BRANITI NEOBRANJIVO, ILI?

Izdvajamo

• I tako dolazimo do srži aktualne afere. Javnosti je, kao gladnome psu kost, bačena davna Mesićeva (u svakoj riječi neprihvatljiva!) izjava o Jasenovcu i još ponečemu, da bi se otvorila rasprava o njemu i da bi ga se totalno diskreditiralo. Jer, on je, kao simbol, a na temelju svega što je radio kroz gotovo puna dva desetljeća, posljednji oslonac sve više marginaliziranog antifašizma u Hrvatskoj, a kroz to i posljednja prepreka radikalnoj desnici. Ta desnica već trubi na juriš revidiranja povijesti, ukidanja sekularnog karaktera ako ne Države, a ono svakako obrazovanja i jedva čeka početak lustriranja (boljševici bi rekli: čistke) nepoćudnih, koje bi se u aktualnim hrvatskim prilikama moglo nazvati i nesalomljivima. Desnica treba (i sama ga sebi stvara) slobodno polje djelovanja.

Povezani članci

• Nazdravite drugovi!
• DJECA S KOZARE
• PRAZAN GRAD
• ATV: BADNJAK MLADENA IVANIĆA
• Koruška Katolička crkva zabranila misu u Bleiburgu
• Treća sreća, najveća…

Ne treba zaboraviti. Najprije padaju simboli. Upravo zato ne bi se smjelo dopustiti rušenje simbola reafirmiranja antifašizma u Hrvatskoj, ma koliko da je izjavom iz Novske mnogima dao argument za to.

Afera, jer to jest afera, oko objavljivanja snimke bivšeg Predsjednika Stjepana Mesića koji je godine 1992. u Novskoj u ležernoj atmosferi i u uskom krugu, dovodio u pitanje karakter ustaškog logora u Jasenovcu, govorio kako su se oni koji su tamo dopremljeni “zapravo spasili”, jer je “znalo proći i 15 dana, a da nitko ne bude ubijen”, uz primjedbu da su ljudi umirali “kao što normalno ljudi u ratu umiru”, pogodila je u prvome redu iskrene i istinske antifašiste u Hrvatskoj, ali je i razotkrila prave motive desničarskih krugova koji su spomenuti snimak učinili dostupnim javnosti.

         Stjepan Mesić, s kojim je autor ovih redaka blisko surađivao gotovo puno desetljeće, često se doima kao kontroverzna figura, mada to u osnovi nije. Riječ je o pragmatičnom političaru (netko bi možda išao i tako daleko da kaže: oportunističkom) koji gotovo u svakoj prilici nastoji zadovoljiti krug ljudi s kojima se druži, ali koji se u određenim situacijama kada ga vodi čvrsto uvjerenje zna postaviti i krajnje kruto i nepokolebivo. U svojoj bogatoj političkoj karijeri dokazao je to najmanje dva puta. Najprije godine 1971. kada se pridružio pokretu što će kasnije dobiti ime Hrvatsko proljeće i zbog toga zaradio (i izdržao) zatvorsku kaznu, a potom godine 1994. kada se na poziciji predsjednika Hrvatskog sabora usprotivio (sve) moćnom Franji Tuđmanu, nastojeći korigirati kurs hrvatske politike (osobito one prema BiH) koji ga je intimno zabrinjavao od samoga početka, dakle od dobivenih izbora 1990. Tada, doduše, nije završio u zatvoru, ali je izgubio sve političke funkcije i bio sveden na oporbenog političara kojemu nitko nije predviđao svijetlu budućnost. Točnije bi bilo reći: bio je otpisan.

         Usprkos tome pobijedio je na predsjedničkim izborima godine 2000. i potom još jednom godine 2005. Već od razlaza s HDZ-om, a pogotovo u svojih deset predsjedničkih godina, kao i u godinama nakon toga, oslobođen bilo kakve stranačke stege i stranačkih autoriteta, pokazao je da točno zna što hoće i da su verbalne eskapade iz prvih godina hrvatske neovisnosti, dapače i iz vremena kada je bio posljednji predsjednik Predsjedništva Jugoslavije, doista bile samo eskapade (ili, kako on kaže, nepromišljeni i promašeni ustupci tadašnjoj politici). Naravno, i neke od tih izjava, poput ovih sada aktualiziranih o Jasenovcu, takve su da ih mnogi neće ni na koji način moći ni razumjeti, a još manje opravdati. I to je shvatljivo. No, svatko takav trebao bi uzeti u obzir što je Stjepan Mesić učinio za međunarodnu afirmaciju Hrvatske (koja je, u trenutku kada je postao Predsjednik, bila u praktičnoj izolaciji), što je učinio da Hrvatsku širom svijeta, uključujući s govornice Ujedinjenih naroda, predstavi kao zemlju koja ima svoja stanovišta, koja – doduše – želi i u Evropsku uniju i u NATO, ali ne zato da bi postala bilo čiji poslušnik.

         Osobito bi trebalo uzeti u obzir sve što je učinio, odnosno nastojao učiniti (a što je nakon njegovih mandata dobrim dijelom razgrađeno) na reafirmiranju do tada samo u preambuli Ustava prisutnoga antifašizma i njegovih vrijednosti, što je uporno radio ne bi li u svijest već dobrano indoktrinirane (i zaglupljene) javnosti prodrla svijest o povijesno neporecivoj činjenici da je, kako je često govorio, “Hrvatska stvorena u Narodno-oslobodilačkom ratu, a obranjena u Domovinskom ratu”. Imao je kičme ispričati se, u ime Države, zbog ustaških zločina i u izraelskom parlamentu, i na mjestu nekadašnjeg logora u Jasenovcu. On osobno nije se zbog toga nikome morao ispričavati, jer s time nije ni imao bilo kakve veze. Ali, Republika Hrvatska koju od samoga početka prati tamna sjena ustaštva, morala se ispričati kako bi se legitimirala kao prihvatljiv član obitelji demokratskih zemalja, izgrađenih na temeljima antifašizma. I Stjepan Mesić je taj zadatak obavio. A posljednje što mu treba to je da ga danas proziva nekadašnji bliski Tuđmanov suradnik, “objašnjavajući” da bi Mesić bio izbačen iz HDZ-a da je prvi Predsjednik znao što govori o Jasenovcu. Nema teorije da bi  bio izbačen, kada je taj prvi Predsjednik ušao u anale zbog izjave kako je “sretan što mu žena nije ni Srpkinja, ni Židovka” i kada, usprkos silnim naporima, nije mogao dobiti poziv da posjeti Izrael zbog nekih dijelova njegove knjige neobična naslova “Bespuća povijesne zbiljnosti”, a koji su ocijenjeni antisemitskima. A ne bi sigurno bio izbačen ni zbog toga što su tada hrvatski vojnici odlazili na frontu pjevajući pjesme o (ustaškim zločincima) Rafaelu Bobanu i Juri Francetiću, što se jedna postrojba HV zvala po tome istome Bobanu, što su u nekim vojarnama Hrvatske vojske bile istaknute slike ustaškog poglavnika Ante Pavelića. Je li to sve bilo Mesićevo djelo? Naravno da nije. Je li Tuđman to znao? Naravno da jest.

         I tako dolazimo do srži aktualne afere. Javnosti je, kao gladnome psu kost, bačena davna Mesićeva (u svakoj riječi neprihvatljiva!) izjava o Jasenovcu i još ponečemu, da bi se otvorila rasprava o njemu i da bi ga se totalno diskreditiralo. Jer, on je, kao simbol, a na temelju svega što je radio kroz gotovo puna dva desetljeća, posljednji oslonac sve više marginaliziranog antifašizma u Hrvatskoj, a kroz to i posljednja prepreka radikalnoj desnici. Ta desnica već trubi na juriš revidiranja povijesti, ukidanja sekularnog karaktera ako ne Države, a ono svakako obrazovanja i jedva čeka početak lustriranja (boljševici bi rekli: čistke) nepoćudnih, koje bi se u aktualnim hrvatskim prilikama moglo nazvati i nesalomljivima. Desnica treba (i sama ga sebi stvara) slobodno polje djelovanja.

         Stoga bi bilo mudro shvatiti kako sada nije trenutak ni za osuđivanje onoga što bez imalo dvojbe zaslužuje osudu, ni za obranu neobranjivoga, nego za stvaranje zajedništva svih koji, na osnovama antifašizma, slično misle i za koncipiranje programa konkretnih akcija kojima bi se (još) misleći dio Hrvatske usprotivio radikalnom divljaštvu što se valja iza ustaškog pozdrava ”Za dom – spremni” i iza najave obračuna sa svima onima koji, kako nedavno reče Predsjednica, “iritiraju hrvatski narod”. Davni snimak iz Novske plasiran je u javnost upravo kako bi se tako nešto spriječilo. I sva je prilika da će sličnih otkrića biti još. Upravo zato ne treba nasjesti, a bivšem Predsjedniku trebalo bi omogućiti, uz jasnu osudu onoga što je govorio godine 1992. da i dalje bude dio borbe za Hrvatsku 21. stoljeća, a protiv vraćanja Hrvatske u četrdesete godine prošloga stoljeća.

         Ne treba zaboraviti. Najprije padaju simboli. Upravo zato ne bi se smjelo dopustiti rušenje simbola reafirmiranja antifašizma u Hrvatskoj, ma koliko da je izjavom iz Novske mnogima dao argument za to. Ili: postavimo stvari drugačije: kolika je težina četiri godine i nekoliko apsolutno neprihvatljivih izjava iz toga vremena u usporedbi s dvadesetak godina i svega onoga pozitivnoga iz toga razdoblja?

         Do odgovora nije teško doći.