Briselska Kominterna

Marinko Čulić
Autor 18.5.2018. u 20:21

Izdvajamo

  • to nas čeka? HDZ i SDP su strmoglavili Hrvatsku na dno evropskih ljestvica najviše zato što nisu jedan drugome nikakvi antipodi, barem kao u Njemačkoj, pa ih neki podrugljivo tako i zovu – HDZSDP. Ali alternativa koja se sada tome nudi evidentno je gora, čak to i ne krije, kao u slučaju Živog zida koji je unovačio nazovidemografa Stjepana Šterca, koji tvrdi da je na Bleiburgu pobijeno pola milijuna ljudi, što se nije dalo pročitati ni u međuratnoj ustaškoj emigrantskoj štampi. Ali ta stranka i dalje ljubomorno čuva svoju razvikanu ideološku i svjetonazorsku neutralnost (ništa ustaše, ništa partizani, ćirilica, ‘Za dom spremni’…), pa su se čak odbili izjasniti i o vrtićki bezazlenoj Istanbulskoj konvenciji. No ipak joj uspijeva naći lake mete među nekim temeljnim vrijednostima državnog poretka, kao što je zahtjev za izlazak iz Evropske unije i NATO-a.

Povezani članci

Briselska Kominterna

Upravo je zabavno gledati kakvu je to paniku izazvalo među vodećim političkim strankama, koje nisu razvile vlastite vrijednosti (osim obaveznog klanjanja hrvatskoj državi), pa se ovih evroatlantskih drže kao pijan plota. Dočekale su ovaj zahtjev kao bogohuljenje protiv vrhunaravnih autoriteta, iako je EU danas evidentno postala jedno od stratišta radnih prava, a NATO je bez konkurencije glavni generator terorizma, masovnih migracija i svega što uz to ide. Za boga miloga, to već sliči na bogobojazno klanjanje Komunističkoj internacionali, s tim da se čak i Kominterna mijenjala kada je trebalo, a na kraju je i samu sebe ukinula. Ali hrvatski evrodogmatici drže se, evo, briselskih papira kao svetih biblijskih spisa i inzistiraju na njima do posljednje točke i zareza. Kada to vidiš, pitanje zašto buja populizam u Hrvatskoj zvuči dječački naivno. Čudo da ga nije više

Dvije umalo važne izjave dao je ovih dana živozidaš Ivan Pernar. Najprije je vodećim hrvatskim političarima stavio na nos Tita, rekavši da je on imao hrabrosti suprotstaviti se Staljinu, a njima se tresu gaće i pred direktorima MOL-a i banaka. Zatim je poručio SDP-u da bi Živi zid rado koalirao s njim, ali pod uvjetom da crvenu zvijezdu nosi u srcu, umjesto na reveru. Zašto kažem da su to umalo važne izjave? Zato što su se one valjda jedine prikladno uklopile u Dan pobjede nad fašizmom, jer taj praznik jedva da je itko spomenuo, ne računajući časne, ali tužno usamljene sudionike zagrebačkog mimohoda ‘Besmrtni partizanski odred’. Povjesničar Tvrtko Jakovina zato konstatira da je antifašizam u Hrvatskoj na aparatima i ne bi ga, veli, čudilo da u dogledno vrijeme bude proslavljan u ilegali. Naravno, sve to malo zanima Ivana Pernara i Živi zid. Oni su proglasili ‘švicarsku neutralnost’ u odnosu na ideološka i svjetonazorska pitanja, i Pernar je izjavio to što je izjavio očito samo zato što zna da živozidaši parazitiraju na poluživoj stranci Davora Bernardića. Ova se upravo koprca u najnovijem glupom unutarstranačkom prepucavanju, tako da su ‘zaboravili’ poslati na spomenuti partizanski mimohod čak i nekog svog makar polovnog, frtalj Randolpha Churchilla.

Naravno da su u HDZ-u vrlo zadovoljni zbog čerupanja između Živog zida i SDP-a, čak njihov sukob nazivaju, da bi mu digli važnost, sukobom na ljevici, iako nitko nema pojma, niti može imati, tko je tu Miroslav Krleža, a tko Radovan Zogović. Ali to ionako nije važno. Bitno je jedino da Živi zid nastavi odgrizati biračko tijelo SDP-a, no opet ne toliko da ugrozi stranku Andreja Plenkovića. Dakle, želi se istodobno da Živi zid bude i uspješan i neuspješan, a već to govori da su populističke stranke koje posljednjih godina niču i u Hrvatskoj posijale punu vreću dosad nepoznate neizvjesnosti, koja bi u dogledno vrijeme mogla prijeći i u konfuziju. Dvije glavne stranke, HDZ i SDP, evidentno glavinjaju kao i u mnogim državama Evropske unije, gdje su vodeće stranke u nekim zemljama već i propale (Italija, Španjolska, Grčka…), dok je u drugima glavni kostur političke scene uglavnom zadržan (Velika Britanija, Njemačka), iako uz teške muke (Brexit, AfD). Hrvatska je i dalje bliža ovima drugima nego prvima, ali bez jamstava da će tako trajno ostati, a trenutno vodeće stranke nervozno kalkuliraju od koga bi među antisistemskim strankama i udrugama radije bile ugrožene.

Velika povika koju HDZ ovih dana diže protiv Živog zida – Plenković je čak izjavio da neće dopustiti njegov dolazak na vlast, kao da on o tome odlučuje – zapravo je loša gluma, šmira. Dobro Plenković zna da mu ta stranka ne može nanijete teške, pogotovo pogubne udarce, jer je nacionalno (nacionalistički) nedefinirana. Ali to itekako mogu desno-populističke klerikalističke strančice i udruge oko Željke Markić i Ladislava Ilčića, kojima nacionalističke preferencije nimalo ne manjkaju. Obje imaju ambicije ne toliko da izravno dođu na vlast nego da to učine kroz HDZ, gurajući one struje u njemu koje su bliske ili podudarne njihovim stavovima. Grupa oko Markićke počela je skupljanje potpisa za referendum kojim bi se izmijenio izborni sustav, a grupa oko Ilčića za referendum kojim bi se opozvalo netom ratificiranu Istanbulsku konvenciju. Kada se ovako stave na papir, obje inicijative zvuče dosta suhoparno i nevažno, ali se zapravo radi o dvjema minskim napravama koje mogu teško havarirati Plenkovićevu stranku. Markićka bi htjela novi izborni zakon s više preferencijalnih glasova i to bez ikakvog praga, što bi omogućilo laičkim katoličkim mulama da kroz HDZ-ove liste izguraju na pobjednička mjesta svoje ljude, po modelu kako se to na posljednjim izborima dogodilo sa Zlatkom Hasanbegovićem i Brunom Esih. Naravno, Plenković može tome lako doskočiti tako da izborne liste napuni sve samim bezbojnim aparatčicima na daljinsko upravljanje, ali tada neće dobro proći na izborima, dakle ne valja jedno, ne valja ni drugo. Slično je s drugim Markićkinim zahtjevom, da se nacionalne manjine isključe iz saborskog odlučivanju o budžetu i formiranju vlade. Dakako, to bi trebalo bez razmišljanja odbaciti jer se prava nacionalnih manjina, kao i ljudska prava općenito, ne mogu regulirati referendumom (sutra bi se mogao pojaviti referendum o poništavanju državljanstva svim nehrvatima ili referendum o pravu države da roditeljima oduzima nekrštenu djecu). Ali ako Plenković bude na tome previše inzistirao, katolički mule će ga optužiti da štiti, još gore, da tetoši Srbe, dakle opet ne valja ni jedno ni drugo. Ovo s Istanbulskom konvencijom jednako je loše, ako ne i gore. Plenković je pokazao netipičnu hrabrost njenom ratifikacijom, čime je htio potvrditi reputaciju liberalnog političara s kojom se i pojavio nakon Tomislava Karamarka. Ali je dobio takvih batina i u svojoj vlastitoj stranci da Ilčićev referendum izgleda kao plansko ponižavanje premijera i soljenje njegovih još nezacijeljenih rana.

U svakom slučaju, preotevši prije nekoliko godina od ljevice ideju referenduma, populistička desnica ju je u najkraćem vremenu degradirala možda ne baš kao u nacističkoj Njemačkoj, ali inicijalno, bogami, ni daleko od toga. Što nas čeka? HDZ i SDP su strmoglavili Hrvatsku na dno evropskih ljestvica najviše zato što nisu jedan drugome nikakvi antipodi, barem kao u Njemačkoj, pa ih neki podrugljivo tako i zovu – HDZSDP. Ali alternativa koja se sada tome nudi evidentno je gora, čak to i ne krije, kao u slučaju Živog zida koji je unovačio nazovidemografa Stjepana Šterca, koji tvrdi da je na Bleiburgu pobijeno pola milijuna ljudi, što se nije dalo pročitati ni u međuratnoj ustaškoj emigrantskoj štampi. Ali ta stranka i dalje ljubomorno čuva svoju razvikanu ideološku i svjetonazorsku neutralnost (ništa ustaše, ništa partizani, ćirilica, ‘Za dom spremni’…), pa su se čak odbili izjasniti i o vrtićki bezazlenoj Istanbulskoj konvenciji. No ipak joj uspijeva naći lake mete među nekim temeljnim vrijednostima državnog poretka, kao što je zahtjev za izlazak iz Evropske unije i NATO-a.

Upravo je zabavno gledati kakvu je to paniku izazvalo među vodećim političkim strankama, koje nisu razvile vlastite vrijednosti (osim obaveznog klanjanja hrvatskoj državi), pa se ovih evroatlantskih drže kao pijan plota. Dočekale su ovaj zahtjev kao bogohuljenje protiv vrhunaravnih autoriteta, iako je EU danas evidentno postala jedno od stratišta radnih prava, a NATO je bez konkurencije glavni generator terorizma, masovnih migracija i svega što uz to ide. Za boga miloga, to već sliči na bogobojazno klanjanje Komunističkoj internacionali, s tim da se čak i Kominterna mijenjala kada je trebalo, a na kraju je i samu sebe ukinula. Ali hrvatski evrodogmatici drže se, evo, briselskih papira kao svetih biblijskih spisa i inzistiraju na njima do posljednje točke i zareza. Kada to vidiš, pitanje zašto buja populizam u Hrvatskoj zvuči dječački naivno. Čudo da ga nije više.

Marinko Čulić
Autor 18.5.2018. u 20:21

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija