Breme bosanske žene

Autor 2.1.2012. u 16:52

Breme bosanske žene

Pričala mi je o neni koja je ležala kraj nje, o tome kako je dobra žena grlila Marka Vešovića kada je došao posjetiti Farah. Pričala mi je o staricama koje umiru prigušujući samrtni ropac, kao da se stide. Pričala mi je o mladićima i djevojkama koji leže na spratu, o njima koji su u 21. vijeku oboljeli od tuberkuloze. Pričala mi je, onda se pridigla iz kreveta i rukom pruženom ka prozoru zahvatila čitav grad u kotlini, i čitav svijet iza. Sve ti je to od jada i tuge, rekla je, sve ti je to od jada i tuge.


Dobro jutro, rekla je kada je nečujno kročila na balkon, pogledaj, sve blješti, kao da je neko čitav svijet posuo Swarovski kristalima. Nekoliko mjeseci kasnije bila je mrtva.

Docnije će doktori utvrditi da je već tada, tog ljeta, na tom balkonu, nosila bolest u sebi, zastrašajuću i podmuklu, bolest koja će joj na koncu raznijeti pluća, kao čudovište iz Ridley Scottovog Aliena. Tada to nismo znali. Imaćemo strašan kraj, svako od nas, no uprkos tome uspjećemo da s vremena na vrijeme budemo sretni. Daru zaborava dugujemo tako mnogo.

Bilo je, dakle, vrijeme odmora i Farah je bila kod nas u Ulcinju. Bilo je to prvo naše ljeto, bilo je to posljednje naše ljeto.

 

Ljudi koji žive na moru na koncu zamrze plivanje. Zato je Farah još prije podneva odlazila na plažu, dok bi joj se Sanja i ja pridružili popodne, baš na vrijeme za ručak u ribarskoj kolibi pretvorenoj u restoran. Na leđa bi stavila svoj ruksak pun knjiga i rukopisa i mahnula nam prije nego bi nestala u spletu kuća i ulica.

Po čitavi dan bila je na plaži, istovremeno je odmarala i radila: novi Buybookovi rukopisi nisu mogli čekati. To je bila Farah: sve je stizala obaviti, prebroditi svaku nevolju, još se na kraju nasmiješiti i ponuditi utjehu svima kojima je u životu bilo daleko lakše nego njoj. Meni, na primjer.

Tog ljeta, Farah nije izgledala tek zdravo: izgledala je nesalomljivo. Ali to je nevolja sa ljudima koji ćutke trpe i nasmijani vuku kroz život, i sebe i druge. Hipohondar će, svakodnevno zlostavljajući bližnje svojom kuknjavom, svako se jutro pozdravljajući sa životom, doživjeti duboku starost, dok će oni kojima je sve uvijek »dobro«, oni koji ćute i trpe, da na druge ne bi vješali svoje probleme, jednostavno stati i srušiti se, pasti kao što u more padne najljepši, najmoćniji avion, koji leti visoko i daleko.

Ima ljudi koji umru na opštu radost. Ne radi se tu o tome da je ta osoba bila dobra ili loša, još manje o tome je li bila voljena. Riječ je o tome da je u jednom trenutku svega, jednostavno, dosta. Od jednog trenutka, živjeti dalje postane nepristojno. Goli život, sveden na golo održanje, nije manje čudovišan od smrti. Ima, opet, ljudi čije smrti potresu naš svijet, naš poredak laži, samozavaravanja i prikrivanja očitog. Te su smrti tako besmislene, tako pogrešne, tako nasilne, da nužno postaju trauma za nas. Kada je Farah umrla, nad njenim grobom je stajala gomila ljudi od knjige i niko od tih ljudi, niko od nas, nije vjerovao u vlastite riječi, još manje u vlastitu mudrost, jer te su riječi, ta je mudrost, najednom postale savršeno nedostatne, kao prekratak, pretanak prekrivač u sobi mračnoj i hladnoj, tako hladnoj da se u njoj mrznu i suze.

II

»Postoji Kleeova slika koja se zove Angelus Novus. Na njoj je prikazan anđeo koji izgleda kao da se namjerava udaljiti od nečega u što se zagledao. Oči su mu raskoračene, usta otvorena, a krila spremna za let. Anđeo povijesti sigurno tako izgleda. Lice je okrenuo prošlosti. Tamo gdje mi vidimo lanac zgoda, on vidi samo katastrofu koja neprestano gomila razvaline na razvaline i baca ih pred njegove noge. Htio bi još ostati, probuditi mrtve i popraviti razvaljeno. No iz raja dopire vihor koji mu se uhvatio u krila, a tako je jak da ih anđeo više ne može sklopiti. Taj ga vihor nezadrživo tjera u budućnost kojoj je okrenuo leđa, dok hrpa razvalina pred njim raste do nebesa. To što nazivamo napretkom, taj je vihor«.

Tako glasi Deveta povijesno-filozofska teza Waltera Benjamina.

 

Tekst je jasan, čitamo li doista. Istorija je niz katastrofa. Anđeo će, samo kada je nov, dakle čist, pokušati popraviti svijet: ozidati porušeno, zacijeliti ranjeno. No sila koja dopire iz samoga raja, vjetar je koji će mu se uplesti u krila i odnijeti ga dalje, spriječiti ga u tome. Sličnu poentu vidjećemo u Noéinom filmu Irreversible: vrijeme sve kvari. Jednako ljude, kao i anđele. Novi anđeo odlazi u budućnost, tamo gdje više neće biti nov, tamo gdje su i drugi anđeli. Tamo gdje će i on, poput njih, znati da nema popravke. A svijetom će, kroz njegovu prošlost i sadašnjost, duvati vihor. Tome, dakle, vihoru, koji zviždi dok prolazi kroz ruševine, onome koji odnosi anđele koji nam žele pomoći, dali smo ime: progres.

III

Postoji jedna slika, koja me prati godinama, iz kuće u kuću u koju sam selio, sa zida na zid ispod kojega sam pisao. Prati me (neka mi ovo neumjesno poređenje bude oprošteno) slično kako je Benjamina pratila Kleeova slika. Ona, ta slika, ima ime: Like Matisse’s Dance Into the Fire. Ja je zovem Deveta povijesno-filozofska teza. Naslikao ju je Radoslav Ratković, godine 1999. Ratković je rođen u Sarajevu, gdje je studirao Likovnu akademiju. Onda je počeo rat i on je napustio grad i zemlju. Otišao je u Kanadu, gdje će nastaviti studije i naslikati moju sliku. Stvarajući je, Ratković na umu nije imao Kleea. Mislio je, kako nam je jasno iz imena, na Matissea, na njegovu sliku Ples iz 1910.

Na Ratkovićevoj slici vidimo četiri anđela. Oko njih vihor kotrlja plamen i ruševine: prepoznajemo prozore, djeliće zvonika i minara. Stari su to i iskusni anđeli. Za razliku od Kleeova anđela, koji užasnut zuri u nju, oni su prošlosti okrenuli leđa. Oni veselo igraju, prevrćući pritom stolice: čovjek bi pomislio kako je upravo njihov ples izazvao katastrofu koja se kovitla i u sebe usisava ljude i gradove. Neko bi mogao pomisliti kako su četiri krilata plesača, bespolna, sa očima na mjesu genitalija, agenti onoga koji sve vidi i sve zna, zapravo Četiri jahača apokalipse, koji su napokon, eto, donijeli kraj svijetu i vremenu.

IV

Grad nad kojim plešu anđeli na Ratkovićevoj, na mojoj slici, to je Sarajevo. Grad iz kojega smo, bježeći od rata, pobjegli i Farah, i Radoslav Ratković i ja. Svaki dan stojim pred Devetom povijesno-filozofskom tezom na zidu, kao Novi anđeo okrenut prošlosti. I kao i Novi anđeo, ništa ne uspijevam popraviti. Prijatelji umiru, nestaju, ono u što smo vjerovali u dimu i vatri iznevjerenih nada nestaje brzo i neopozivo. Kao Twin Towers. Kao Vijećnica. Vrijeme me odnosi u budućnost koja me se zapravo ne tiče, dok iza mene ostaju ruševine, smrti i krivnja: tako mnogo krivnje.

Kada je Anđeo povijesti posljednji put zastao nad Sarajevom, samo da bi ga vjetar odnio nad novu, buduću katastrofu, Radoslav Ratković je, rekoh, otišao preko okeana, sve do Kanade. Farah Tahirbegović je otišla u Ljubljanu. Ja sam stigao tek do Ulcinja, odakle su moji Nikolaidisi, gdje još žive stari ljudi koji su poznavali mog grčkog djeda, kojega nikada nisam upoznao. Pod budnim okom anđela, vihor iz raja rasuo nas je po svijetu. Za razliku od Radoslava i mene, Farah se vratila u Sarajevo.  

V

Te noći kada je umrla Farah, Sanja je u panici zgrabila mobilni telefon i poslala joj poruku. Kanije ću saznati da Farah tu poruku nije pročitala, kao što vjerovatno nije pročitala ni desetine mojih bezumnih poruka punih optimizma i nade u njeno ozdravljenje, koje sam joj slao u posljednjim danima, dok je smrt nad njom sklapala svoja zlatna krila. Odjednom sam osjetila da joj moram reći da će biti sve dobro, rekla mi je Sanja, na umu više nisam imala ni doktore ni ljekove, ni bolest ni ozdravljenje, prosto sam znala da će sve biti dobro.

Ujutro, kada sam ustao i upalio mobilni, dočekala me je poruka od Varje Đukić – Farah je umrla. “Srebrno klonu glava nerođene”, pomislio sam: sada je sve dobro. Spustio sam se do mora i šetalištem napravio nekoliko besciljnih krugova. Prazan kao balon, čekao sam trenutak kada ću poletjeti. Zastao sam kod uličnog prodavca cigareta i kupio kutiju Marlbora. Nije bio sarajevski, ali dok sam otvarao kutiju i palio i gužvao jednu po jednu cigaretu, jedino o čemu sam mislio bilo je Sarajevo i ljudi Sarajeva. I jedna bolnica iznad grada, jedna soba sa pogledom na grad, i jedan prijatelj koji je u njoj umro. Sve si čuo, moj Bure, svirao sam na tastaturi telefona fugu smrti, Farah je umrla, i meni kao da je umrlo pola Sarajeva.

Kasnije na moj SMS odgovara Nenad Popović. Bukvalno mi je bilo zlo kada sam saznao, pisao je. Najstrašnije je kada odlaze oni dobri i tihi, dok ostajemo mi koji vičemo, pisao mi je. Urličemo, i zaglušujemo sve diskretne, fine tonove koje valja slušati, odgovorio sam mu. Ja sam joj čak poslao roman na čitanje, dok je ležala u bolnici i čekala dijagnozu, koja nije bila ništa drugo nego smrt.
Povrh sve njene muke opteretio sam je poplavom svojih neuroza i depresije, koju ponekad zovem i književnošću. Poslao sam joj roman i ona ga je pročitala. Umirući, čitala je tu mučnu knjigu o smrti, knjigu koju sam napisao ja, koji o smrti ne znam ništa. Tražio sam od nje da odloži čitanje, da sačeka da knjiga bude štampana i ona izađe iz bolnice. Da me je poslušala, nikada je ne bi pročitala. Tako bi bilo ispravno. Anđeli, kažu, ne ulaze u kuće u kojima boravi pas. Pas koji je ležao kraj njega, Poslanika je na tren spriječio da primi Objavu. Riječ “cinik”, kinik, ta zastava pod kojom kao vojska u ritama sa medaljama na grudima maršira sve što sam ikada napisao – ta riječ ima grčki korijen, u riječi “kion”, pas. Cinik je pas, a anđeli poput Farah, ne bi trebali zalaziti u tekstove pune bijesnih pasa.

Ali život je tekst pun bijesnih pasa, tekst koji se neprekidno odmotava kao tajni spis koji se kotrlja niz padinu, tekst koji bježi pred nama i prekida se prije bilo kakve poente i razriješenja, ostavljajući neke od nas zapitane zašto smo primali ujede psećeg okota, a neke od nas zapitane – zašto smo lajali i grizli.

U Bosnu smo ušli, Ognjen Spahić i ja, u kasno popodne 02.06.2006. Bilo je vlažno, hladno i nedostajalo je svjetla. Oblaci su se spustili na surove gudure Istočne Bosne, sivo je leglo po zelenom. Nisam ni sumnjao da će tako biti, nisam ni sumnjao da će Bosna učiniti sve da ovaj dan bude još suroviji i nepodnošljiviji. Bosna je, doista, dala sve od sebe – šest stepeni u junu, puste kuće Trnova i Kijeva, skretanje za Kalinovnik gdje rođen je čovjek kojemu tu treba podići mauzolej, “Kuću zlog cvijeća”. Bio je to jedan od onih bosanskih dana po kojima se i ne može ništa drugo, osim umrijeti.

Prenoćili smo kod Milene, Ognjenove sestre. Priča o tome kako je znala u tri ujutru taksijem zapucati kod Farah, probuditi je i uplakana joj se baciti u naručje. Niko nije tješio kao Farah, zato su je ljudi zatrpavali svojom mukom. Je li se ona tebi ikada požalila, pitam Milenu, a znam odgovor: nije, kao što nije ni meni.

Ujutro nastavljamo put. Vozimo ka Zenici. Prolazimo kroz Visoko i neko pokazuje piramidu. Bosna je zemlja čuda, mislim: Hrvati su našli Bogorodicu, Bošnjaci piramide, preostaje da vidimo što će naći Srbi. Ali kada se suočimo sa svom okrutnošću koja nas okružuje, humor više ne pomaže, ništa što možemo misliti nije nikakav zaklon od onoga što jeste.

A jeste groblje na brdu na koje smo se u magnovenju popeli; jeste tišina sa kojom mi živi prolazimo kroz kapiju groblja, jeste jecaj kada prvo grumenje zemlje padne na njeno tijelo položeno u grob, jeste Faruk Šehić, najhrabriji čovjek kojeg poznajem, dok stoji među mezarjem i neutješno plače, kao veliki dječak koji je sve proživio.

“Na groblju, okružen mrtvima, čovjek je na izvoru saznanja. Na groblju se već na prvi pogled nauči sve što treba da znamo o životu – to da ćemo umrijeti”. To je pisalo u knjizi koju je Farah umirući čitala.

To nije fer, prosto nije fer: imala je sve šanse protiv sebe, za svaku stvar se kao lavica morala boriti. Uprkos svemu, u svemu je uspjela. I onda je umrla. Ponekad pomislim da svemoć, sva vlast nad svjetovima, svim živim i svim mrtvim, ne vrijedi ni pet para, kada je ne prati barem malo džentlmenskog duha.

 

Jedno znam: da je moja Farah imala barem malo sretniji život, danas bi bila živa. To znam, jer mi je to rekla. Stajao sam kraj njenog kreveta u bolnici Podhrastovi. Pričala mi je o neni koja je ležala kraj nje, o tome kako je dobra žena grlila Marka Vešovića kada je došao posjetiti Farah. Pričala mi je o staricama koje umiru prigušujući samrtni ropac, kao da se stide. Pričala mi je o mladićima i djevojkama koji leže na spratu, o njima koji su u 21. vijeku oboljeli od tuberkuloze. Pričala mi je, onda se pridigla iz kreveta i rukom pruženom ka prozoru zahvatila čitav grad u kotlini, i čitav svijet iza. Sve ti je to od jada i tuge, rekla je, sve ti je to od jada i tuge.

VI

Sarajevo je grad navikao na smrt. Grad u kojem su parkovi pretvoreni u groblja. Pa ipak, kada je umrla Farah, Sarajevo, i ono na Miljacki, i ono kojega nema na mapama, ono koje se prostire od Australije do Aljaske, zastalo je. Pored tolikih smrti dobrih i voljenih ljudi, njena je bila ona u koju smo odbili da povjerujemo. Jer Farah nije bila tek dobri duh bosanske književne scene. Nije bila tek briljantna urednica Buybookovih izdanja. Nije bila tek brižna kći, pouzdan, suosjećajan prijatelj. Farah je bila dokaz da dobro korača svijetom, da pametni i vrijedni mogu pobijediti. Zbog toga je njena smrt bila stravičan poraz za svakoga ko je poznavao. Takve smrti ukidaju nadu.

VII

Ali – ako je išta potrebno današnjoj Bosni i Hercegovini, onda je to upravo nada. Progresivne, emacipatorske politike pobjeđuju iz nade, dok desnica pobjeđuje iz straha. Strah i nastojanje da se poredak po svaku cijenu sačuva, na koncu vodi potpunom uništenju. Oni koji se bore da očuvaju kulturu, vjeru, društvene odnose, na koncu završe u varvarstvu, kršeći svaku od zapovijesti svoje vjere, pretvarajući sve društvene odnose u pepeo. Kako izgleda politika straha, imali smo u bivšoj Jugoslaviji priliku vidjeti u posljednjih dvadeset godina.

Farah nije manjkalo nade. Ni dok je bila u izbjegličkom logoru u Sloveniji, ni dok je po Sarajevu tražila posao, ni dok se od djevojke koja prodaje knjige uzdizala do one koja pisce i njihove tekstove dovodi u red, čak ni onda kada je ležala u bolničkom krevetu i čekala da joj ljekari saopšte presudu.

Poznavao sam je dovoljno dobro da sam znao kako mnogo drži do ženskih prava. Ideju ženske emancipacije nije vidjela kao nešto što stoji u suprotnosti sa islamom, koji je proučavala i, držim, razumjela. Držim, još, kako se na njenoj sudbini prelomilo mnogo onoga što oblikuje život žene u današnjoj Bosni i Hercegovini: ratno i izbjegličko iskustvo, potom tranzicija, koja se pretvorila u dugi i iscrpljujući nikada objavljeni rat protiv siromašnih, potom korporativna filozofija života, kao ono što dolazi nakon kraja filozofije, pa delikatni sudar zapadne budućnosti i istočnjačke prošlosti, napokon složeni odnos ženskog i islamskog identiteta. Sve je to, kako bi Kipling rekao, breme bosanske žene.

Zašto su ovdašnje priče, pa tako i ova, tako dosljedno tužne? Zašto poučna američka priča završava uspjehom a ovdašnja tragedijom? Zašto ljudi ovdje ne vjeruju u priče sa sretnim krajem? Čak i ako pričaš kafansku anegdotu, ako ih ne rasplačeš ili barem natjeraš da sjetno kažu »ja« u prva dva minuta, ljudi te ovdje prestanu slušati.

VIII

Moj odgovor na to »zašto?« nema nikakve veze sa »tragikom naših prostora«, »proizvodnjom viška istorije«, »prostorom na kojem se prepliću carstva, civilizacije, Istok, Zapad i interesi velikih«, svim onim objašnjenjima koja sugerišu da sa našom sudbinom mi, zapravo, nemamo ništa, jer je ona u rukama Drugog.

Moj odgovor je kantovski, i glasi: zato što još uvijek nismo izašli iz stanja samoskrivljene nepunoljetnosti, zato što nismo ušli u stanje prosvijećenosti. Po slomu socijalističkog poretka, koji je, uprkos grotesknoj, no stoga ne manje glasnoj pjesmi antikomunističkih lešinara, za jugoslovenske narode bio period prosvjetiteljstva, zavladali su najgori od nas, podržani od strane najgorih od nas, koje je rukovodilo najgore u nama. Umjesto da učimo, radije ćemo kukati. Umjesto usavršavati, radije ćemo žaliti sebe. Zato se ovaj tekst na kraju tako radikalno lomi, zato se njegova intonacija tako naglo mijenja: zato da ne bi bila još jedna priča o našem usudu.

Knjige, knjige, braćo moja, a ne zvona i praporce, govorio je Dositej Obradović prije dva vijeka. Malo se što promijenilo od tada: Dositejeve riječi i dalje odzvanjaju kao upozorenje koje nema ko da čuje.

Farah Tahirbegović svoj je život posvetila knjigama i znanju. Njeno ime nosi Fondacija za razvoj izdavačke djelatnosti, književnosti, bibliotekarstva i opće kulture koja svake godine dodjeljuje stipendije talentovanim mladim ljudima.

IX

Na Radoslavovoj slici, razigrani anđeli se smiju dok vrtlog iza njih guta grad. Dok stojimo sred tog vrtloga, koji odnosi naše prijatelje, uspomene i nadanja, čini mi se kako je jedini adekvatan odgovor – da se i sami nasmijemo. Onako kako su se smijali ljudi na prvim filmskim projekcijama, kada bi shvatili da ih voz koji je na platnu jurio put njih neće zgaziti. Onako kako se u Casablanci smijao Bogart, nakon što je avion odnio ženu koju je volio. Onako kako se smijao Ali, dok mu je tijelo tresla Parkinsonova bolest.

Onako kako se smijala Farah.

e-novine

Autor 2.1.2012. u 16:52

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija