Brankica Stanković: “Stidećete se jednog dana!”

tačno.net
Autor/ica 26.6.2015. u 10:33

Brankica Stanković: “Stidećete se jednog dana!”

“Šta znači biti hrabar? Za mene to znači da si dosledan uprkos preprekama na koje nailaziš i naravno da je važna ta moralna hrabrost, ali se ovde sve nekako svodi na fizičku hrabrost, pa zato svuda možete da pročitate komentare: „Ima veća m… od svakog muškarca.” Takvo poređenje mi je odvratno. Ako ćemo sve tako da banalizujemo, evo mogu da kažem da nisam hrabra. Plašim se buba, plašim se da vadim krv, ali se ne plašim da svoj posao radim onako kako mislim da je jedino ispravno. Nisam dovoljno hrabra da svoj posao „otaljavam”. Ne bih se usudila nikada tako da radim jer se plašim pre svega svoje savesti. Novinari imaju ogromnu odgovornost, ali je svest o tome kod većine novinara izgubljena. Vrlo ste odgovorni jer je nečiji život u vašim rukama – bukvalno. Ako objavite nešto što nije tačno, vi ste nekome uništili život.”

Brankica Stanković već nekoliko meseci ne komunicira sa medijima. Njene slutnje koje je pomenula u razgovoru za Esquire su se nažalost obistinile. Manipuliše se činjenicom da već godinama živi pod konbstantnim policijskim obezbeđenjem protiv kojeg se bunila i čak nekoliko puta tražila da se ukine

U četvrtom poglavlju knjige „Insajder – moja priča”, vaši najbliži saradnici, Miša i Mira, pitaju vas: „Odakle ti toliko snage?” I pored opredeljenja za bavljenje novinarstvom koje, zarad istine, ne poznaje kompromise – šta vas svih ovih godina motiviše da se bavite temama o kojima svi drugi ćute?

Nije potreban poseban motiv kada svoj posao volite. Nervira me kada neko kaže da nije dovoljno motivisan da bi dobro i odgovorno radio svoj posao. To je samo izgovor za lenjost i nezainteresovanost. Uostalom, emisija istraživačkog novinarstva kao što je „Insajder” i ne može  da se radi drugačije od ovoga kako mi radimo. Ne možemo mi da kažemo: „Ma dobro, jeste to bila pljačka građana, ali nećemo to da radimo jer ćemo imati problem zbog te teme.” Dakle, nije pitanje zašto se mi bavimo svim tim temama, već je pitanje zašto se i svi ostali ne bave takvim temama.

Šta je najgore što može da se dogodi posle jedne precizno obrađene teme kao što je, recimo, neki konkretan slučaj korupcije?

Često se dešavalo da posle objavljivanja brojnih dokaza nema reakcije predstavnika nadležnih institucija, dešavalo se i dešava se da svi ćute, da ignorišu sve što je objavljeno, od medija do političara, te se zato mnogi pitaju zašto uopšte i dalje radimo „Insajder” kada se ništa ne dešava posle emisije. Obično uslede komentari tipa: „I šta sada? Kao da će neko biti uhapšen posle ovoga sto smo videli.”

Pa kakve veze to ima sa nama što, na primer, niko posle emisije nije uhapšen? Nismo mi ni tužioci, ni policijaci, ni sudije… Naš posao je da objavimo sve ono što smo uspeli da otkrijemo  jer novinari postoje zbog javnosti. To je jedini način kako građani, odnosno javnost, mogu da „kontrolišu” one koji su na vlasti, koji su na raznim funkcijama. Zbog toga su jako glupi komentari koji se svode na pitanje – „Zašto se ovi iz „Insajdera” bave onim čime treba da se bavi policija”.

Svašta! A šta je onda posao novinara? Da izveštavaju o lepom vremenu, strarletama, estradi? Pa čemu onda uopšte treba da služe mediji. ’Ajde da ukinemo novinarstvo kao profesiju i da postoji samo novinarstvo kao zabava za široke narodne mase.

Mnogi su verovatno očekivali da ću jednom konačno odustati i da ću posle svega reći: „Ma  neću više da radim ovaj posao.” Nisam odustala zato što smatram da je ova emisija neopisivo važna za Srbiju. Nisam odustala zato što živim u ovoj zemlji i zato što imam mogućnost da kao novinar ukažem u emisijama na zloupotrebe, pljačku, kriminal, na sve anomalije ovog društva… Baš na takav način mi doprinosimo da se neke stvari menjaju. Možda to ide sporo, ali se ipak nešto menja i kad-tad stigne potvrda da smo svoj posao radili na profesionalan, odgovoran i pošten način. Tako i danas, u vidu raznih optužnica koje su podignute, stiže potvrda da je bilo tačno sve što smo mi u „Insajderu” objavili još pre pet, šest, sedam godina… I ponosni smo baš zbog toga što sve ostaje zapisano i što svako i sada i za deset godina može da vidi ko je šta radio.

Četiri godina živite pod policijskom zaštitom, od 2004. godine radite emisiju „Insajder”, rasvetlili ste brojne pljačke, ubistva, zločine. Ipak, doživljavate ironičan obrt koji ilustruje sav apsurd življenja u Srbiji – da, kao neko ko „nije želeo da tumara u mraku” i ko je radio svoj posao držeći se etičkih standarda profesije postanete meta čitave jedne piramide zločinaca. Bez obzira na vašu nepokolebljivost i istrajnost, možete li da zamislite dan kada će Srbija postati zemlja sa efikasnim pravnim sistemom, nekorumpiranim sudstvom, odgovornim političarima i odgovornim građanima?

I dalje verujem da će Srbija jednog dana postati baš takva zemlja. Ali to se neće dogoditi sve dok se ne izgradi jedan stabilan i jak sistem kojem će morati da se prilagodi svaki stanovnik Srbije. A ne da se sistem stalno prilagođava raznim pojedincima i da onda sve zavisi od toga ko je na vlasti. Kada imate izgrađen sistem u kojem svako snosi posledice za svoje postupke, onda tu više nije važno ko vlada, važno je da i taj ko vlada mora da bude deo tog sistema i jednak sa svim ostalim grdađanima. Prema mom mišljenju, najveći problem ove zemlje jeste pravosudni sistem.

Uvek postoji neko ko je „moćan” i ko može da utiče na policajca, tužioca, sudiju… Ali ako imate policajca, sudiju ili tužioca koji će se usuditi da kaže: „Ej, ovo je moj posao, radiću ga najbolje na svetu, ne zanima me da pravim kompromise i da pristajem na ucene, da pristajem na naredbe…”, onda ni tim moćnicima neće pasti na pamet da uopšte pokušaju da utiču na to da neki predmeti ostanu godinama u fiokama ili da svojim uticajem dovedu do montiranih procesa.

Kada bi svaki sudija ili svaki tužilac ili svaki policajac bio spreman da se suprotstavi i javno kaže ko je od političara ili biznismena pokušao da intereveniše, sve bi se vrlo brzo promenilo u ovoj zemlji. Uvek velike promene u nekom društvu počinju tako što neki pojedinci pokažu svojim primerom da može i drugačije! Možda bi u početku taj neko i snosio posledice, dobio otkaz, ali… pa šta? Bitno je da niste pristali na nešto zbog čega ne biste mogli mirno da spavate, neka cena toga bude i otkaz, ali vas nikada neće biti sramota od svoje dece, svojih prijatelja, roditelja, u krajnjem slučaju – nikada se nećete stideti sebe.

Nažalost, mislim da treba još da se dogodi 105 reformi sudstva, službi, policije da bi uopšte ostali samo oni koji su pošteni i koji su profesionalci. Do tada ćemo imati političke presude, političke optužnice ili nećemo imati ni optužnice ni presude. U takvom sistemu onda naravno da svako može da radi šta hoće. Ako je javna tajna da postoje advokati mafije koji uspešno preko svojih veza u policiji, sudu, tužilaštvu završavaju sve u korist svojih klijenata kriminalaca, onda nemate problem ni da pljačkate ni da ubijate jer posledice nećete ni snositi. Dobar pravni sistem znači pravnu sigurnost za sve građane. Znači da će odgovarati i oni koji su na vlasti ako prekrše zakon, a ne da će to biti slučaj samo kad postanu bivši predstvanici vlasti.

Pitanje koje vam najviše smeta odnosi se na čuđenje zbog vaše hrabrosti. Da li to samo potvrđuje činjenicu da su ljudi pristali na to da ne mogu ništa da promene, da su nemoćni i da je svaka pravdoljubivost uzaludna?

Smeta mi zato što mislim da se tako umanjuje značaj svega što smo uradili i svega što radimo. Zašto se ne kaže na primer: „Ona odlično, profesionalno i odgovorno radi svoj posao“, nego umesto toga kažu: „Auu, ona je baš hrabra.” A to u prevodu znači luda je, nije normalna… E to me izluđuje. Šta znači biti hrabar? Za mene to znači da si dosledan uprkos preprekama na koje nailaziš i naravno da je važna ta moralna hrabrost, ali se ovde sve nekako svodi na fizičku hrabrost, pa zato svuda možete da pročitate komentare: „Ima veća m… od svakog muškarca.” Takvo poređenje mi je odvratno. Ako ćemo sve tako da banalizujemo, evo mogu da kažem da nisam hrabra. Plašim se buba, plašim se da vadim krv, ali se ne plašim da svoj posao radim onako kako mislim da je jedino ispravno. Nisam dovoljno hrabra da svoj posao „otaljavam”. Ne bih se usudila nikada tako da radim jer se plašim pre svega svoje savesti. Novinari imaju ogromnu odgovornost, ali je svest o tome kod većine novinara izgubljena. Vrlo ste odgovorni jer je nečiji život u vašim rukama – bukvalno. Ako objavite nešto što nije tačno, vi ste nekome uništili život. Zato ovaj posao nikako ne sme da se radi površno jer tako nekome možete da naneste štetu ili da ga, bez ikakvih dokaza, javno optužite za nešto što nije uradio! U Srbiji je, nažalost, poremećen sistem vrednosti i ako ste profesionalac u svom poslu, onda vas gledaju kao nekog čudaka sa druge planete. Da se novinari svih medija tako odgovorno bave novinarstvom, pa naravno da se onda ne bi govorilo o hrabrosti nekih pojedinaca, nego bi se to podrazumevalo! U takvoj situaciji na stub srama bi bio stavljen svaki novinar koji radi po nečijem nalogu, svaki novinar koji učestvuje u nekoj sramnoj kampanji i na taj način uništava nečiji život. Ne bismo bili proglašeni za „ludake” mi koji vodimo računa da imamo dokaz za svaku rečenicu u svakoj emisiji.

NUNS je nedavno izdao saopštenje u kojem stoji da policija zna ko pokušava da vas ubije, ali da ste uprkos tome i dalje talac kriminalaca i države. Šta nedostaje da biste zaista prestali to da budete? Da li je politička volja presudna?

Ne razumem to saopštenje NUNS-a. Pa ja sam u knjizi objavila zvanične službene podatke o tome, zato mi nije jasno šta sad NUNS tačno traži? Inače, ja sam član NUNS-a, ali neću više biti zato što se uloga novinarskih udruženja svela na to da se pišu saopštenja i obeležavaju godišnjice ubistva novinara.

Kako to mislite?

Nemam nikakve akcije, nema odlučnosti, nema pokretačke snage, nema suprotstavljanja onima koji su moćni i, samim tim, nema toga da svaka vlast umire od straha kakva će biti reakcija novinarskih udruženja jer takva udruženja moraju da imaju važnu ulogu u svakom društvu, pa i u ovom. Svi su se utoplili u nekakvo mrtvilo i nekakav mulj… I o kakvoj političkoj volji uopšte pričamo kada su „kolege” ućutale povodom svega što se meni desilo.Nema ih nigde! Ali zato ako se njima nesto slično bude desilo, kukaće na sav glas. A dok im se ne desi, nastaviće da se igraju sa naslovima u svojim tabloidima na osnovu kojih sugerišu javnosti kako ja sama tvrdim da je kupljena neka snajperska puška iz koje treba da budem ubijena. Treba da ih bude sramota za sve to što rade jer na taj način vrlo perfidno šalju poruku: „Eto, odlepila je, pa tvrdi da neko hoće da je ubije.”

Pa ne tvrdim ja to. To tvrde predstavnici nadležnih institucija u zemlji. A ja samo više nisam mogla da ćutim o svemu tome, te sam to objavila. Baš me zanima šta bi radio bilo ko od tih i takvih novinara da se našao na mom mestu? Pa dovoljno je da se samo svako od njih zapita da li bi na primer stavio takav naslov za tekst da se njemu to dešava. Naravno da ne bi!

Ne znam da li su mi odvratnije tzv. kolege iz pojedinih medija ili međunarodne organizacije koje su u Srbiji zadužene da prate šta se dešava sa novinarima. Njih to ne zanima. Oni se svi bave nekom visokom politikom. Za njih je problem rešen kada je Milošević otišao sa vlasti. A sada i ako novinarima prete ili ako neko od novinara bude ubijen, pa šta, pa nema veze, važno im je da to nije uradio Milošević. Toliko je sve licemerno i odvratno da bih mogla još tri knjige da napišem, ali ne o sebi i onome što se meni dešava, nego o svima njima. O predstavnicima tzv. druge Srbije, to su valjda predstavnici nekakve elite, intelektualci, borci za ljudska prava. Pa gde su nestali svi oni? Njihovo ćutanje je toliko upadljivo da je i više nego sramno. Zato su oni gori od desničara i huligana jer ovi bar otvoreno prete pošto im je to dozvoljeno, a ovi ćutanjem zapravo podržavaju sve to. Ne znam kako ih nije sramota pošto su im puna usta pravde, istine, ljudskih prava, slobode…

I evo, pošto niko neće da se zamera, moram da kažem da ću se ubuduće, više nego ikada do sada, zamerati svima onima koji lažu, podmeću, prete… Hajde da vidimo da li će da pobedi istina ili njihovi sitni interesi. Pa ako smo mi iz „Insajdera” već ostali sami u svemu, hajde neka onda tako i bude. Dosta više te neke lažne novinarske solidarnosti. Dajte da skinemo maske i da vidmo ko je tu ko. Zašto npr. Dragoljub Žarković pljuje po „Insajderu” da bi odbranio Miroslava Miškovića? Šta tačno taj novinarski mag ima protiv emisije „Insajder”? Zašto vlasnik lista „Svedok” Vladan Dinić menja teze i izvrće činjenice da bi odbranio Luku Bojovića? Da ne nabrajam dalje primere u ovom intervjuu pošto ih ima mnogo. Stvarno, dosta je više bilo da takvi i njima slični glume nekakve moralne gromade koje u ulozi analitičara na gotovo svim televizijama svima nama objašnjavaju i tupe ko je ko. Ko je pošten, a ko je lopov, ko je kriminalac, a ko nije…

Od trenutka kada je počelo emitovanje „Insajdera doživeli ste mnogo napada i od samih novinara. Nazivani ste „prvim Gebelsom Srbije”, plaćenikom stranih službi. Tabloidni urednici su kreatori javnog mnjenja i koliko, samim tim, utiču na rad redakcija poput vaše, na domete objektivnog, istraživačkog novinarstva? Koliko vam otežavaju?

Ako nekome do sada i nije bilo jasno, danas je valjda očigledno da iza takvih tabloida i takvih novinara uvek stoji neko drugi. Nije logično da novinari napadaju novinare koji otkrivaju informacije u interesu javnosti. Zašto je takvim novinarima smetalo to što „Insajder” otkriva? Bar formalno i oni postoje zbog javnosti isto kao što i mi postojimo zbog javnosti. Nismo mi smetali njima, nego smo smetali njihovim „nevidljivim gazdama”, kojima smo se i bavili u emisijama, pa su nas zato i napadali.

Kada smo, na primer, 2009. godine radili serijal  „Službena zloupotreba” o svim biznismenima  i svim političkim strankama, tada je dnevni ist „Pres“ svakog dana imao na naslovnoj strani nekakav skandalozan tekst o B92, da bi nekoliko godina kasnije biznismen Miroslav Mišković javno rekao da je bio prikriveni vlasnik tih novina. Eto, to je možda najbolji primer koji pokazuje baš sve.

Da li je objavljivanje knjige „Insajder – moja priča” promenilo percepciju o vama? Iako to nije bio vaš motiv kada ste odlučili da opišete poslednje četiri godine svog života, da li vas danas ljudi podržavaju više i glasnije nego ranije?

Sigurna sam da svi pošteni ljudi podržavaju „Insajder”. Uostalom, u to sam se uverila milion puta. I kada mi priđu na ulici, u prodavnici, restoranu da bi se zahvalili za ono što radimo. I kada smo odlazili na tribine po raznim gradovima u Srbiji, sale su uvek bile prepune. Svi ti ljudi dolaze zato što poštuju ono što mi radimo. Posle izlaska knjige, prvi put se dogodilo da se mladi ljudi u tolikom broju zainteresuju za „Insajder”. Na svim tim tribinama povodom knjige najbrojniji su bili oni od 14 do 20 godina. Isto je bilo i na Sajmu knjiga, a za mene je to  bilo veliko iznenađenje, no i najveći uspeh „Insajdera” jer su baš ti mladi ljudi budućnost ove zemlje. Njihova reakcija mi je zapravo najvažnija. I kada sve to doživite, naravno da vam ne pada na pamet da odustanete. A ove ostale, koji po nalogu pišu tekstove i imaju radno vreme da bi pisali komentare na svim posećenim sajtovima kako bi na takav način kreirali javno mnjenje, ne bih ni da komentarišem.

Jednostavno, oni koji me mrze ne znaju ni zašto me mrze, nego su negde u nekim novinama pročitali nekakvu laž, i onda kažu: „Aha, to je ona što je plaća Zapad ili neka strana tajna služba.” Muka mi je više i da komentarišem takve gluposti. Ipak, trenutno mi je omiljena optužba kako se mi u „Insajderu” nikada nismo bavili onima koji su na vlasti! I  šta uopšte da kažete na to? Pa postoji arhiva, postoji zapisano kada je koji serijal emitovan. Pa šta smo radili ako se nismo bavili upravo onima koji su baš tada bili na vlasti?

Ali ovo je jedno bolesno društvo, te se onda za nekoga ko štrči u bilo kom smislu kaže: „Nema šanse da oni to rade zato što im je to posao, nego to rade zato što im je neko naredio.” Ili druga teorija – ako je serijal o onima koji su na vlasti, onda kažu: „Pa ako im je dozvoljeno ovo da objave, onda to znači da  vlast stoji iza njih.” Gde tu ima logike?

Posle svih ovih godina jedino što se promenilo jeste to što meni više uopšte nije važno šta o  „Insajderu” i meni misle oni koji su inače puni predrasuda, koji nemaju svoje mišljenje o bilo čemu nego ponavljaju kao papagaji ono što im je neko rekao kao paušalnu ocenu. Meni je iskreno takvih ljudi koji ne misle svojom glavom i koji nisu sposobni da rasuđuju žao jer oni nisu dobri ni za svoje porodice, ni za sebe, a kamoli za druge. To su prosto zatupljeni ljudi, no njima je očigledno lepo što su takvi, pa što bih se ja nervirala.

Običan čovek, korisnik interneta, načelno osuđuje kriminalce, ali ih u isti mah i opravdava. Oni su postali ikone te degenerisane verzije patriotizma. Kao neko ko je bio deo redakcije Radija B92 i svih ovih godina se bavio političkim novinarstvom, šta smatrate ključnim za formiranje takvog društvenog ambijenta?

To je tako zato što se niko ne usuđuje da menja Srbiju, nego se svaki političar prilagođava toj i takvoj Srbiji zbog glasova na izborima. Dakle, kada se neko od onih koji su na vlasti bude usudio da stvari nazove pravim imenom i da kaže lopov je lopov, kriminalac je kriminalac, ubica je ubica – stvari će početi da se menjaju.

U prvom poglavlju knjige „Insajder – moja priča” pišete o tome da je razlog za serijal „Nemoć države” bilo ubistvo Brisa Tatona i vaše nemirenje sa takvim stanjem u gradu u kojem ste rođeni. Kako doživljavate savremeni Beograd, da li je ovaj grad verodostojna slika društva koje neprestano stoji u mestu uprkos deklarativnom opredeljenju za vrednosti civilizovanog sveta?

Nažalost, to jeste tako jer su glasniji i vidljiviji uvek oni koji su primitivni, koji su nasilni, koji  prave haos po Beogradu, koji stave kapuljače i maske i razlupaju ceo grad kada je neka utakmica, ili prebiju na ulici nekoga ko govori strani jezik, oni kojima je dozvoljeno da sprečavaju održavanje raznih skupova jer se pojave sa palicama i kamenicama. Oni urušavaju sliku savremenog i civilizovanog Beograda jer im to jednostavno dozvoljeno. E to je ono što je neizrecivo poražavajuće za sve nas koji volimo ovaj grad.

Kada ste u razgovoru prenesenom u poslednjem poglavlju knjige saznali da vas se „i moćnici plaše” – kako ste se osećali?

I treba da nas se plaši svako ko nešto „mulja” na štetu građana Srbije. Nas ne zanima ni ko je ko, ni ko je iz koje stranke… Naravno da se niko ne plaši onih koji pišu po nalogu jer svako od tih moćnika zna da ukoliko je danas na naslovnim stranama optužen za ne znam šta,  sutra može da plati, pa da se okrene priča i da onda na naslovnim stranama bude neko drugi  optužen za to isto ili nešto drugo i tako ukrug. E  to je ono što je užasno. Za „Insajder” i oni koji nas mrze znaju da tako nešto nije moguće i da mi sve radimo vrlo temeljno, sa prikupljenim dokazima. Zato nas se i boje. U tom kontekstu to tako i treba da bude.

Koliko vam je podrška B92 svih ovih godina bila bitna? Mislite li da je „Insajder” moguće raditi na nekoj drugoj domaćoj televiziji?

Kada smo počinjali, ta podrška je bila neizmerno bitna i tada je Veran Matić odlučio da stane iza nas i zaštiti nas od svih pritisaka sa strane. Bilo je to jako teško, ali mi smo zahvaljujući takvoj podršci uspeli da napravimo emisiju koja ima kredibiltet i koja je prepoznatljiva baš po tome da u njoj nema zaštićenih. I sada, deset godina kasnije, bitna nam je podrška kuće u kojoj smo zaposleni, ali ukoliko bi se desilo i da nam uskrate podršku, „Insajder” se ne bi „ugasio”. Ako niko ne bi hteo da nas emituje, zakupili bismo bioskop, te bismo emitovali emisije tamo i putem interneta. Dakle, uvek postoji način da objavimo ono što neko može da zabrani.

Koliko je bes prema vama bio pojačan činjenicom da ste žena? Da li ste osetili taj momenat u napadima drugih novinara, političara, hiligana, mase na onalajn medijima?

Mislim da jeste bio pojačan jer primitivci žene vređaju tako što kažu: „Ona je kurva ili ona je nesrećna, nema porodicu ili ona je ružna.” Baš takvi su i smislili pesmu koju su skandirali dok se igra neka utakmica: „Lagaće vas tog četvrtka Brankica kurvetina, niko neće da je j… zato mrzi „grobare”…” U istoj rečenici sam i kurvetina, ali i niko neće da me j… I na sudu sam pitala da li mogu da mi objasne, pošto mi nije logično kako je to moguće.

Eto, to je njihov nivo, dotle mogu da dosegnu. Ne znaju šta će, nego skandiraju sa tribina kurvetina. Nekada mi je stvarno žao što me sport ne zanima, inače bih namerno išla na utakmice da ih nerviram. Oni su obične kukavice, a ja kukavice prezirem. Da je ovo normalna država, koja  je spremna da pokaže snagu, svi ti huligančići bi umirali od straha da se nešto nekome ne desi, pa da ispadne da su to oni uradili. Ovako kada im je dozvoljeno da rade šta im padne na pamet, rugaju se i državi. Kao da stalno poručuju: „Ne možete nam ništa.” To je sramota za svaku ozbiljnu državu. Sramota za svaku vlast koja do danas nije uspela da reši nešto što se rešava za pet sati kada je o huliganima reč. A naravno da nije rešeno budući da  su huligani idelani za manipulisanje. Danas će, na primer, sa tribina da pevaju pesme podrške nekome čije će hapšenje da traže već sutra sa tih istih tribina. Zavisi samo ko im je „gazda” u kom trenutku.

Objasnite tu svoju „hladnoću”, koju na trenutak opisujete i u knjizi. Na koji način vam takav stav pomaže, da li je distanciranost neophodan odbrambeni mehanizam?

Posle svega što mi se desilo nekako sam shvatila da će najgore za mene i meni bliske osobe biti ako počnem da paničim i da živim u strahu slušajući sve te zvanične informacije o tome ko sve hoće da me ubije. Možda izgleda kao da sam hladna, ali nisam imala plan da takva postanem. Jednostavno, sve ovo oko moje bezbednosti suviše dugo traje. Ovo je već peta godina. Kada sam prvi put pročitala zvaničnu službenu belešku o tome ko sprema moje ubistvo, bila sam sluđena i pitala sam se što bi mene neko ubio? Onda sam odlučila da to ignorišem jer znam da nikome ništa loše nisam uradila. Svoj posao sam radila na najpošteniji mogući način. Neke stvari možete da sprečite, a neke prosto morate da pustite, pa šta bude. Ako počnete da se opterećujete stvarima koje ne možete da menjate i koje ne zavise od vas, završićete u ludnici ili ćete se razboleti, a ja imam nameru da živim bar 110 godina (smeh).

U jednom pasusu opisujete deo stana u kojem živite koji izgleda kao parfimerija. Kao televizijski novinar nikada niste isticali svoju žensku stranu, ali u knjizi ste se pozabavili njome. Koja je uloga ličnih detalja u vašoj knjizi, da li ste želeli da smanjite distancu u odnosu na čitaoce, da pokažete da živite kao i svi drugi ljudi?

Nisam imala nikakvu ideju ni da ističem žensku stranu, niti da smanjim distancu. Kada sam odlučila da napišem sve što se dešava, onda sam sela i pisala kao da nekome prepričavam na kafi događanja u svom životu. Tu su se tako našli i neki lični detalji, ali nikako previše lični. Još uvek nisam pročitala knjigu od početka do kraja. Taj deo o parfimeriji sam pomenula verovatno zbog toga što sam objašnjavala da svaka žena mora da vodi računa o svom izgledu i da ja čak i do prodavnice idem sređena. Teško da tako može da se smanji distanca u odnosu na čitaoce. Mogu samo da iznerviram dodatno sve one koji inače misle da treba da sedim zatvorena u četiri zida, zarozana, čupava jer mi se, eto, život pretvorio u pakao. Dakle, sve što sam pisala napisala sam iskreno i uopšte nisam vodila računa ko će kako šta da protumači.

Smatrate li da je „Insajder” moguć bez vas? Ljudi se vezuju za stvarne kao i za filmske, fiktivne junake. Smatrate li da bi vaše odsustvo, čak i u ulozi nekoga ko samo daje podršku redakciji, uticalo na gledanost emisije?

Urednik sam te emisije, no sada postoji više novinara koji rade „Insajder”, tako da se u suštini ništa nije promenilo… Mislim da je za „Insajder” najvažnije da sačuva kredibilitet i da ne napravimo ni najmanju grešku u nekoj emisiji. A ko radi, to je manje važno za javnost. Za mene kao urednika važno je da u toj redakciji rade najbolji novinari. Oni su sa nama već par godina, prošli su našu obuku, prihvatili naš sistem rada i uspeli smo svi zajedno da i u takvim okolnostima sačuvamo „Insajder”.

Da bi novinar radio sa vama, koje osobine mora da poseduje?

Mora da misli svojom glavom, da bude uporan, pametan, vredan, sposoban…

Kako su vaši „drugari”, momci iz obezbeđenja, reagovali kada su pročitali knjigu? Da li im se dopalo kako ste ih opisali?

Pa lepo sam ih opisala. Šalim se. Trudila sam se da napišem sve onako kako jeste, a mnogo toga se dešavalo. Oni su bili iznenađeni kada su shvatili da ja stvarno pišem knjigu o svemu. Mislim da nisu verovali da ću baš sve to da napišem, sva imena, sve događaje. U knjizi ima i citat jednog od njih: „Brankice, ti si luda. Pa ako napišeš knjigu o svemu tome, i nas će neko morati da čuva, a ti ćeš imati obezbeđenje godinama.” Kada mi je Jelena iz „Samizdata” donela prvi primerak odštampane knjige, koja je sutradan trebalo da se pojavi i na kioscima, pitala sam je izbezumljeno da li može sve da se stopira i povuče iz štampe, prodaje. Nije mogla da veruje šta sluša, ali meni je tek tada nastala panika u glavi. Nisam nijednom pročitala od početka do kraja šta sam sve napisala. Tek tada sam postala svesna da je to stvarno knjiga, a ne samo neki fajl u mom računaru. Imala sam užasnu tremu, toliku da do danas nisam pročitala knjigu koju sam napisala. A „drugari” su istog jutra otišli da kupe knjigu i rekli su mi da ipak nisam normalna, no nekako su bili ponosni što baš mene „čuvaju”.

Da li biste mogli sebe da zamislite kao borca za istinu, ali u nekoj drugoj profesiji? Recimo, kao detektivku ili sudiju?

Ne.

Koliko su se vaše predrasude o policiji, o kojoj pišete u knjizi, promenile od kada imate obezbeđenje?

Nisam imala ja predrasude o njima. Policija je policija. Oni su bili puni predrasuda kada smo u pitanju i ja i B92. Kada su nas sve upoznali, shvatili su da ništa od onoga što su godinama slušali o meni i nama nije tačno. Postoji nekoliko njih koji su od samog početka tu u mom obezbeđenju. U međuvremenu, posle toliko vremena, postali smo i prijatelji. Često me nerviraju jer bez njih ne mogu nigde, poludim što nemam svoju slobodu, ali isto tako u svakom trenutku sam svesna da su oni tu zbog mene i da je to njihov posao. Niti su oni tražili mene da čuvaju, niti sam ja tražila da imam obezbeđenje. Nadležne institucije su procenile da mi je bezbednost ugrožena i od tog trenutka oni su sa mnom. Sreća u nesreći je ta što su svi oni pre svega dobri ljudi i pravi profesionalci, te mi je zbog te činjenice bar malo lakše.

Šta vam najviše smeta od predrasuda koje drugi, koji se oslanjaju na tabloidnu sliku, imaju o vama?

Predrasude su predrasude, pa ako će neko na osnovu toga o meni da ima nekakvo mišljenje, neka ima i neka misli šta hoće. Niti me zanima, niti više može da me iznervira bilo šta od svih tih raznih teorija zavere. Ono u šta sam milion posto sigurna jeste to da će se mnogi jednog dana bar stideti onoga što su radili.

Autor: Milan Nikolić

Foto: Marko Cvetković

Styling: Ana Bogojevska

tačno.net
Autor/ica 26.6.2015. u 10:33