kojima bih trebao rezonirati su one na učenje iz prošlosti, stvaranje u sadašnjost i planiranje u budućnosti. Davanjem pozornosti društvenim metastazama samo mogu pridonijeti njihovom širenju. Preda mnom je četrdesetogodišnji rat na tržištu rada pa borba za goli život u penziji. Preda mnom je odgajanje djece u demokraciji u kojoj nema povlaštenih skupina. Preda mnom je uživanje u suverenitetu unije zajedno sa tridesetak naroda. Preda mnom je neograničeno vrelo slobode govora koje mi omogućava da sočno psujem ratne profitere i plaćenike. Preda mnom su skora gospodarska oluja i bljesak populizma. Preda mnom je još nebrojeno atraktivnih i spektakularnih komemoracija Bleiburga, Jasenovaca i Vukovara. Preda mnom je obrana domovine od najezde svakakvih čudnih naroda sa juga i istoka. Preda mnom je cjeloživotno oduživanje onima koji su mi, oh tako nesebično, omogućili sa im se zahvalim u hrvatskoj valuti. Zbog posljednjega bi, složiti ćete se, bilo od mene pristojno svojim dobročiniteljima i spasiteljima posvetiti i nekoliko teško izborenih hrvatskih riječi.

Kažu da su prepreke ono što vidiš kad makneš pogled sa cilja. U petak je predsjednik na trenutak pomjerio pogled sa zajedničkog vijenca državnog vrha i ono što je ugledao su bile…pa, zajedničke prepreke. Prepreke pijetetu poginulim braniteljima, nacionalnom jedinstvu i modno-estetskom progresu. Organizacija je očito bila na pogrešnom nivou pošto su spomenuti čunjevi samim svojim naličjem znatno odudarali od, njima srodnih, čunjoglavaca . Za tmurni kišni dan bi svakako bilo primjerenije da ove jedinice budu kromatski nešto življe i vidljivije nijanse. Osim toga, ovakva serija čunjeva je već bila rashodovana u trenutku kad se odvijala sama slavljena bojno-redarstvena akcija, a da čitava stvar bude još esencijalno pogrešnija jučerašnji primjerci su zapravo samo prebojane replike famoznih originala. Nije sporno da je, ono što je organizator tom prilikom napravio, bila jedna klasična – medveđa usluga.

Novoodabrani vrhovni zapovjednik vojnih snaga, inače sklon striktno estetskim intervencijama, se (opet iznova) nije libio pokazati svoj beskompromisni stav prema zloćudnim pojavama koje je svojevremeno imao prilike u potpunost iskorijeniti. Premijer je pak, kao vrhovni čunjoglavac, još jednom demonstrirao zadivljujuću sposobnost svjetonazorske metamorfoze i senzualnog trljanja jagodica prstiju, njegove omiljene egzibicionističke erogene zone. Neporecivo je uzbuđujuće interaktivno sudjelovati u predizbornom foršpanu te promatrati hardcore treskanje premijerovog nepodšišanog cufa dok mentalno opći sa nacijom. I dok vijesti repetiraju dugoočekivani postkoronaški nastavak političke sapunice, u Splitu organi reda uporno demonstriraju vlastitu degeneraciju. Iako se uz bok dvaju državnih čelnika rehabilitira apel na genocid i tako negira trenutna državotvornost, na splitskoj Rivi se lišava slobode radi oslovljavanja policajca sa „druže“. Iz nedavnih zbivanja nije teško zaključiti da splitska policija nema namjeru njegovati (bez)vrijednosti poput prijateljstva, jednakosti ili solidarnosti te inficiranima sličnim pato(s)genima određuje samoizolaciju, valjda u strahu od nekontrolirane ekspanzije. S druge strane, NDH se više, znanstvenim eksperimentima u bosanskom laboratoriju je dokazano, ne može širiti pa je prevencija tog tipa suvišna.

Prepreke tj. branici često vole biti fotografirani te (ide)ološki ovjekovječeni pa stoga, njihovom otkupljivogriješivom logikom, za specijalne prigode biraju znakovlja specijalnih jedinica. Zbog njihovog natjecateljskog duha bi ih bilo oku ugodno jednog dana vidjeti i na specijalnim Olimpijskim igrama uz bok najmotoričkijima sa one strane spektra. Pitanje je da li bi im Hrvatska takvo sudjelovanje dozvolila pošto se duševno oboljenje tog tipa u nas smatra normalnom, premda samo u određenim prigodama. Tako je, na primjer, legalno u pretprodaji za koncert pjevača, koji za konkretnu demenciju ima ekskluzivno pravo autorskog vlasništva, imati nadpolovičnu kvotu karata rezerviranu samo za mentalno poremećene iz te kategorije. Svakako ćemo na odluku o Olimpijadi, zbog ove nesretne globalne pandemije, pričekati bar još neko vrijeme. Nije čak siguran ni tradicionalni proljetni izlet u Bleiburg, prilikom kojeg jedan bus bude redovito rezerviran za naše najdraže narodne štićenike. Možda i bolje jer bi bilo mučno po tko zna koji put gledati kako Austrijanci, notorni eugeničari, sprovode (ne)humane metode nad tom najranjiv(an)ijom skupinom. Prizori poput zabrane odlaska na wc kada retard digne ruku, nametanja modne kulture ili prisilna hospitalizacija prilikom napadaja ludila znaju biti teški za gledanje. Pogotovo na stranoj televiziji.

Zaista je lijepo vidjeti kako pravi branitelji, časni i plemeniti ljudi, koriste Darwinovu teoriju o izumiranju degeneričnih jedinica da pokažu i uvijek prošire neupitnu veličinu svoje skupine. Tako su pod svoje okrilje uzeli Marka Skeju, čovjeka sa bipolarnim poremećajem koji se ne može odlučiti je li patuljasti mešetar koji oštećuje državu za par stotina tisuća kuna ili je reinkarnacija Charlie Chaplina. Po njegovim posljednjim nastupima u HNK Split bi se moglo zaključiti da je ovo potonje. Anto Đapić, privremeni vršitelj dužnosti načelnika glavnog stožera HOS-a, renomirani ustaški apologet i košarkaš, je također jedna od omiljenih karikatura prosječnog hrvatskog branitelja. Ova kruškolika pojava je, osim po rijetko uspješnom izbacivanju iz HDZ-a i to početkom devedesetih (zbog javnog pozdravljana starim ustaškim pozdravom), poznata po falsificiranju diplomskog rada iz domene prava kad je, valjda dokazujući kognitivne kapacitete, prepisao sto šesnaest (!) stranica iz knjige svoga mentora. Što tek reći za slučaj Josipa Klemma, pravomoćno osuđenog za teški gospodarski kriminal, kojem su širokogrudni branitelji filantropi, iz očito pedagoških razloga, dodijelili ulogu predsjednika Udruge specijalne vojske iz Domovinskog rata. Atletski građeni Josip, upamćen kao gušitelj policajca na vratima crkve sv. Marka, naročito zaslužuje na specijalnu Olimpijadu, ali će se zasad svojom izviđačkom medaljom za najboljeg šatoraša, dičiti samo u zatvoru.

Bila bi nezapamćena šteta kad bi ratni vojni invalidi, stariji časnici Hrvatske vojske ili odavno rehabilitirani i privređujući branitelji povukli sponzorstvo nad ovim jednost(r)aničnim am(bl)ebama koje već četvrtinu stoljeća parazitiraju na državnom proračunu i nacionalnom moralu. Bilo bi nadrealno gledati kako se mirovine povećavaju ostalim nebitnim umirovljenicima, kojih je šest puta više, da se dokine većina povlaštenih mirovina. Bilo bi, složiti ćete se, potpuno neprirodno da se zahvala za doprinos u obrani od agresije nakon dvadeset i pet godina prestane iskazivati u novčanim nametima. Zaista, samo izopačeni um može pomisliti da bi radno sposoban muškarac trebao, nakon nastanka, doprinijeti i razvitku otadžbine. Samo monstrumu može pasti na pamet da bi se, u vremenu opće krize, rodoljublje moglo potvrditi pristankom na smanjene državne naknade, a plinske boce ostaviti ispod špahera. Samo psihopat može zaključiti da se u rat išlo samo zbog nemonetizirajućeg osjećaja za pravdu.

Čistačica ili medicinska sestra, koje četrdeset i pet godina krive svoja ili ispravljaju tuđa leđa, i onako zaslužuju da imaju tri puta manju mirovinu od onoga tko im je, onaj put kad je domovina zvala, demokršćanski omogućio da na vijeke iza njega glancaju popišanu školjku ili mu peru guzicu. Svjesno su birale kapitalizam te su morale dugoročno planirati da će se tamo sve, a naročito sloboda, plaćati. Zahvalnost koja ne sjeda svaki mjesec na račun ostaje lebdjeti u zraku. A uvjetno poštovanje, koje ne kima po zapovjednoj odgovornosti, se, po potrebi, efikasno prizemljuje. Pas iz šinteraja u svakome vidi mesijansku figuru, ali provođenje ostatka života na lancu ni već izmučenoj životinji nije neka primamljiva definicija sreće.

Mladići koji su se sa ratišta vratili skačući po tenku i mašući brojevima računa mogu, ako ograničavajući volumen riječi dopusti, stati u zajednički nazivnik „plaćenici“. Istina, neki od njih su se prometnuli u ozbiljne poduzetnike i spremno sudjelovali u dugo očekivanoj privatizaciji potom opljačkane države. Kako god, mračni tipovi koji nose majice što sugeriraju da rado provode dosta vremena doma, valjda u zamračenoj sobi slušajući goth budnice, su možda napadali iste neprijatelje kao i ostatak momaka sa ove strane, ali branili istu državu – nisu. Takvi bi danas bili traženi kao internacionalni teroristi. Da je pitati poginule kolege tih gotičara kakav grb bi rado imali na nadgrobnoj ploči, odgovor vjerojatno ne bi glasio „Republike Hrvatske“ već nekakve opskurne fantazmagorije. Pitam se, tko se ne bi naklonio svakom branitelju na ulici da sutra izbace takve iz svojih redova? Bi li itko među Hrvatima ostao imun da hrabri sudionici Domovinskog rata još jednom dokažu svoje čojstvo stajući u obranu slabijih? Da li bi Hrvatska lakše disala da se svim sudionicima vječne ZDS kampanje trenutno ukinu sve povlastice? Jeli vrijeme da se raspusti Ministarstvo branitelja? Je li (još uvijek) samoubilački pothvat sugerirati osnivanje Ministarstva lažnih branitelja? Je li sadašnjost napokon spremna da oslobodi budućnost koju kao taoca drži prošlost?

Od rata je stasala cijela jedna generacija. I ta generacija ima samo jedno pitanje; hoćete li nam više dopustiti da jebeno dišemo?

 Marin Prvan
Autor 3.5.2020. u 10:06

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija