Budimo humani: Pomozimo mostarskoj porodici Čančar!

Nikola Vučić
Autor 23.2.2014. u 13:07

Budimo humani: Pomozimo mostarskoj porodici Čančar!

Foto: Marko Vrljić

Miroslava Čančar, naša sugrađanka koja je 6. veljače za vrijeme prosvjeda na Španjolskom trgu pred više stotina građanki i građana Mostara ukratko ispričala i podijelila tešku životnu priču u kojoj se nalazi zajedno sa svojom obitelji – s dva sina i dva unuka.

Tešku situaciju Miroslava je opširnije odlučila podijeliti i s čitateljima portala Tacno.net. Nakon što je majka napustila dvoje djece, na Miroslavi je ostalo da uzdržava cijelu obitelj. Prenosimo njezinu priču u cijelosti: 

Godine 1994. došla sam u Hercegovinu zbog prokletoga rata koji je zadesio, ne samo mene i moju porodicu, nego i mnoge ljude koji danas lutaju svijetom i gradovima bez svog krova nad glavom. Smatram da su male riječi kojima mogu opisati moju agoniju života, ali pokušat ću, i nastojati nikoga ne povrijediti. Prvi put kada sam došla na prostore Hercegovine, to je bilo 4. 2. 1994. godine u Počitelj. Tu sam bila smještena u jednoj kući zajedno s pokojnim suprugom i dva sina.

Bili su tu svi ljudi iz Komušine. Ostali smo među zadnjim ljudima koji su se snašli i tu smo živjeli do 2003. godine. Nismo se snašli ni dan danas, ali sam ja mogla ostati da živim i dalje u Počitelju sa ljudima koji su se vratili na svoja ognjišta, u svoje kuće – to su bili ljudi bošnjačke nacionalnosti. Jako smo se dobro slagali jer ja sam čovjek, čovjek koji je radio u prosvjeti preko trideset godina i gledala sam svakog kao čovjeka, i svako dijete gledala samo kao dijete, bez obzira bilo ono Mujino, Jovino ili Antino.

Agonija našega života nastavlja se s preseljenjem u Čapljinu. Tamo smo živjeli u dva privatna stana, plaćajući svaki put stanarinu 300 – 350 KM, a moj pokojni muž koji je radio na carini (bio je fakultetski obrazovan čovjek) stalno je govorio: Ma polako Miro, vratit će se narod na svoje. Vratit ćemo se na svoje ognjište.

Dani su prolazili, mjeseci su prolazili, godine su prolazile – naš život sve dublje tone i dolazimo do tunela gdje ni na kraju, ni na početku nemamo svjetlosti. Tu se moj sin oženio i nakon godinu dana dobija sina Mateja. Najveća radost u našoj kući bio je taj dan kada se rodio Matej. Svi smo živjeli u postanarskom stanu. On, njegova majka, otac, drugi moj sin, ja i pokojni suprug. Prošle su dvije godine, a mi saznajemo da naš mali Matej nije više ono dijete kao druga djeca jer njegovi prvi koraci nisu bili koraci zdravoga djeteta. Vidjelo se da nešto nedostaje. Matej je počeo ići po bolnicama, od Sarajeva do Zagreba, a preporuke su bile i do Mađarske. Mi nismo bili u financijskoj mogućnosti pomoći mu i gledali smo kako nam dijete propada. Nadalje, Matej se počinje igrati, Matej pada – dobije loptu na dar, ali on ne može igrati se njome kao druga djeca. Želio je koračati, ali ne može. Matejeva igračka postaje samo televizor i kompjuter kojeg je njegov stric dobio tek s 24 godine života, a djeca kompjuter danas dobivaju kao poklon za prvi rođendan. Kod nas je bila takva situacija.

Odlaskom u KBC Rebro u Zagreb saznajemo da Matejevi mišići nisu uredu i da ima jedan oblik mišićne distrofije. Bio je to jako veliki šok, stanje očaja za čitavu obitelj – a možete tek misliti za majku i oca. To saznanje nas je dovelo u još veći kolaps. Možemo pomoći, a nemamo od čega. Nemamo stana, nemamo kuće, nemamo zemljišta. Naša agonija se nastavlja. Iz jednog stana u drugi, iz stanarine u stanarinu. Sin Dejan upisuje fakultet. Bio je odličan učenik i prvi put upisuje agronomski studij na kojem prvu godinu daje iz prvoga puta s dosta visokim ocjenama. Na drugoj godini daje ispite i kaže: „Majko, spremi pare ili hvataj vezu. Ovdje znanje ne treba. Ja pitam studenta jesi li odgovarao kemiju, bilo je jedno obično pitanje o ionima, a on kaže: Šta je to Dejane, je li to dur ili mol?“ Dolazi kući i kaže „Daj mi, majko, novac da platim ispite ili me pusti da napustim fakultet“. Dejan je napustio fakultet i ostao kod kuće četiri godine. U međuvremenu, on završava tri tečaja informatike jer je htio maksimalno se založiti kako bi našao posao. U Čapljini nije mogao naći ništa. Nitko nas nije gledao, a gdje god da bismo krenuli mogli smo dobiti neku kratkoročnu socijalnu pomoć. Kao jednoj porodici intelektualaca, to nam je vrlo teško padalo. Nije da se hvalim, ali zašto je pokojni muž radio? Zašto je studira, i zašto je bio jedan od prvih u njegovom kraju koji je uopće završio fakultet kad na kraju padamo svi zajedno s njim na prosjački štap? Dejan, sa dvadeset i šest godina, uz našu veliku podršku upisuje pravni fakultet na Univerzitetu Džemala Bijedića.

Bio je fino prihvaćen, redovno išao i bio jedan od troje najboljih studenata. Bio je presretan što je završio pravni fakultet, a danas je četvrta godina da Dejan sjedi kući nemogavši nigdje odraditi pripravnički staž da bi kasnije radeći mogao pomoći svojoj obitelji. U međuvremenu, 2012. godine, vrlo mlad u 58-oj godini života umire moj suprug. Ostajemo na ulici. Prelazimo iz Čapljine u Mostar, nadajući se pošto je veliki grad i pošto su drugi ljudi da će i moja djeca doći do parčeta kruha ili hljeba. Međutim, ne nailazimo na razumijevanje. Nitko nas ne gleda, nitko nas ne sluša. Malom Mateju bolest je još više uznapredoavala. Ne mogu reći da smo bili gladni, ali bilo je teško prehraniti šesteročlanu obitelj. Dan za danom, . . . pa evo već druga godina nakon dolaska u Mostar, mi smo u istom stanju. Premda sam ja prošle godine dobila 30% povećanje plaće, što je za mene i moju obitelj bila velika radost što su ljudi iz Ministarstva prosvjete i Slavko Lauš izašli mi u susret, da bi na kraju 2013. godine, misleći da ću ipak imati neku prednost, opet ostala na pola plate koju primam od 1995. godine kao nastavnik glazbene kulture. Pola radne norme. U međuvremenu, Mateja napušta majka. Majka napušta bolesnoga sina. Ne zato što ona njega ne voli, nego napušta da bi se izvukla iz bijede. Mi tonemo. Ona odlučuje napustiti kuću. Žao mi je i teško. Jedanaest godina je bila sa mnom. Gledala sam je bolje nego majka kćerku. Moj sin dva puta završava na psihijatriji zbog nje. Ja sam ga slala u bolnicu. Moj sin Žarko ima tremor glave već sedam godina, a naša medicina nije to nikad vidjela, ali daju lijekove koje šakama treba piti – iako ni dan danas nema dijagnoze. Nitko ne zna zašto dolaze ti tremori.

Nadalje, agonija se nastavlja: U mojoj obitelji nitko ne radi. Dejan, četvrtu godinu iza sebe ne može odraditi pripravnički staž. Nijedna vrata mu nisu otvorena. Žarko, poljoprivredni tehničar, otac dvoje djece od kojih je mali Matej bolestan od mišićne distrofije i malog Andreja koji je 15. 2. navršio pet godina – nema parče kruha, nema parče hljeba za svoje dijete. Gdje god traži posao ne može ga naći. Ja uzimam penziju razmišljajući šta da radim jer putujući na posao samo gubim. Putni troškovi se slabo plaćaju, a za topli obrok nemam – ono što bih dobila jedva sam čekala da dam ovoj djeci parče kruha. Šta se dešava? Ja sada nemam zdravstvenog osiguranja. Tko zna koliko će trajati dok ja dobijem tu prvu mirovinu, ali to je obiteljska mirovina od moga pokojnog supruga koju je on zavrijedio za toliko godine. Dao je sebe u posao, a danas nitko do tih ljudi ne bi pripalio svijeću – a da ne kažem ono što je ljudski, da dođe i posjeti moju obitelj i da vidi od čega živi mali Matej, ima li mlijeka, lijekove i kruh. Nadalje, šta doživljavam? Doživljavam još veću katastrofu. U ovome mjesecu, 6. veljače ostajemo bez struje. Totalni mrak! Još veći kolaps. Nemam, a dužna sam. Znam da sam dužna i da trebam podmiriti obveze, ali nemam od čega. Ne bježim od duga. Dužna za stanovanje, treća kirija ide.

Španjolski trg, 13. 2. 2014.

Odlazim od vrata do vrata, obraćam se u općinu da pitam da li ima ikakav stan – ali vrata mi nitko ne otvara. Tražila sam da dođem do gradonačelnika Bešlića i kažu mi kako je na sastanku. Odlazim u upravu za stambeno, a oni kažu da nemaju nijednoga stana. Odlazim u socijalno gdje dobivam manji paket, . . . nakon par dana malo veći. Hvala im. Ali šta da radim sa tri kilograma brašna, tri litre ulja, dva kilograma makarona, . .   To je kratkoročna pomoć.

Gledam svoju obitelj iz dana u dan, bespomoćni. Šta meni preostaje? Razmišljam ili izvršiti samoubojstvo ili nastaviti živjeti. Ali Bog je jači. Ne da mi da se ubijem. Naprijed, samo naprijed. Devet dana mraka u kući. Devet dana bez grijanja, bez čašice toploga mlijeka da dam djeci. Bez čašice čaja. Vraćanje na predratno stanje. Doživljavanje katastrofa.  Kažu neredi u Bosni i Hercegovini, . . .  Neka su neredi! Ljudi, vi koji ste na funkcijama, vama se sada obraćam: Pogledajte malo na sirotinju, malo na djecu. Pogledajte na niži stalež. Smanjite vaše troškove automobila, vaše mobitele i večere. Tu jednu večeru možete pokloniti da netko dobije svjetlost u kući. Svaki od vas kad bi dao samo po jednu dnevnicu, moj mali Matej bi nastavio svoje liječenje u Ukrajini koja mu je prošle godine omogućila bolje zdravstveno stanje i vratila nam svima vjeru – ali vi to ne želite da čujete. Ja moram na ovaj način posebno se zahvaliti ljudima koji su ovih dana prosvjedovali na Španskom trgu u Mostaru. Kada sam došla na trg i rekla svoju situaciju, mogu se zakleti svojim očima, nisam razmišljala da mi netko nešto udijeli – nego sam željela podijeliti sa svojim građankama i građanima muku mene i moje obitelji. Vjerujte, najteži trenutak bio mi je kad se mojem unuku Andreju pružila kesa i kada su ljudi počeli davati novac. S tim novcem ujutro sam otišla u Elektroprivredu i rekla da sam donijela novac i rekla da mi uključe struju. Kažu mi: Ne možemo jer nam ne dozvoljava gazda kuće u kojoj živite.

Pa zar da dvoje male djece, mojih malih unučića, zar da dvoje mojih sinova i ja živimo u mraku? Dosta mi je bilo rata, dosta mi je bilo problema u životu. U mojoj čitavoj obitelji maltene zavladala je bolest. Molim vas kao ljude, pogledajte malo na nas i na sve ljude poput naše obitelji. Nismo mi jedini. Tko zna koliko majki plače danas, tko zna koliko djece boluje u BiH. Pogledajte malo u taj tanjur kada sjednete ispred njega, zapitajte se koliko ima gladnih. Pružite malo. Pružite ruku, pružite podršku, pružite lijepu riječ. Pomozite! Pomozite koliko možete. Poručujem svima da izađu na ulice i da pomognu omladini. Ja sam izašla na ulicu da iznesem agoniju svoga života i da podržim omladinu za koju sam živjela. Uvijek sam bila za djecu i mlade ljude. Svi vi, koji ste na funkcijama, bili ste mladi. Bili ste djeca! Ali, došlo je vrijeme da sit gladnoga, a zdrav bolesnoga ne razumije. To se kod nas osjeti itekako!

Uvijek ću biti za mlade. Taman da me netko razapne nasred Mostara. Protiv sam razbijanja, paljenja i vrijeđanja. Ali dostojanstveno i kulturno se boriti, uvijek sam za to. Molim vas pomozite danas mojoj obitelji. Sutra će biti Jankova, prekosutra Markova, . . tko zna čija. Jedino složni, bez obzira na vjeru i naciju, možemo ići naprijed. Mi treba da živimo zajedno. Odgojena sam u obitelji gdje se čovjek gledao samo da bude čovjek. Ništa više. Opet se moram obratiti ljudima koji su na visokim položajima: Pogledajte na omladinu, ne samo moje obitelji. Razmislite šta biste da su to vaša djeca! Šta biste da vaše dijete nema novca da izađe u kafić, da popije kafu od marku, . . . Takvih je mnogo. Mnogo ih je koji su gladni, žedni i bosi, a vaša djeca se vozaju u bijesnim autima. Ali pazite: Ničija nije do zore sjala! Vodite računa da bi svaki vaš zalogaj mogao nekome spasiti život.

Mali Matej Čančar bio je prošle godine u Ukrajini zahvaljujući ljudima Bosne i Hercegovine. Zahvaljujući mojim dragim učenicima, koje ovim putem pozdravljam, koji se nalaze po čitavome svijetu. Zahvaljujem se Udruzi Zagrljaj i gospodinu Oliveru Šunjiću koji je organizirao akciju za mog malog unuka. Zahvaljujem se i Udruzi Elan iz Tuzle, zahvaljujem se i Ruci humanosti koja je također učestvovala u akciji i pomogla. Zahvaljujem se ljudima koji su donijeli televizor, hladnjak, . . .

Zahvaljujem se i organizaciji ZAMFIS – organizaciji studentima, među kojima je bilo i mojih učenika kojima sam ja dala prve note u životu. Ne znam što više reći. Da li će doći kraj ovoj agoniji u mojoj obitelji. Mali Matej i dalje treba lijekove. Treba hranu. Ali kako? Kako mu to obezbjediti kada nitko nema dinara? Od čega plaćati stan, struju? Ja želim u svojih 59 godina, kada bi mi se pružila prilika, da radim bilo što  – radila bih. Ne stidim se nikakvoga posla. Rođena sam u gradu, ali mogu iz cipela u opanke. Vrlo bih rado željela i bila bih ponosna. Molim ljude koji nam mogu pomoći, da nam pomognu da dobijemo krov nad glavom. Moja djeca nemaju ni stope zemlje, ni svoga krova nad glavom, ni posla. . . Pozivam sve koji mogu da dođu i pomognu, obratite nam se u ulicu Ilićka 73a. Primjer neka budu ljudi koji su nam pomogli 13. 2. 2014. godine na Španskom trgu. Oni su primjer za cijeli svijet!

Posjetite nas, posjetite maloga Mateja Čančara koji treba da nastavi liječenje u Ukrajini. Od čega? Kako?

Nikola Vučić
Autor 23.2.2014. u 13:07

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija