Branko Soban: SVI DRUGAČIJI, SVI IZBRISANI

Autor 9.8.2011. u 08:31

Branko Soban: SVI DRUGAČIJI, SVI IZBRISANI

Knjiga ‘Priče 27 izbrisanih’ žitelja Slovenije je razorna. Prije svega zato što su te priče tako britko istinite.

Bojim se da si slovenački političari, a posebno oni sa desnog ruba, za štivo za raspust nisu izabrali pravu literature. Jako sumnjam da je neko od njih u ovim danima godišnjeg odmora uzeo u ruke ‘Priče izbrisanih’. A morali bi. Prije svega zato što ta knjiga govori upravo o njima. U pričama izbrisanih nesretnika bi naime ugledali i svoje vlastito lice. I svoj potpis, kojim su februara 1992. u najizvornijem maniru totalitarnih režima jednim potezom uništili živote 25 671 ljudi i zgurali ih u neki uporedni svijet. U nepostojanje.

Takvih slučajeva je u povijesti nedemokratičnog svijeta puno. Nešto slično kao u Sloveniji se, na primjer, 1962. godine dogodilo u vrijeme diktatorskog režima u Siriji, kad je preko noći približno stotini pedeset hiljada Kurda oduzeto državljanstvo. Preko noći su postali maktumini. Neregistrirani. Njihovi potomci su i danas bez ikakvih prava. Kurdi su za arapsku većinu u Siriji neka vrsta čefura. Nepoželjna manjina. Onako kao što su bili u Sloveniji oni iz nekadašnjih bratskih republika. Rođeni u Sloveniji, a za uspaljene osamostaljivače uprkos tome samo bosanci, bića sa pola č, oni odozdo, jugovići, jugoprotuhe, psi balkanske pasmine, roba s juga.

Takav govor mržnje je sve vrijeme dozvoljavala i politika. Ponašala se kao da je u svakom trenu htjela potvrditi stavove Ortege y Gasseta, koji je u svojim djelima ustrajno upozoravao na državu i njene zamke. Za njega naime država nije garant sloboda i prava, nego je, kao što su na vlastitoj koži osjetili izbrisani, hladnokrvan aparat koji bilo kada samovoljno ukida individualne slobode, upravo one koje bi ona svojim postojanjem zapravo omogućavala…

Priče 27 izbrisanih žitelja Slovenije, koje je objavila izdavača kuća ‘Sanje’, a uredile su ih istraživačice Instituta za mir Uršula Lipovec Čebron i Jelka Zorn, razorna su knjiga. Prije svega zato što su tako britko istinite da od njih duša zaboli. Nova slovenačka vlast je u prećutnom dogovoru sa većinom nemilosrdno zarezala u živote više hiljada ljudi koji su sve vrijeme živjeli u Sloveniji. Među nama. Ali politika nije uništavala samo živote odraslih. Uništavala je i snove djece. I oni su se uz pomoć surovih političara našli među izbrisanim.

Doslovno potresna priča je bračnog para Aladina i Zejne sa Obale. Aladin je bio prisilno istjeran iz države i odvojen od familije. Kad mu je nakon dvije godine pošlo za rukom dobiti dozvolu za stalni boravak i kad se vratio u Izolu, njegova su djeca bila presretna. “Kad je kćerka saznala da se tata vraća kući, rasplakala se u školi”, rekla je Zejna.

“I cijeli razred je plakao skupa s njom. Bila je tako radosna što njen tata dolazi kući”, dodala je mama. Ili priča male Ajše, rođene i onda izbrisane u Sloveniji. Državljanstvo je dobila tek 1998. godine, na kraju osmog razreda. Upravo u pravo vrijeme, da je mogla ići na školski izlet u Gardaland. Prije toga, bez dokumenata, nije smjela nikuda.

Izbrisani su se našli u apsurdnom položaju. Bili su (još) živi, a u suštini mrtvi. Pa ne bi smjeli postojati. Makar ne tu, na našem prostoru. Gurnuli su ih u pravnu i socijalnu smrt. Postali su viška. I nevidljivi. Iako su sve vrijeme bili pred očima svih koji su glasno klimali politici. Brisanje se naime dogodilo upravo zbog takvog nenaklonjenog i čak ozračja mržnje prema doseljenicima sa juga. Uputstva za to su stigla odozgo, brojni zvaničnici odozdo su onda sa nekakvom neskrivenom zluradošću uništavali dokumente. I s njima i živote.

Ko je onda kriv za brisanje? Jan, jedan od izbrisanih, kaže : “šačica političara prevaranata”. Sličnog je mišljenja Vlasta Jalušič. Kaže da nezakonito i protuustavno brisanje nije bilo “pravna pogreška” sa područja pravne nesposobnosti, nego svjesno diskriminatorsko političko djelovanje, za koje je odgovoran vrh države.

Za razumijevanje logike brisanja je vrlo važan dokument kojeg je potpisao nekadašnji ministar unutrašnjih poslova Igor Bavčar. On je juna 1992. Vladi Janeza Drnovšeka predložio da se u slučaju izbrisanih njihova prava “zanemare”. Ministri unutarnjih poslova su se zatim naravno mijenjali, politika brisanja je ostala ista. Sve do sadašnje vlade, koja sada popravlja ono što je nakon ondašnjeg etničkog čišćenja još moguće popraviti.

Slovenija je brisanjem više od 25 000 ljudi na sebe preuzela strahovito breme kojeg se neće tek tako osloboditi. Ali za ovaj zločin, koji na svoj način nije ništa strašniji od poratnih ubojstava, svakako će trebati odgovarati. Odgovornost za njega, kako kaže Vlasta Jalušič, moraće preuzeti politička vlast koja je naredila brisanje, birokratski aparat koji je nemilosrdno provodio tu komandu i na kraju i oni slovenački državljani koji su neodgovorno odobravali ono što se dešavalo oko njih i nekritički slušali one koji su krivicu za sve zlo neljudski prebacivali na čefure s juga.

A jesu li izbrisani zaista krivi za zagušljivu krizu u kojoj se danas našla Slovenija? Nikako. Ali je istina da se među onima, koji sada uništavaju nekada cvjetajuće slovenačko gospodarstvo i truju političko ozračje, može naći i nekoliko upravo onih, koji su svojeručno pobrinuli za zločin brisanja.

 Delo

Odabrala i sa slovenačkog prevela Nada Zdravič

Autor 9.8.2011. u 08:31

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija