BREXIT ZA POČETNIKE: JEFTINI POPULIZAM I OZBILJNA HISTERIJA

Povezani članci

• Vuk Perišić: Kad se bira između propasti i licemjerja
• Gospođo Grabar, nešto vam fali?
• Zlatko Lagumdzija ujedinitelj svih Hrvata
• Klauški: Fašizam uzima zalet
• Nakon milionskih ulaganja: Nikome iz Vlade FBIH nije u interesu revizija Naftnih terminala Ploče
• MONOPOL NA ŽIVCE

Glavna zvijezda minulog referenduma u Velikoj Britaniji bio je Nigel Farage, lider desničarske Stranke nezavisnosti Velike Britanije. Mediji su se fokusirali na senzacije koje ovaj političar non-stop kreira, a zanemarili ozbiljnije sagledavanje stvarnog značaja izlaska iz EU

Piše: Aleksandar Brezar, analiziraj.ba

Prošlo je skoro mjesec dana od referenduma o izlasku Velike Britanije iz Evropske unije, iliti Brexita, možda i najznačajnijeg političkog događaja u EU od njenog osnivanja. Brexit je u međuvremenu zasjenjen drugim dešavanjima u Evropi, prije svega neuspjelim pokušajem vojnog udara u Turskoj. Pokušaj smjene turskog predsjednika Recepa Erdogana i naknadni događaji su medijski daleko atraktivniji, posebno kada se uzmu u obzir serije hapšenja, smjena visokih državnih službenika, zabrana putovanja u inostranstvo akademskim građanima i građankama, te netom proglašeno tromjesečno vanredno stanje.

Zato ne treba da čudi da su se domaći mediji u priči o Brexitu uglavnom oslanjali na nama lako dostupnu kontekstualizaciju kroz moguće posljedice koje bi britanski izlazak iz EU mogao imati na nas i na našu kandidaturu za pristupanje Uniji. Ovo se djelimično može opravdati činjenicom da je Velika Britanija bila jedan od glasnijih zagovarača našeg što ranijeg pristupanja EU, ali i jedan od tvoraca već dobro poznate, ali malo spominjane i još manje analizirane reformske agende kao preduslova ulaska BiH u EU. Ta se tematika ponovo reaktualizirala kroz nedavnu vijest o odgađanju nove tranše kredita MMF-a našoj državi, ali nas to nije držalo dovoljno dugo da bi se reformska agenda ipak detaljno propitala. I onda se desio Brexit, a naši mediji, osim nekoliko svijetlih primjera, nisu se previše trudili da tu temu proprate mimo već spomenutog šablona, “a šta će biti s nama”.

Ekonomija i imigranti

Za analizu situacije u Velikoj Britaniji potrebno je konkretnije propitati način na koji su ovu temu tretirali britanski mediji. Bitno je imati na umu da, iako bi mediji morali poštovati pravilo objektivnosti, jasno je da i u Velikoj Britaniji mediji itekako znaju zauzeti stranu koja im odgovora, ili barem ne gristi ruku koja ih hrani. Također, od velike pomoći za sagledavanje političke scene u Velikoj Britaniji može biti i odabir indikatora koji bi mogli ukazati na trendove pri tretmanu ove teme, kao i na glavne političke i društvene igrače u priči o Brexitu.

Prije samog referenduma, britanski konzervativci (ili torijevci) bili su podijeljeni po pitanju izlaska ili ostanka u EU. Članovi bliži političkom centru bili su za, i to većinom iz ekonomskih razloga, dok su oni pozicionirani više desno bili protiv, i to većinom iz antiimigracijskih razloga. Sada već bivši britanski premijer David Cameron bio je za ostanak u EU iako je kompletnu kampanju pred izbore 2015. bazirao na obećanju (još) konzervativnijim članovima stranke da će u toku novog mandata pokrenuti pitanje britanskog izlaska. Njegov glavni politički protivnik unutar stranke po ovom pitanju bio je bivši gradonačelnik Londona Boris Johnson, što i ne čudi previše bilo koga ko je upoznat s neokolonijalnim i antiimigracijskim stavovima čovjeka koji bi se najlakše mogao opisati kao loša kopijaDonalda Trumpa (čak i po izgledu).

George Osborne, kancelar blagajne u Cameronovoj vladi, poznat po oštrom jeziku, dosta pragmatičnom euroskepticizmu i neokonzervativnim stavovima, pretežno po pitanjima vanjske politike, začuđujuće je također bio za ostanak. S druge strane, Laburistička stranka je skoro u potpunosti bila za ostanak u EU, posebno otkako je vođstvo stranke preuzeoJeremy Corbyn. Corbyn je jasno obznanio svoj stav izjavom da je Brexit “ubrzani put u ekonomiju u kojoj će najsiromašniji proći najgore”, što je možda i najočitija tačka slaganja laburista, dosta podijeljenih po ostalim pitanjima, ali i glavna tema rasprave u britanskim medijima pred referendum.

Populizam u izvornoj formi

Iako su torijevci imali daleko značajniju zastupljenost u medijima od laburista, gdje je ta razlika dosezala i 40,3 posto u pro-Brexit novinama, stvorio se lažni dojam da je jedna druga stranka – UKIP – bila daleko jača nego što zaista jeste. UKIP-ova zastupljenost nije prelazila 4,5 posto u medijima naklonjenim britanskom odlasku, što je nesrazmjerno važnosti koja se davala njihovim stavovima. UKIP, ili UK Independence Party (Stranka nezavisnosti Velike Britanije – koje nezavisnosti?), jeste desničarska populistička stranka osnovana 1993., koja je tek u priči o Brexitu dobila na kakvoj-takvoj važnosti, prije svega radi svog (sada već bivšeg) lidera, Nigela Faragea. Farage, relativno neuspješan broker i notorni euroskeptik, nakon neuspješnih pokušaja kandidature za razne pozicije, uključujući i onu gradonačelnika Londona, uspio je ući u Evropski parlament 2014., gdje je između ostalog (p)ostao poznat po svojim poprilično zapaljivim i neinformisanim izjavama. Farageovo insistiranje na trulosti EU i boljoj budućnosti građana i građanki Velike Britanije van Unije ukazivalo je na najveći problem medijskog praćenja Brexita – jeftin populizam koji se oslanjao na nacionalni sentiment, antiimigrantske stavove, okrivljavanje EU radi lošeg ekonomskog stanja umjesto prihvatanja činjenice da je trenutna situacija rezultat više od 30 godina katastrofalne ekonomske politike – savršeno se oslikava upravo u Farageovom liku i djelu. Međutim, medijima je bilo mnogo lakše do besmisla potencirati Farageovo klovnovstvo umjesto ozbiljnijeg bavljenja svojim poslom.

Ono čemu mediji, s druge strane, nisu posvetili dovoljno pažnje jeste serija rasističkih ispada koja je uslijedila nakon Brexita, i to prema svim mogućim etničkim skupinama koje nisu “autohtono” engleske, pa su tu ulogu preuzeli sami građani i građanke na društvenim mrežama. Dovoljno je pogledati jedan ovakav album da bi se uvidjela sva zloba koja je izašla na površinu. Uzroke ne treba tražiti u iznenadnom rasizmu Engleza – kojima je, istini za volju, Brexit poslužio kao dozvola da se obračunaju sa svima koje smatraju za odgovorne za svoju nesreću – već upravo u gorespomenutom sistemu koji je te ljude učinio dovoljno ogorčenim da misle da im nisu krivi klovnovi poput Faragea, već Poljak ili muslimanka koji s njima dijele sjedište u autobusu. Moglo bi se, također, reći da su i sami mediji donekle odgovorni za nagli porast rasističkih napada u Velikoj Britaniji nakon referenduma: dovoljno je uzeti u obzir činjenicu da je imigracija bila treća najvažnija tema u medijskom tretmanu Brexita, gdje je najočitiji indikator procentualna razlika u količini tekstova među novinama koje su bile za izlazak (14,8 posto) i ostanak (9,9 posto). Kultura straha od drugogi drugačijeg sigurno je doprinijela izglasavanju opcije za izlazak, a uloga britanskih medija u tome vrlo je zabrinjavajuća.

Kamo dalje, rođače?

Interesantno je da dobar dio medija nakon referenduma nije uspio objasniti kako će britanski izlazak funkcionisati u praksi. Naravno da je prvih par dana bilo izuzetno konfuzno, pogotovo nakon nejasnog statusa Škotske, koja je listom glasala za ostanak, pa je još uvijek nepoznato da li će Brexit označiti i početak raspada Ujedinjenog Kraljevstva. Škotski političari su već dan nakon Brexita najavili ponovni referendum o istupanju iz Velike Britanije, te se pojavila i zanimljiva teorija da bi Škotska, ukoliko bi se stvari odvijale dovoljno brzo, mogla ostati unutar EU nakon što napusti Veliku Britaniju. Bez obzira na odluku Škotske, referendum ne znači automatsko istupanje Velike Britanije iz EU: potrebno je proći proces parlamentarne procedure i pozivanja na Član 50 Lisabonske konvencije, što zatim pokreće dvogodišnji period izlaska iz Unije.

Druga bitna posljedica Brexita je pad Cameronove vlade, i njegova smjena novoimenovanom premijerkom, Theresom May. Ona je, između ostalog, poznata po tome što je u prethodnom izbornom ciklusu u sklopu vlastite promocije naručila kamione s bilbordima koji su ilegalnim imigrantima poručivali da “idu kući”. Teško je osobu poput nje smatrati korakom naprijed u političkom smislu, čak i u odnosu na izrazito nesposobnog i problematičnog Camerona. Ako ovi kamioneti nisu dovoljna ilustracija njenih političkih stavova, onda definitivno pomaže činjenica da je Theresa May u jednom ključnom istupu tokom referenduma istakla da bi Velika Britanija trebala da se povuče iz Evropske konvencije o ljudskim pravima, kriveći Konvenciju za “vezivanje ruku parlamentu, nepomaganje prosperitetu” (istu izjavu je kasnije povukla).

Da je u Velikoj Britaniji vuk pojeo ne samo medvjeda, već i lisicu, zeca i par omanjih šumskih životinja, moglo se zaključiti iz odabira članova i članica njenog kabineta. Novi ministar finansija, populista Phillip Hammond, već je bio na tapetu 2013., kada je kao sekretar odbrane imao niz vrlo problematičnih izjava o homoseksualnim brakovima. Za sekretara vanjskih poslova odabran je već spomenuti Boris Johnson, koji je još kao novinar izgubio posao i kredibilitet nakon što je uhvaćen u izmišljanju navoda. Poređenje s Trumpom još više stoji kada se uzme u obzir da je u karijeri političara uspio uvrijediti praktično svakoga – od crnih stanovnika Afrike, plemenskih ratnika, 10-godišnjeg japanskog školarca, sve do čitavog grada Liverpoola, kojem se kasnije morao izvinjavati. Liam Fox, novi sekretar međunarodne trgovine, morao je 2011. dati ostavku na mjesto sekretara odbrane radi davanja pristupa informacijama od državnog značaja – svom prijatelju. Ministar zdravstva Jeremy Hunt uspio je ostati na položaju iako je još uvijek u velikom sukobu s doktorima u štrajku. Ministar saobraćaja, Chris Grayling, jednom je opisao život u siromašnom naselju Manchestera, Moss Sideu, kao “urbani rat” te je dobio nagradu zaosobu s predrasudama godine radi izjave da bi vlasnici hostela trebali moći odbiti homoseksualne parove kao goste. Nova sekretarka za okoliš Andrea Leadsom tvrdi da je prvog dana na poslu morala pitati da li su globalne klimatske promjene stvarne.

Iz svega predočenog, jasno je da Brexit neće imati posljedice samo po odnos Velike Britanije prema EU (i u tom kontekstu, i prema BiH), već da Veliku Britaniju očekuje težak period u novim okolnostima. Iako je Theresa May odgodila raspravu o Članu 50 za kraj 2016., te je time kupila vrijeme sebi i svojoj vladi da dobro promisle o opcijama, očito je da na Ostrvu više nikad ništa neće biti isto. Što se tiče samih medija, Brexit bi mogao biti kapitalna lekcija o važnosti nepotpadanja pod praksu neutemeljenog izvještavanja baziranog na senzaciji, posebno u situacijama od vitalnog značaja. Iz ovog slučaja je očito da senzacionalizam na kraju šteti svima, dok će klovnove na vlasti uvijek zamijeniti drugi – a evidentno, ponekad i mnogo gori.