Budale i simpatizeri terorista

Almir Methadžović
Autor 4.12.2015. u 13:09

Izdvajamo

  • Čitava poanta je u tom da svaka bačena bomba na Bliskom istoku rađa jednog ili više budućih terorista, koji se onda moraju nekako eliminirati. Tako u krug! I kada je prije par dana umirovljeni američki general Michael T. Flynn izjavio da "smo pogiješili" i da će istorija biti vrlo okrutna prema njima, imajući u vidu kako će ih osuđivati buduće generacije
  • samo mi se vrti u glavi pitanje, hoće li uopšte biti istorije?

Povezani članci

Budale i simpatizeri terorista

Foto: www.iuaragon.com (No a la guerra – Ne ratu!)

Čitava poanta je u tom da svaka bačena bomba na Bliskom istoku rađa jednog ili više budućih terorista, koji se onda moraju nekako eliminirati. Tako u krug! I kada je prije par dana umirovljeni američki general Michael T. Flynn izjavio da “smo pogiješili” i da će istorija biti vrlo okrutna prema njima, imajući u vidu kako će ih osuđivati buduće generacije; samo mi se vrti u glavi pitanje, hoće li uopšte biti istorije?

Almir Methadžović

Kada je 2002. godine počelo medijsko-diplomatsko pripremanje terena za invaziju na Irak, ja sam živio u Španiji koja je bila učesnica anti-Saddamove koalicije predvođene Amerikom i Velikom Britanijom. Španjolci su od samog početka većinski odbacili odluku tadašnjeg premijera, Jose Maria Aznara, da se uključi u ovu vojnu avanturu. Narod jednostavno nije vjerovao da je Saddam u tom trenutku bio neka svjetska prijetnja vrijedna vojne intervencije. Sjećam se da su tada najtiražnije novine El Pais objavile rezultate ankete po kojoj je oko 80% ispitanika bilo protiv rata.

I kako smo ušli u tu nesretnu 2003., sve se više ispoljavao taj antiratni sentiment. Kada su počele one velike demonstracije u europskim metropolama, u Madridu se okupilo oko milion antiratnih prosvjednika. Takva koncentracija ljudi se nije pamtila još od osamdesetih godina prošlog vijeka kada se Španija nalazila na prekratnici, odnosno kriznim momentima njihove političke tranzicije.

Te 2003. godine smo mi studenti na Univerzitetu Granade objavili štrajk, blokirali smo sve zgrade, ali to nije bilo ni potrebno jer su profesori i administrativno osoblje univerziteta skoro jednoglasno podržali, pa i sami inicirali proteste. Dan za danom, Jose Maria Aznar nije popuštao a mi smo bili sve glasniji, aktivniji pa i agresivniji. Također smo blokirali ulaze u glavne institucije u gradu poput opštine i zgrade autonomne zajednice. Taj antiratni pokret je u par dana toliko narastao da se u Granadi više nije mogla naći osoba koja nije imala neki antiratni simbol. Onda smo u nekoliko navrata blokirali promet i totalno paralizirali grad. Ali ništa nije moglo zaustaviti kriminalne namjere Jose Maria Aznara.

Međutim ni evropskim ratnim jastrebovima poslušnicima nije bilo tako lako. Dok je Bushov prijeteći moto bio “S nama ili protiv nas”, evropski političari su ipak morali da upakuju svoje ratne nakane u kakvu-takvu racionalnu priču. Tako je Aznar izjavio da one zemlje koje ne učestvuju u invaziji na Irak, ustvari imaju ekonomske interese koje će izgubiti ako padne Saddam. On je tada optužio te zemlje za neku vrstu saučešća u Saddamovoj tiraniji, motiviranu ekonomskim profitom; saučesnice u zlodjelima iz koristoljublja. Sjećam se također da je za antiratne prosvjednike, obične građane, rekao da ne znaju šta rade. Od tada mi se njegov lik u glavi pojavljuje s onom poznatom frazom “Oprosti im Bože, ne znaju šta rade”. Aznar je tada umislio da ima neku nebesku viziju ili istorijsku misiju, i to mu nije bio prvi put da halucinira. On nas je vidio kao gomilu budala i nije se suzdržavao da nas vuče za nos kao budale.

bbb

Foto: www.eldiario.es

Samo Španija i nije bila toliko bitna varijabla 2003. godine, jer se jednostavno radi o državi koja, iako tada ekonomski prosperitetna, nije imala neku političku i vojnu moć. Ona je služila kao šminka, baš kao i druge zemlje koje su podržale napad na Irak poput Albanije, Danske, Poljske, Češke, Estonije, Mađarske, Latvije, Litvanije, Makedonije, Slovačke, Turske, Rumunije, Italije, Ukrajine i Nizozemske. Da ne računam “velesile” poput Republike Palau, i tome slične. Ovdje vrijedi napraviti malu digresiju i napomenuti da je tadašnju Hrvatsku od istorijske sramote spasio Stipe Mesić jer nije dopustio Ivi Sanaderu da se priključi u koaliciju “dobrih” poslušnih zemalja.

No vratimo se Velikoj Britaniji koja je tada, a i sada važan faktor u “borbi protiv terorizma”. Naime, tada su u Velikoj Britaniji vlast držali Laburisti, odnosno Britanska centro-ljevica, koja je zbog Blairovog zalaganja za rat doživjela velike unutrašnje sukobe. U februaru 2003., lider britanskog antiratnog pokreta, i ikona ljevice u toj zemlji, Tony Benn je u Londonu predvodio antiratni skup na kojem je bilo oko 750.000 ljudi. U martu 2003. je ministar vanjskih poslova, Robin Cook, dao ostavku zbog rata. U maju su iz stranke izbacili veterana Laburista Georgea Gallowaya zbog svog otvorenog, agresivnog, anti-ratnog i anti-Blairovog agitiranja. Ali politika Blairove administracije je dobila najveći politički šamar kada je julu 2003. izvršio samoubistvo dr. David Kelly, koji je bio jedan od ključnih stručnjaka za biološko ratovanje britanskog Ministarstva odbrane i UN-ov inspektor za oružje u Iraku. Dr. Kelly je zbog curenja informacija koje su proturječile tvrdnjama britanskog establišmenta o Saddamovom potencijalu oružja za masovna uništenja, bio razapet pred parlamentarnom komisijom i u medijima. Čovjek je bio najbrutalnije gurnut u bezizlaznu situaciju koja je završila suicidom.

U čitavom tom Britanskom društvenom i političkom previranju, tada je najviše ljudskih poena zaradio George Galloway. On je poslije izbacivanja iz Laburističke stranke osnovao novu partiju “Respect Party” s kojom je produžio svoju političku i aktivističku borbu sve do danas. (Trenutno je kandidat za gradonačelnika Londona.) Njega je vrijedno spomenuti jer je on od britanskih antiratnih aktivista u Americi najpoznatiji. Čak puno više od sadašnjeg predsjednika Laburista Jeremya Corbyna i ostalih; ali je zbog toga i puno više demoniziran. On je 2005. godine svjedočio u američkom Senatu optuživši tako američki establišment za iračko zlodjelo – direktno u njihove face! Nakon toga je napisao knjigu “Mr. Galloway Goes to Washington”, to jeste, Gospodin Galloway ide u Washington., u kojoj opisuje svoje sučeljavanje s američkim senatorima u ovom, sada već istorijskom događaju.

George Galloway je iste godine, povodom izdavanja svoje knjige u Americi učestvovao u debati s drugim, tada možda i najpoznatijim Britanskim “intelektualnim radnikom” na američkom tlu, Christopherom Hitchensom. U toj, po mom mišljenju, legendarnoj debati u vezi rata u Iraku, Galloway je optužio Hitchensa i američke političare za pokolj, uz rečenicu da su oni spremni da ratuju u Iraku do zadnje kapi krvi, ali tuđe djece. Hitchens je inače bio poznat kao jedna od glavnih figura pejorativno nazvanog “Novog ateizma”, koji je od ljevičara i anti-militariste postao pravi Bushov ratnohuškač. I tako je tijekom debate, Hitchensov najjači argument protiv Gallowaya bila jedna izjava (bukvalno jedna rečenica) “podrške” izvađena iz konteksta, koju je Galloway uputio Saddamu za vrijeme jednog susreta u kojoj se on  navodno divio Saddamovoj upornosti i hrabrosti u suprostavljanju zapadnim državama.

gg

Foto: www.youtube.com

Tako je među zapadnim ratnožednim jastrebovima Galloway označen kao prijatelj Saddama i ostalih tirana na Bliskom istoku. Njima nije uopšte bitno to što Galloway, ima možda i najveće zasluge u borbi za ljudska prava, gdje god bila ugrožena; on je jednostavno stigmatiziran kao ljubitelj svjetskih diktatora. Dakle, dvije su diskvalifikacije postojale za antiratni napor. Jedni su bili budale, nesvjesne Saddamove (a poslije Gadafijeve i Assadove) zlokobnosti. Drugi su i sami bili ljubitelji i jataci ovih diktatora.

U međuvremenu je Irak bio “olsobođen”. Bush je proglasio pobjedu a mi smo gledali na televiziji kako Amerikanci ruše Saddamove spomenike i kako irački narod ljutito gazi njegove fotografije na ulicama Bagdada i ostalih gradova. Prvih nekoliko dana, pa čak i sedmica, čovjek je stvarno mogao pomisliti da je sada gotovo. Pa iako nema oružja za masovno uništenje, skinuli su Saddama. Jedan diktator manje! Zar nije bolje?! Sada znamo, nije bolje! Čak štaviše, Saddam, i pored svih zvjerstava počinjenih protiv samih Iračana, po zlodjelima se ne može mjeriti nikako s onim što je došlo iza njega. Rezultat je toliko očigledan da se više ni u Americi ne čuje, “pa eto bolje je bez Saddama”. Više se radi o prebacivanju odgovornosti. Sada se najviše čuje ili čita “Nisam ja, on je”, ili “Nije bilo u mojoj nadležnosti”, “Da smo samo uradili ono što sam ja predložio”, itd. Najveći stepen prihvatanja odgovornosti je kada se koristi prvo lice množine (mi) “Pogriješili smo”.

I tako je došlo do situacije u kojoj se na Bliskom istoku ne zna broj ubijenih ljudi, ali je sigurno da je taj broj popraćen sa šest nula. Uupssss! I u tim okolnostima se rodio svjetski teroristički pokret kojem se ime mijenja svake sedmice i o kojem ne znamo puno osim da vole da ubijaju, a ni samim im nije mrsko da poginu. Koja katastrofa!

Da li je neko od političara odgovarao za ovo? Nije! Da li će iko odgovarati za ovo? Neće! Imaju li plan da zaustave ovo? Ne(i)maju!

I od jučer se Velika Britanija priključila novoj anti-terorističkoj koaliciji. Ništa začuđujuće jer je Zapad toliko prestravljen terorizmom da će ta koalicija logično rasti. Mislim logično, jer je logika homo sapiensa u istoriji, čini se, puno više vezana uz krvoproliće nego uz mirno rješavanje konflikata. Naravno, onaj drugi je krvolok a “mi” smo dobri. To je samo dokaz da mi uopšte nismo racionalniji od ljudi Srednjeg doba, da ne kažem XX. vijeka., jer vidimo da Hitler, Saddam i Staljin imaju, i imaće ozbiljnu konkurenciju u budućnosti.

I fascinantno kako se istorija bukvalno ponavlja. David Cameron prije par dana optužio lidera britanskih Laburista Jeremya Corburna, da je zbog svog protivljenja novom bombardovanju u Siriji, on ustvari simpatizer terorizma. To jeste, u Cameronovim očima, onaj ko nije za bombardovanje, taj simpatiše teroriste. Primjer vrlo sličan Gallowayevom i mnogim drugim slučajevima u bliskoj prošlosti. Tako je za pretpostaviti da smo svi koji smo protiv bombardovanja na Bliskom istoku također simpatizeri islamskog terorizma. Jer u suprotnom, koji normalan čovjek ne želi da se iskorijeni terorizam?!

Mnogi će reći da se protiv terorizma može boriti samo ovako, da se unište bombama i gotovo! I zaista kako se drugačije efikasno boriti protiv terorizma? Teško je naći odgovor, ali je sigurno da će bombardovanjem sirijskih i iračkih gradova (a tamo se kriju islamski fundamentalisti/teroristi) samo pogoršati situaciju. Takav razvoj situacije nije nepoznat u istoriji čovječanstva. Na primjer, John Pilger, britansko-australski režiser i vrlo poznata javna ličnost na Zapadu je svoju karijeru počeo 60-ih godina prošlog vijeka u jugoistočnoj Aziji, za vrijeme američke intervencije u Vijetnamu. On je snimio nekoliko dokumentaraca i napisao mnogobrojne tekstove u vezi krvavog režima Crvenih Kmera koji su u vrlo kratkom roku uspjeli da smaknu dva miliona svojih sunarodnjaka. Tako Pilger nedavno piše da su na početku Crveni Kmeri imali oko pet hiljada (5.000) svojih simpatizera, ali nakon američke intervencije u neutralnoj Kambodži, na koju je između 1969-73 bačeno bombi jačine ekvivalentno 5 Hirošima, broj simpatizera Crvenih Kmera je bukvalno ekplodirao. Naime, u bombardovanju Kambodže je ubijeno otprilike 600.000 ljudi, a narod je jedini dašak nade vidio u krvoločnim Crvenim Kmerima, čiji je broj tada skočio na 200.000 vojnika. Paradoks, zar ne!? Umjesto da su ih bombe opametile (jer one služe za to), one su ih raspametile. Po Pilgeru, to se isto dešava sada na Bliskom istoku.

Čitava poanta je u tom da svaka bačena bomba na Bliskom istoku rađa jednog ili više budućih terorista, koji se onda moraju nekako eliminirati. Tako u krug! I kada je prije par dana umirovljeni američki general Michael T. Flynn izjavio da “smo pogiješili” i da će istorija biti vrlo okrutna prema njima, imajući u vidu kako će ih osuđivati buduće generacije; samo mi se vrti u glavi pitanje, hoće li uopšte biti istorije?

Almir Methadžović
Autor 4.12.2015. u 13:09

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija