Brisanje imena antifašista je van pameti

Autor 18.9.2012. u 10:23

Brisanje imena antifašista je van pameti

Brišemo imena ljudi koji su zaslužni za slobodu, onih koji su učestvovali u borbi protiv fašizma, a stavljamo imena nekih drugih. Ukidamo imena naprednih, a stavljamo nazadnih. Josip Bepo Benković je bio antifašista i Hrvat i zato je onima koji preimenuju lakše krenuti od njega nego od Nikole Đurkovića. Sve je to nekulturna rabota. Nemamo mi sistem njegovanja nacionalne kulture. Prisvajali su nam pisce, a mi smo ćutali. “Pisao sam Blažu Jovanoviću da poruči da nema smisla krasti naše pisce. Blažo je rekao:”Zna se da je Njegoš crnogorski pjesnik, ali ako ga još neko svojata, neka svojata”. Morao je da tako zbori, zato što su njegove privatne prostorije sve bile ozvučene, priča akademik DANU Radoslav Rotković.

„Zaista nema nikakvog smisla da se galerija u Herceg Novom preimenuje i izgubi ime Josipa Bepa Benkovića. Brišemo imena ljudi koji su zaslužni za slobodu, onih koji su učestvovali u borbi protiv fašizma. Ukidamo imena naprednih, a stavljamo ona nazadnih. Ne vidim nijednog razloga da se promijeni ime galerije, jer Benković je bio antifašista, bio je prijatelj novskih boraca, kaže za Portal Analitika akademik DANU dr Radoslav Rotković.

Komentarišući odluku gradske skupštine Herceg Novog da ime galerije preimenuje u Javna ustanova „Gradski muzej i galerija“, Rotković naglašava da nije dobro da grad koji je nekada bio simbol suživota i tolerancije, izbaci ime Josipa Bepa Benkovića.

– Bio je Hrvat i antifašista i onima koji preimenuju, lakše je krenuti od njega, nego od Nikole Đurkovića. Moj Novi prepoznat po toleranciji kreće sa takvom propagandom i to nije nikako dobro. Evropa hvali Crnu Goru zbog tolerancije, a sada preimenujući nazive tako važnih kulturnih tačaka, mi se legitimišemo negativno, kaže rezignirano Rotković.

Na pitanje kako objašnjava da upravo socijalisti glasaju za ovaj predlog, kao što je učinio SNP, kaže da je potpuno nelogično da za to glasa SNP koji u svom imenu ima predznak borbe protiv fašizma.

– Odavno su oni spremili te predloge, dok su bili opozicija, samo se čekala prilika, a takve prilike nikada ne bi smjelo biti. Van pameti je brisati imena ljudi naprednih ideja, naglašava Rotković.

Kaže da to nije specifično samo za Crnu Goru, događa se to u svim državama bivše Jugoslavije. U Nišu je rehabilitovan potpisnik Pakta Cvetković- Maček. Dragiša Cvetković je dobio ulicu koja je nosila ime Hrvata Božidara Adžije. Dakle, uzimaju ulicu nazvanu po Hrvatu, i daju je potpisniku pakta sa Hitlerom. Sve je to jedna nekulturna rabota i potpuno je van pameti da se tako preimenuju ulice, škole, trgovi, jer u svakoj zemlji to su nacionalni simboli, ističe Rotković.

Nemamo, naglašava naš sagovornik, sistem njegovanja naše nacionalne kulture u cjelini. Mnogo je toga propuštenog. Crna Gora nije ni u jednom slučaju poslije oslobođenja službeno protestovala protiv svojatanja crnogorske kulture, a prisvajali su Njegoša, Ljubišu, Marka Miljanova.

“Drugi narodi nijesu imali našu istoriju. Dok smo mi ratovali, drugi su, o našem trošku, učili našu đecu da mi nijesmo ono što jesmo, nego neki drugi narod, upravo onaj koji je, ne svojom voljom nego voljom svojih zvaničnika, radio da nas uništi“. Ovim riječima dr Radoslav Rotković komentariše i zašto smo na izuzetno važnu knjigu za našu kulturu „Istoriju crnogorske književnosti“ čekali dugo, mnogo duže od ostalih naroda.

Akademik Rotković ne skriva nezadovoljstvo što ovako kapitalno djelo koje se bavi našom književnom baštinom nije naišlo na veće interesovanje stručne javnosti. Ne sjeća se, kaže, da je neko od profesora sa Filozofskog fakulteta prisustvovao promociji knjige. Ipak, napominje, da ga to i ne čudi:

rotkovic2tekst– Tamo ima profesora koji su naslutili da će se prihvatiti termin “crnogorski jezik”, pa su se slagali sa tim terminom, da sačuvaju fotelje. Ali, kad je trebalo dodati dva slova (Ś,Ź) da se upotpuni naš fonološki sistem, jer tako se govori pa bi, po Vukovome načelu, trebalo tako i da se piše, onda se digla galama, jer su oni mislili da taj “crnogorski jezik” bude “srpski jezik ijekavskoga izgovora”, prema Ustavu iz 1992. godine! Eto otkud njihov otpor i zašto niko od njih nije došao na nikšićku promociju Istorije crnogorske književnosti, naglašava Rotković.

Akademik Rotković je autor drugog toma „Istorija crnogorske književnosti od početaka pismenosti do 1842.“, dr Novak Kilibarda prvog toma “Usmena književnost”, dok je dr Milorad Nikčević autor „Istorije crnogorske književnosti od 1842. do 1918.“ Izdavač je Institut za crnogorski jezik i književnost.

ANALITIKA: Gospodine Rotkoviću, dugo smo čekali na „Istoriju crnogorske književnosti“. Što mislite, zašto kao država ovoliko kasnimo sa projektima koji su od velikog značaja za našu kulturu. Drugi narodi su ih uradili mnogo prije nas…

ROTKOVIĆ: Drugi narodi nijesu imali našu istoriju. Dok smo mi ratovali, drugi su, o našem trošku, učili našu đecu da mi nijesmo ono što jesmo, nego neki drugi narod, upravo onaj koji je, ne svojom voljom nego voljom svojih zvaničnika, radio da nas uništi. Prvi bukvar koji je upotrijebljen na Cetinju bio je onaj Milakovićev Srbski bukvar (1836) u koji je unesena i s t o r i j a, i to od Nemanjića, zaključlno sa kosovskim bojem, u kome Crnogorci nijesu učestvovali, ali se pisalo da su tamo bili ili da su kasno stigli na bojište. Trebalo je na svaki način urezati đacima u pomćenje da je Crna Gora nastala poslije Kosova, od izbjeglica otuda, iako u Crnoj Gori nema ni jednoga ekavskoga zemljopisnoga naziva. Tako je to ušlo i u Njegošev „Gorski vijenac“, i ti su stihovi naveliko citirani, iako vrijeđaju Srbe. Jer tamo jasno stoji da su se zbježali u ove planine oni: koji su izbjegli ispod sablje turske, a nijesu pohulili na pravu vjeru, da bi ovamo krv prolijevali «za krst časni i slobodu zlatnu». A to ne znači ništa drugo nego da su tamo, dakle, u Srbiji, ostali oni koji su pohulili na pravu vjeru i odbili da se bore za krst časni i slobodu zlatnu!

I ovo se dopalo upravo onijema koji su osramoćeni, jer je služilo cilju: da se Crna Gora veže za kosovsku tragediju, što se viđelo i 1918. i 1989.

A sve ovo izvire iz činjenice: da je Crna Gora dobila sve bitke, sem bitke za školstvo.

ANALITIKA: Sjećam se jedne Vaše rečenice koja slikovito potvrđuje ovaj Vaš stav. “Sve što znam o Crnoj Gori ili sam vidio svojim očima ili sam naučio mimo škole i protiv škole”. Zašto je to tako?

ROTKOVIĆ: Lijepo ste to primijetili. Nešto sam već kazao. Odgovoriću Vam ovako: Bio sam odličan đak, ali sam za Žabljak Crnojevića saznao tek 1954. kada sam sa Markom Đonovićem uzeo biciklo u Biciklani preko puta “Radovča” i otišao na Jezero.

ANALITIKA: Na ovu priču se nekako nadovezuje i konstatacija da nije bilo nekog većeg interesa javnosti prilikom predstavljanja knjige posvećene crnogorskoj književnosti. Neinteresovanje laičke javnosti za istoriju književnosti, morate priznati, i ne mora iznenaditi, ali mora interesovanje stručne. Ovo štivo trebalo bi da bude nezaobilazno kada je u pitanju proučavanje crnogorske književnosti na Filozofskom fakultetu u Nikšiću…

rotkovic3tekstROTKOVIĆ: Sve se ovo nadovezuje na ovo što sam upravo kazao. Morali smo da čekamo da se skrajne Ranković, kao Draža sa petokrakom, da se u Crnoj Gori osnuje i Univerzitet i Akademija nauka. Ali svi profesori i akademici školovani su u Beogradu. Zato je, zaludu, Tito dao Akademiji naziv Crnogorska akademija, jer je sve ono ostalo izostalo. Odbor za književnost u toj navodno crnogorskoj akademiji vodio je Đuza Radović, isti onaj koji je pripremio Ljubišine Pripovetke za ediciju Srpska književnost u 100 knjiga. A vi znate da Ljubiša nije bio Stjepan, jer toga imena u Budvi nema, budući da od Stjepana nastaje Šćepan, pa su moguća samo imena: Stefan, Stevan, Stijepo i Šćepan. Drugo, znate da je on pisao Pripovijesti crnogorske i primorske, ali taj naslov je izbjegnut da ne bi neko pitao: otkud te pripovijesti u srpskoj književnosti? I ja sam na osnovu te reklame u “Politici” pisao privatno pismo Blažu Jovanoviću kao predśedniku Ustavnog suda, računajući da će on neđe naći zgodnu priliku da kaže da nema smisla krasti pisce. Zar je srpska književnost toliko siromašna da ne može bez Njegoša, Ljubiše i Marka Miljanova, kojega Skerlić nije ni unio u svoju Istoriju srpske književnost. Blažo je, međutim, to iznio na śednicu Suda i samo je sudija Srzentić stao uz moj stav: da ne treba dozvoliti krađu pisaca. A Blažo je rekao:”Zna se da je Njegoš crnogorski pjesnik, ali ako ga još neko svojata, neka svojata”. A on je morao da tako zbori, zato što su njegove privatne prostorije sve bile ozvučene!

Sada dolazimo do Filozofskog fakulteta u Nikšiću. Tamo ima profesora koji su naslutili da će se prihvatiti termin “crnogorski jezik”, pa su se slagali sa tim terminom, da sačuvaju fotelje. Ali, kad je trebalo dodati dva slova (Ś,Ź) da se upotpuni naš fonološki sistem, jer tako se govori pa bi, po Vukovome načelu, trebalo tako i da se piše, onda se digla galama, jer su oni mislili da taj “crnogorski jezik” bude “srpski jezik ijekavskoga izgovora”, prema Ustavu iz 1992. godine! Eto otkud njihov otpor i zašto niko od njih nije došao na nikšićku promociju Istorije crnogorske književnosti.

ANALITIKA: Zanimljiva je bila Vaša opaska na promociji knjige. Kazali ste da je prošla nezapaženo i da bi mediji više poklonili pažnje „kamionu prevrnutom u Bangladešu nego dugo čekanoj knjizi o našoj književnosti“.

ROTKOVIĆ: To je činjenica. U ovoj državi ima na vlasti previše onijeh koji misle da država postoji zbog činovnika, zbog Skupštine, Vlade i slično, iako to ima i Vojvodina. Pa se u Redakcijama smjenjuju urednici, a njihovi saradnici su ili neuki ili su ostali iz staroga sistema. U takvoj uspavanoj atmosferi, jer smo, zaboga, dobili državu i što hoćemo više, pojava prve u istoriji Istorije crnogorske književnosti nije zabilježena u sredstvima (dez)informisanja. Hronika Sajma sva je bila posvećena stranim autorima. A prevrnuti kamion u Bangladešu smo svi viđeli.

ANALITIKA: Kada govorimo o „Istoriji crnogorske književnosti” moramo se dotaći Njegoša. Njegovom djelu je, s razlogom, pripao veliki dio knjige, više od 60 stranica. O njemu je mnogo pisano. Što je u tumačenju Njegoševog djela novo u knjizi?

ROTKOVIĆ: O Njegošu je mnogo pisano, a malo kazano. Zato što je Njegoš interpretiran prema političkim ciljevima interpretatora. Za stanje naše nauke žalosna je činjenica da je Njegoša najbolje od svih shvatila jedna lijepa Njemica, Tereza Jakob fon Talfi, i to odmah poslije njegove smrti. U nju je bio zaljubljen Sima Milutinović a ona je, prvo, bila toliko trezvena da se ne uda za njega, a onda, drugo, da ocijeni Njegoševe namjere. Ona je tada kratko i jasno napisala:”Mislim da je njegova osnovna ideja bila da od Crne Gore napravi članicu velike evropske porodice, a da ništa ne izgubi od svoje slobode i nezavisnosti!”

Ovo kao da je danas napisano!

Krivotvorenje Njegoša polazilo je od činjenice da se nije shvatila suština da je on u svome pjesničkom i državničkom razvoju prošao kroz tri faze.

Za prvu fazu karakterističan je njegov nacionalni ponos, koji je došao do izražaja ne samo u njegovome “dvoboju” sa učiteljem Milutinovićem, što je prenio i Nenadovićem, nego mnogo više u onome što je Nenadović prećutao, a što je Milutinović objavio u “Golubici” 1843/44. Pošto je Simo bio i kod Karađorđa i kod turskoga paše, Rade Tomov mu je rekao:

“A da, čôče, božja ti vjera, znam ja tu veselu Srbadiju; nu kud su joj ti junaci i sinovi bili dok joj nije Bog dao Karađorđa? A kad vi Bog njega uze između vas, a vi sunovrat u turski jaram opet! No kršna i siromašna Crna Gora ne haje ni za Nemanje, ni za Murate, ni za Bunaparte; svi oni biše i preminuše, pa nestaše, a Crna Gora ostade dovijeka i strašnoga suda u svojoj slavi i slobodi.”

rotkovictekst4_1U drugoj fazi jasna je želja da se, u vrijeme hrvatskoga preporoda koji je nazvan ilirskim pokretom, u najavama četrdesetosmaških buna, učini sve što se može da se, zbog razlika koje je među nama nagomilala istorija, ne spriječi ujedinjenje Slavjanstva, ili barem Južnih Slovena. Zato je on spreman na kompromise, ali se ipak obraća kao svojoj “sabraći” Srbima i Hrvatima (u pismu Johanu fon Túrskom, 29. XI 1848), što značli da je svjestan nacionalnih razlika, jer niko ne može da bude brat samome sebi! Isto i nepismenome knjazu Milošu piše (januara 1836), povodom pravopisa:”Ja bih rad kad bismo svi mi slaveno-serbi imali jedno pravilo knjigopečatanja, a osobeno Srbi i Crnogorci”. Ovo je pismo smetalo Ljubomiru Durkoviću – Jakšiću, pa ga je prepravio da se ne vidi pominjanje Srba i Crnogoraca.

On je pisao Jelačiću krajem 1848:”Ja sam, istina je, s ovom šakom naroda svobodan, ali šta mi je bolje kad gledam okolo sebe milione moje braće đe stenju u tuđe lance?”

ANALITIKA: To su one njegove velike poruke, pozivi na zajedištvo, na okupljaje…

ROTKOVIĆ: Da. Sve što je Njegoš radio u to vrijeme (1844-51) bilo je usmjereno na zajedništvo, i iz toga perioda su njegova najvažnija književna djela.

Kada se razočarao i u Ruse, koji su ugušili mađarsku bunu, i u Srbe i Hrvate, on je već na Đurđevdan 1849. pisao Medu Puciću:”Ja sam se u početku nešto nadao, no danas vidim da je zasad jugoslavenstvo idealna riječ koja samo praznijem glasom lijepo zvoni”.

Iz toga je izrasla njegova treća faza, razočarenje, ali uz to je došla i bolest, tako da, na žalost, nije o tome napisao ništa sem pisama. I zaista je nenaučno pisati o Njegošu a ne shvatati te tri njegove faze razvoja. Takođe, a to sam napisao i u knjizi, zaista je nelogično da Njegoša svojataju oni koji ne mogu da ga čitaju bez rječnika.

ANALITIKA: Moram ovu priliku da iskoristim da Vas kao člana DANU pitam kako komentarišete sve ovo što se dešava sa objedinjavanjem akademija. Predsjednik CANU je prije neki dan kazao da je „svaka priča o objedinjavanju akademija završena i da to ne poznaje civilizacija, kao i da je Zakon detaljno sproveden“.

ROTKOVIĆ: Kao što je Crna Gora mogla da ukine 1948. godine osnovani Institut za proučavanje istorije crnogorskoga naroda samo zato što je u njegovome naslovu pominjan crnogorski narod; kao što je mogla da ukine, bez riječi, na Rankovićev telefonski nalog, Naučno društvo (1956), koje je 1954. bilo osnovalo leksikografsko odjeljenje, sa zadatkom da radi na Enciklopediji Crne Gore; kao što je Skupština Crne Gore ukinula Leksikografski zavod, koji je ona osnovala, kad se viđelo da će on ostvariti ono što danas izgleda nemoguće, to jest objedinjavanje svih naučnih potencijala Crne Gore, zašto ne može da ukine i CANU, koja se ruga državi koja je finansira, a ponovo osnuje Leksikografski zavod, da nastavi tamo đe je stao?

portalanalitika.me

Autor 18.9.2012. u 10:23

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija