Bušotine i zabušotine

Povezani članci

• Cvilidrete u panici: Plenković vraća Srbima ustavnu konstitutivnost!?
• Ne znam vam ja o tome ništa
• Ljudi i đonovi
• Konzervativizam, prvi ili posljednji stadij nacionalizma?
• PLAČI VOLJENA ZEMLJO
• Žene u crnom: Nikada nećemo zaboraviti zločine u Vukovaru!

Jesu li Mađari, dva tjedna nakon što je promućurni Ivan Vrdoljak obznanio takvu mogućnost, u hrvatske medije plasirali nove tekstove iz kojih će štovani publikum iščitavati koliko je ministar tzv. gospodarstva Republike Hrvatske nesposoban?

  Spada li u takvo, iz Budimpešte naručeno štivo, intervju što ga je najomiljeniji hrvatski političar u Mađarskoj – pogodili ste: Radimir Čačić – dao Večernjem listu i u kojemu Vrdoljakove najave da bi Hrvatska mogla otkupiti MOL-ove dionice Ine komentira tako što kaže da je »takve najave bespredmetno komentirati«, e da bi ih odmah potom prokomentirao riječima iz kojih čitatelj može zaključiti samo to da je rečeni ministar sišao s uma? Čačićeve riječi prenosimo u neautoriziranom prijevodu s mađarskog: »Mogu razumjeti pokušaj podilaženja biračima i stvaranja dojma da se bori za nacionalne interese, ali ovo je izvan svake pameti.«

  Jesu li se Mađari toliko raspištoljili, pa u isti broj Večernjaka ugurali i tekst u kojemu se nigdje, ali baš nigdje, ne spominje ni ime ni funkcija Ivana Vrdoljaka, a iz kojega bi čak i on morao zaključiti da dužnost ministra gospodarstva u Vladi Republike Hrvatske obnaša posljednji bezveznjak? U zagrebačkom listu, naravno, ne možete pročitati gdje je novinar Tomislav Krasnec pronašao sugovornika iz čije će priče izvući naslov »Bušenje Jadrana velika je greška« – da li u Zalaegerszegu ili u Nemesszentandrásu? da li u Magyarszentmiklósu ili u Esztergályhorvátiju? ili u kojem li već Homokkomáromu? – ali nije ni Vrdoljak veslo sisao pa da povjeruje kako se taj kalifornijski Splićanin po imenu Nenad Duplančić tek tako i bez ikakvog mađarskog posredništva odlučio uključiti u javnu raspravu o eksploataciji nafte i plina iz jadranskog podmorja, i to na takav način da Mađari već sada mogu odustati od lansiranja bilo kakvih daljnjih tekstova kojima bi hrvatsku javnost dodatno uvjeravali u nestručnost i nesposobnost ministra gospodarstvenog.

 Taj Splićanin koji je doktorirao na istraživanju podmorja i koji u Kaliforniji vodi tvrtku »Locus Technologies« pomoću čijega softvera američke vlasti nadziru tko, kada, gdje i u kojoj mjeri zagađuje okoliš, naime, tvrdi da bi bušenje jadranskog dna u težnji da se od Hrvatske napravi mala Norveška, naftonosna i plinorodna, moglo biti jedna od najvećih pogrešaka što se pod ovim nebom i pod ovim morem daju napraviti.

  »Dovoljno je upitati se«, veli Duplančić, »zašto sve te američke naftne kompanije koje bi tako silno željele bušiti u hrvatskom moru ne rade takva istraživanja ovdje uz obalu Kalifornije? Odgovor je jednostavan: zato što im je to zakonom zabranjeno.« A zabranjeno im je to već 45 godina, nakon što je izlijevanje nafte blizu Santa Barbare nanijelo grdne štete tamošnjem turizmu i ribarstvu. I ostat će im zabranjeno unatoč tome što se naftne rezerve u kalifornijskom podmorju procjenjuju se na 10 do 15 milijardi barela, što je kudikamo više od one 3 milijarde barela za koje se nagađa da leže pod zakonom nezaštićenim Jadranskim morem.

  A što je s Norveškom u čije se bušotine zagledao i ugledao ministar neimenovan u Večernjakovom tekstu? Tamošnje platforme su, pojašnjava Duplančić, od obale udaljene stotinama kilometara, a što je u našem Jadranu – iz razloga kojih bi se možda mogao sjetiti i sam Vrdoljak – naprosto neizvedivo. Nadalje, dno Sjevernog mora je, za razliku od jadranskog, po svojoj strukturi pogodno za utemeljenje platformi i izolaciju bušotina. A ni norveško primorje, za razliku od hrvatskog, ne živi od turizma.

 Dobro, ali što s Italijom u čijem se dijelu Jadrana turisti kupaju iako ga lovci na fosilna goriva buše i pumpaju s preko stotinu platformi? Talijanske platforme su, kaže Duplančić koji je i sam radio na projektiranju njihovih temelja, smještene daleko od otoka i na znatno su manjim dubinama od onih što bi trebale niknuti iz hrvatskog podmorja. I crpe uglavnom plin, a ne naftu kojoj se Ivan Vrdoljak toliko raduje i na čijoj eksploataciji zasniva hrvatsku ekonomsku budućnost, unatoč tome što razvijene zemlje svoje sutra planiraju na posve drugačijim energetskim osnovama.

  A što s dojučer siromašnim zemljama poput Nigerije, Angole, Ekvadora i Brazila, gdje se – svakoj budućnosti usprkos – razmahala unosna »offshore« industrija nafte i donijela im novac od kojega žive danas? Kalifornijski Splićanin na to odgovara da je glavna posljedica tamošnjih naftnih bumova – ekološka katastrofa. I da su se »eksploatacijom nafte okoristile samo male grupe privilegiranih, a na štetu općeg dobra«.

  I što da se ministar Vrdoljak zapita nakon što pročita takav tekst osim: »Pa zar ti Mađari i taj njihov američki Splićanin stvarno misle da sam ja toliko nesposoban pa da ću za korist općeg dobra žrtvovati interese male grupe privilegiranih?«

novilist.hr