BUDNOST

Ivo Anić
Autor 6.5.2016. u 12:11

BUDNOST

“Novinarski posao je u stvari vrlo jednostavan: ili ćete pisati istinu, ili ćete lagati, a ako prešućujete – također lažete. Mislim da novinarska profesija nije previše komplicirana i da čovjek uvijek ima izbor: ako se nema snage time baviti, neka se time ne bavi. Najgori  su oni koji se nastave baviti novinarstvom, a zapravo sudjeluju u propagandi.“  Viktor Ivančić

Svijest o bitnoj povezanosti istine i slobode vodi nas do temeljnog pitanja same biti čovjeka i njegova smislena postojanja jer sloboda je temelj unutarnje mogućnosti ispravnosti, a istina čisto i zbiljsko zadovoljstvo. Samo ljudi koji govore, koji žive istinu (pa bila ona i samo njihova istina) i ako osjećaju da je po moralnim i društvenim vrijednostima ta istina ispravna, mogu odgovarati na pitanja: „Gdje smo danas? Kako stoje stvari s nama danas?“

Obični ljudski razum ima svoju osobnu nužnost- on se opravdava jedino sebi primjerenim oružjem koje je dobio životnim iskustvima. To je pozivanje na preispitivanje svojih prava i dvojbi, svakodnevna budnost nad kršenjima istih.

I to je sloboda, čin moralnog djelovanja prema svojim čuvstvima kojima vjerujemo, istini u koju ne dvojimo. Sve drugo nazivamo tjeskobom. Tjeskoban je čovjek koji se bori sam sa sobom, čovjek koji se bori sa svojom istinom ili je zaglušuje strahom, tjeskoban je onaj koji postaje svjestan da svoju slobodu i svoju istinu prešućuje ili laže zbog straha. Tjeskoban je onaj čovjek koji to radi iz nužde i osobna kukavičluka do stupnja u kojem potcjenjuje svoju tjeskobu i u njoj potpuno rasvijetljen odnos prema samome sebi. Tjeskoban je onaj čovjek koji je zatomio sebe.

Privrženost i pristupanje drugi su čin tjeskobe: lažna nada i uvjerenje da će nas gazda nagraditi, voljeti, cijeniti, mada prvi čin tjeskobe automatski anulira samopoštovanje. Dobro skriveni iza čvrstih zastora malograđanske tihe većine koja je na ovaj ili onaj način, šutnjom i izostankom otpora, odlučila pristati na status quo okupacije i vichyjevskog kolaboracionizma, oni koji pišu tako otvaraju treći čin tjeskobe, a taj je i konačan i najgnusniji, čin kojeg nazivamo – suučesništvom. Oni koji traže svoj put u prekoračivanju granica, oni koji teže gaženju zadanih granica i to na način da se udalje od partijskih direktiva, a da ih se istodobno ne približi malograđanskom mainstremu, postaju tako jedino sredstvo intelektualnog i moralnog raskuživanja, kisik u zagušljivoj klerikalno – nacionalnoj atmosferi. Oni lišeni tjeskobe kopernikanski su izbačeni iz javnog života i ignorira se njih, njihov rad, njihovu angažiranost.

S druge strane, tjeskobni novinari ili pisci nisu izvor smisla onog što pišu ili izgovaraju, nisu autori svojih poruka i kolumni, već su puki emiteri kroz koje progovaraju strukture, sustavi, discipline, režimi, organizacije i ono što stoji iza svega navedenog – korporacije. Beckettovski tako strukture izbacuju Čovjeka iz centra filozofskog i moralnog svemira i uvode tjeskoban automat koji više nema samopoštovanja.

Funkcija novinara (koji je danas izjednačen s piscem srozavanjem književnosti) je dakle karakterističan način postojanja, funkcioniranja i istraživanja određenih diskursa u nekome društvu. Distanciranjem od strukturalizma novinar biva izbačen na vanjsku granicu, izvan zone kontakta društvene moći i pritom jasnije vidi strukturu same oligarhije, sve maligne tvorevine koje nastaju u toj kulturi zatvorenoj samoj u sebe. To „mišljenje izvana“ postaje krucijalno jer nije garnirano tjeskobom niti proizlazi iz nje, već se iz novinara kao središta znanja, informacija i morala polaže u kuvertu s početka priče, kuvertu u kojoj su ona dva bitna presavijena papira – istina i sloboda. Samo „folklor“ može biti  anoniman – sve ostalo mora imati svog autora, govorio je Foucault no svaka emancipacija ima svoju cijenu.

Prava emancipacija, ona novinarska, u današnjoj Hrvatskoj podrazumijeva pisanje izvan nje, izvan njenih utvrđenih medija i izvan dosega velikog dijela javnosti. Samo oni koji traže mogu naći takve novinare i to po portalima ili tiskovinama koje nisu u dosegu vladajućeg ministarstva straha. Taj kopernikanski obrat stavlja čitatelja u poziciju da traži novinara umjesto da bude obratno, i samom tom činjenicom naglašava se istina o izvrnutim vrijednostima na kojima obitava jedno iščašeno društvo.

Svijest o bitnoj povezanosti istine i slobode vodi nas do temeljnog pitanja same biti čovjeka i njegova smislena postojanja jer sloboda je temelj unutarnje mogućnosti ispravnosti, a istina čisto i zbiljsko zadovoljstvo. Samo ljudi koji govore, koji žive istinu (pa bila ona i samo njihova istina) i ako osjećaju da je po moralnim i društvenim vrijednostima ta istina ispravna, mogu odgovarati na pitanja: „Gdje smo danas? Kako stoje stvari s nama danas?“

S tim saznanjima ušli smo u prostoriju Novinarskog društva u kojoj su zajedno sjedila dva svijeta. Prvi, onaj tjeskobni, krotko je slušao svoju predsjednicu koja se uobičajeno samodopadno smiješila novinarima majčinski im sugerirajući da budu u službi strukturalizma i korporacija. Drugi, onaj s margina, počeo je sa zvižducima. Kada ste toliko dugo na margini, kada ste toliko naviknuti na filigransko ignoranstvo pažljivije pratite izraze lica i mimikriju očiju onih koje promatrate.

Oči naše predsjednice navikle na posvemašnje ulizivanje, postrojavanje i lupanje petama, bile su oči samog sustava u kojem živimo. Te oči bile su pune mržnje i osvetničkog bijesa, mržnje prema onima koji se usuđuju jednu tako uzvišenu instituciju izviždati. Ta institucija, potpuno odlijepljena kao kvadratna naljepnica od stvarnosti jednostavno je, nenaviknuta na situaciju, popizdila.

Prestrašeni,  tjeskobni, a bogami i oni lišeni odavno tih i takvih moralnih trica i kučina,  pognuli su glave kako ih drže već godinama iskrivljene kičme, oni s margina dobili su po prvi put neznatnu ali bitnu satisfakciju. Naime,  žrtvujući svoj život, živeći u samozatajnosti i odricanju od svog poziva koji ih je voljom establišmenta svrstao praktički u anonimce,  ti su ljudi naplatili barem djelić svoje frustracije i razočaranosti ovom zemljom i kolegamabaš tim činom gubljenja kontrole aktualne predsjednice.

S ekonomskog gledišta, razumljiv je prijezir prema tjeskobnima, ali je prokleto razumljiv i prijezir prema uzročnicima, prema onima koji vrše represiju i onima koji su doveli do marginalnih i do tjeskobnih. Mala satisfakcija, ali i prokleto dobar početak. Kada društvo koje kontrolira medije i čini tjeskobnim svoje novinare stavljajući ih u poziciju da prešućuju i time, također, lažu, postaje jedina stvarna sudbina, tada  jedini moralni čin marginalaca i slobodnih novinara, zadnja utvrda obrane ostaje – budnost.

Budnost sa zviždaljkom u ustima. Budnost s perom u rukama. Budnost s istinom i slobodom u kuverti. Budnost nad njihovim prljavim rabotama.

Pa neka pizde! Imat će i zašto!

Ivo Anić
Autor 6.5.2016. u 12:11

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija