CAFÉ NOSTALGIJA: NOĆ BEZ MUZEJA

Autor 13.3.2012. u 12:58

CAFÉ NOSTALGIJA: NOĆ BEZ MUZEJA

Muzejsku kulturu u Bosnu i Hercegovinu donijela je Austro-Ugarska i sama danas muzejski eksponat. Nekadašnja njena pristolnica “carska Vijena” jedan je divovski muzej: od imperijalnog Hofburga, preko Kulturnohistorijskog i Prirodoslovnog muzeja, pa sve do Schönbrunna i Arsenala, rekonstituira se priča o prohujalom vremenu, o slavi i moći, zlatu i poeziji jednog carstva što je iščezlo, otišlo u nepovrat jakože dim.


Čitam kako je koncem siječnja mjeseca u Zagrebu pompozno proslavljena Noć muzeja; preko tristopedeset tisuća ljudi pohrlilo je kroz širom otvorena vrata muzejskih ustanova. Državna vlada dala je potporu ovoj kulturnoj akciji, a gradski promet bio je besplatan cijelu noć, kako bi i sirotinja mogla zaviriti u trezore nacionalne kulture i umjetnosti. Sa neobjašnjivom nelagodom čitam ovu vijest – Sarajevo se ove godine nije pridružilo ovoj planetarnoj inicijativi, jer su svi naši muzeji ovdje već danima zatvoreni. Naša je noć bez muzeja. I ne samo muzeji, već i državne galerije i arhivi – zbog nedostatka državne sloge i novca prvo strada ono što je najkrhkije – kultura, ali o tome nećemo ovdje, jer za naše čitatelje to bi bila odveć zamorna i poznata priča.

Muzejsku kulturu u Bosnu i Hercegovinu donijela je Austro-Ugarska i sama danas muzejski eksponat. Nekadašnja njena prijestolnica “carska Vijena” jedan je divovski muzej: od imperijalnog Hofburga, preko Kulturnohistorijskog i Prirodoslovnog muzeja, pa sve do Schönbrunna i Arsenala, rekonstituira se priča o prohujalom vremenu, o slavi i moći, zlatu i poeziji jednog carstva što je iščezlo, otišlo u nepovrat jakože dim. U Beču danas postoji preko stotinu muzeja i muzejskih prostora, od kojih su Muzej secesije, Albertina i Belvedere postali svjetskim simbolima grada, pa sve do onih bizarnih kakvi su Muzej satova i Muzej pogreba (Bestattungsmuseum), što su se pretvorili u prave turističke meke. Računa se da grad Beč od muzejskog turizma profitira više od milijarde eura godišnje.

Bečka muzejska kultura doprla je do Sarajeva koncem devetnaestog stoljeća, kad je austrougarski carski savjetnik Kosta Hörmann, s grupom lokalnih intelektualaca osnovao Zemaljski muzej, instituciju koja je imala zadaću na jednom mjestu predstaviti cjelokupnu kulturnuu i povijest Bosne i Hercegovine. Moderna zgrada muzeja građena je punih pet godina (od 1908. do 1913.) i okupila je na jednom mjestu ono najvrednije što ova zemlja ima. Butmirska neolitska plastika, rimske stele Mogorjela, impresivni stećci Radimlje i Donje Zgošće, najčuveniji otomanski fermani i spisi – sve to prezentirano je u ansamblu zgrada na Marijin Dvoru, koje iz ptičje perspektive izgledaju kao kakav ogromni porculanski servis. U trezoru muzeja nalazi se i jedinstvenoi primjerak Hagade, rukopisnog iluminiranog kodeksa, koji su Židovi, u bijegu pred inkvizicijom iz Španjolske, u grad donijeli u šesnaestom stoljeću.


 

U atriju muzeja nalazi se botanički vrt, gdje si u sjenci srebrnih borova i pančićevih omorika provodio zlatne studentske dane. Muzej je, naime, “opkoljen” sa dvije prelijepe moderne građevine – zgradom Filozofskog fakulteta, koju je projektirao čuveni “bečki” Sarajlija Juraj Neidhart, te zgradom Historijskog muzeja (do nedavno Muzeja revolucije), koju je osmislio veliki hrvatski arhitekt Boris Magaš. Obje ove zgrade, rekli smo, već mjesec dana zaključale su svoja vrata, jer tranzicijske vlasti ulažu novac samo u nacionalne kič parade i celebrity festivale. Muzeji su, pak, riznice prošlosti, zbirke mrtvih stvari i prohujalih vremena, čitanke historije, koja ovdje malo kog zanima.

Socijalističke vlasti su puno više pažnje poklanjale prošlosti, onako kako su je one shvaćale. Najpoznatiji muzej socijalističkog Sarajeva svakako je bio Muzej Mlade Bosne, otvoren na mjestu gdje je mladi srpski atentator Gavrilo Princip usmrtio austrougarskog prijestolonasljednika Franza Ferdinanda Habsburškog i njegovu trudnu suprugu Sofiju (rođ. Chotek). Komunisti su ova čuvena umorstva, koja su bila povod prvoj svjetskoj vojni, bili utkali u kontinuitet nacionalne borbe protiv mrskog okupatora, pa je Princip slavljen kao narodni junak i slobodarski borac. Na muzeju je nekad stajala kamena ploča s ćiriličnim natpisom:

“Sa ovog mjesta 28. juna 1914. godine Gavrilo Princip svojim pucnjem izrazio je slobodarsku svijest našeg naroda u borbi protiv okupatora”, a danas tu stoji natpis na bosanskom i engleskom: “Sa ovog mjesta 28. juna 1914. godine Gavrilo Princip je izvršio atentat na autrougarskog prijestolonasljednika Franca Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju”. Tempora mutantur. Vremena se mijenjaju, a s njima i ljudi. Ispred muzeja u beton su bile utisnute Gavrilove stope, da bi se petrificiralo mjesto s kog je atentator povukao obarač na mrskog dušmanina, a u prostoriji su bile eksponirane osobne stvari koje je kraljevski par koristio u Sarajevu, te snimci krvave uniforme i kraljičine haljine.

       

Tu bijelu feldmaršalsku bluzu vidio sam u Beču, u Vojnohistorijskom muzeju, ljudska krv na njoj je poprimila smeđkastu boju rđe. Uoči početka agresije na Sarajevo, Muzej Mlade Bosne demoliran je i opustošen, a uspomena na Principa izbrisana. Danas se u tom prostoru nalazi muzej posvećen austrougarskoj vlasti, gdje se veliča sve ono protiv čega se Princip borio, a i obližnji most na Miljacki koji se zvao Gavrilovim imenom dobio je novi-stari naziv Latinska ćuprija. Nova vremena, novi običaji.

Kad je riječ o muzejima, u gradu se posljednjih mjeseci vodila žestoka debata o nastajućem muzeju suvremene umjetnosti, svojevrsnoj zbirci konceptualne umjetnosti, koja je gradu poklanjana tijekom četverogodišnje opsade. Priloge za ovu jedinstvenu kolekciju dalo je preko stotinu eminentnih umjetnika iz cijelog svijeta, a skicu za njegovu buduću zgradu uradio je Renzo Piano, arhitekt Beaubourga. Izgradnja muzejske zgrade koštala bi preko petnaest milijuna eura, a siromašni umjetnici se pitaju kako namaći te novce kad je nacionalna galerija zatvorena, a gradski izložbeni paviljon Collegium artisticum prokišnjava.

Priču o sarajevskim muzejima ne bismo mogli zaokružiti ako ne spomenemo i jedan koji ne postoji, a o kome se već desetljećima priča – muzeju opsade. Bilo je više ideja kako obilježiti četverogodišnju povijest opsjednutog grada – od te da se konzervira granatama razrušeni skelet nebodera lista Oslobođenje, pa sve dotle da se zgrada austrougarske gradske Vijećnice, u kojoj je ljeta 1992. granatama zapaljena Nacionalna biblioteka, pretvori u muzej opsade. Oslobođenje je u međuvremenu kupio sandžački tajkun i na njegovu mjestu otvorio luksuzni hotel, a zgrada Vijećnice još nije ni dopola obnovljena, jer nema se para. Možda tranzicijske vlasti i nju prodaju kakvom novom bogatunu, pa će on u njoj izgraditi moderni fitness-centar sa barom i saunom.

Zasad, priču o opsadi kazuje samo Muzej Alije Izetbegovića na Kovačima, koji je više posvećen kultu ratnog bosanskog predsjednika, negoli potrebi da se prikaže apokaliptično stanje opsjednutog grada… I u času dok sam smišljao kako poantirati ovaj zapis o sarajevskim muzejima, stigla je vijest da je u Sarajevu iznenada umrla dr. Đenana Buturović, dugogodišnja omiljena direktorica Zemaljskog muzeja. Ona je ovu instituciju i u vremenima oskudice vodila i njegovala kao svoju kuću i prenosila njenu ljepotu generacijama.

Smrt je, tako, stavila točku na moju temu.

 Maribor 2012 – zivljenjenadotik


Autor 13.3.2012. u 12:58

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija