Čekaj me, i ja ću sigurno doći

Autor 1.11.2012. u 15:18

Čekaj me, i ja ću sigurno doći

Koliko nam je poznato „otkad je svijeta i vijeka“, budućnost možemo deseći tek ustrajnim, polaganim putovanjem spram nje, putovanjem koje jezgrovito nazivamo – životom. Doduše, u naučnoj fantastici, ta je tema prisutna još i prije Wellsova „Vremenskog stroja“, a dan-danas znanost nastoji aktualizirati pitanje (ne)mogućnosti ovakvog poduhvata, no – ostavimo to književnicima i znanstvenicima na baktanje. Donekle je drukčija stvar sa predviđanjem budućih događaja, sa uvidom u „oblik stvari koje dolaze“. Ljude sposobne – kako god skeptično shvatili poslijednju riječ – virnuti u budućnost, predskazujući buduće događaje (ma i sasvim maglovito), nazivamo prorocima. Svjetska povijest ih je prepuna, od Pitije i onih biblijskih te  islamskih, preko Nostradamusa i braće Tarabići sa „kremanskim proročanstvima“, do suvremenije babe Vange ili još svježijih, ali i onih sasvim neformalnih. Primjerice, Roger Bacon je u 13. stoljeću „predvidio“  „otkrića mikroskopa, teleskopa, naočara, letećih mašina, hidrauličnih i parnih brodova“. Jules Verne u svom djelu „Pariz u 20. stoljeću“ piše o čovjeku koji je živio u svijetu staklenih nebodera, brzih vlakova, automobila na plinski pogon, kompjutera i svjetske komunikacijske mreže, da ne spominjemo njegovu anticipaciju podmorničkog putovanja na nezamislivim dubinama i daljinama, ili put oko svijeta u „svega“ 80 dana (danas ga astronauti oblete za cirka 90 minuta!), dok je H.G.Wells još prije početka Prvog  svjetskog rata pisao o atomskoj bombi (kakogod je on zamišljao) da ne spominjemo niz drugih njegovih predviđanja od kojih se prvi, a i dobar dio ostatka u slijedećem, danas zaista i ostvaruje:

„Bezbroj ljudi mrziti će Novi svjetski poredak, i izginuti će protestirajući protiv njega. (H. G. Wells, ”Novi svjetski poredak”)“.

        Odbacimo li čak ponajveći dio „tumača volje bogova“ kao šarlatane koji koriste ljudsku naivnost, jedno je ipak nepobitno. Mnoge „stvari“ su predviđene, i desile su se manje-više u predskazanom obliku!  Fali, doduše, jedna „sitna“  ali bitna poveznica između predviđanja i njegova ostvarenja. Racionalna iliti logička povezanost tih dviju stvari. Što, doduše, treba sagledavati i u skeptičnom kontekstu, da bezbroj majmuna tipkajući beskonačno dugo po tastaturi, može napisati i Hamleta. Ograničeni pogled u budućnost moguć je inače svakom inteligentnijem i obrazovanijem čovjeku ili bar onom sa dosta prikupljenog životnog iskustva. Svi znamo da će posljedica iskoraka s balkona biti naš pad na tlo. Kamen iz praćke pasti će također na zemlju, to svi očekuju. Kao i da trudnica rodi za koji mjesec. Pogled na olujne oblake, i bez poznavanja meteorologije, bit će dovoljan da predvidimo kišno nevrijeme. Da ćemo se, nakon noćnog sna, manje-više svi probuditi trivijalna je anticipacija pogleda u budućnost – makar samo 8 sati unaprijed. A da ćemo jednog lijepog ali neizbježnog dana svi otići sa ovog svijeta napustivši svoje najmilije, činjenica je kojoj proturječe samo neki antički i biblijski mitovi. Neke od tih stvari možemo predvidjeti u sekundu, temeljem znanstvenih teorija u koje – zbog njihove mnogostruke praktične potvrde – imamo puno povjerenje. Neke pak, naprosto očekujemo, ne znajući točno vrijeme njihova ispunjenja ali nimalo manje uvjereni u njega.

        Dobro je ovdje stati na trenutak. Ako se naše predviđanje – bilo na racionalni, znanstveni, ili naprosto na slučajan, neobjašnjiv način – obistini, pitanje je: Vodi li do ostvarenja predviđanja zakonitost koju smo upoznali, ili je posljedica deterministički (možda i finalistički)  – unaprijed – ugrađena u kontekst stvari? Jeli moguće da je sve već unaprijed predodređeno? Rađanje, život, njegove pojavnosti, smrt i poslije nje…? Događanja su u svemiru ireverzibilna, nepovratna, tome barem tako svjedoče zakoni termodinamike. Doduše, osim u idealnom slučaju – kad ne dolazi do disipacije energije! U fizici se, kao o idealizaciji stvarnog stanja, raspravlja o niz povratnih procesa, koji u prirodi doduše nisu i zapaženi. Sem, da malo ironiziramo, Isusovog i Lazarovog uskrsnuća te niz zbivanja u (pred)antičkim mitovima – uključivo i predstave o reinkarnaciji – na istu temu. Ili je to samo san ljudskog roda?

        Pa smo kod besmrtnosti ili barem obnavljanju života, mada je to dosta mutna stvar. Život se kao pojava nesumnjivo obnavlja, održava tijekom milijarde godina. Ako se obnavlja bez preporoda umrlog subjekta i njegove svijesti (mislimo na svijesne osobe, poput čovjeka), ima li to za njega ikakakvo smisleno značenje? Besmrtnost je i filozofska kategorija:

besmrtno  je ono što ne može izgubiti život, odnosno ono što je sposobno neprekidno živjeti. Pojam označuje nauk po kojem duša nadživljuje tjelesnu smrt. U širem smislu označuje neprolaznost ili vječnost živog bića. Razlikuju se metafizička besmrtnost koja pripada samoj biti kao takvoj i pripada jedino Bogu; fizička besmrtnost ne pripada jednoj osobnoj naravi, ali iz nje slijedi (na pr.: andeo, čovjek); darovana besmrtnost je ona koja kao takva ne slijedi iz naravi, nego je slobodno darovana (na pr.: prema Objavi: praroditelji prije grijeha)”.

Znanost smatra kako smrt nastupa kao neizbježna posljedica porasta broja grešaka u staničnom kodu, kada organizam postaje savim nesposoban da ih otkloni. “Mašina se nepovratno pokvarila”, smijemo li tako reći za ljudsko tijelo koje se još od Descartesovih vremena često upravo tako i  tretiralo – kao stroj. Police mi čak i krasi knjiga istovjetnog naziva (“Tijelo kao stroj”) poznatog južnoafričkog kirurga Christian Barnarda, poznatog po prvoj transplantaciji srca s čovjeka na čovjeka. Čini se kako je, prema dr Leonard Hayflicku, jednim od vodećih stručnjaka u području stanične bilogije starenja, smrt upisana u genetski kod čovjeka – stanice se nisu sposobne dijeliti više od 50 puta uzastopce, što neizostavno rezultira njihovom smrću. Spomenuti dr. Barnard kaže u svojoj knjizi:

“Činjenica da vječno ljudsko traganje za besmrtnošću bilježi izvjesne rezultate izaziva zabrinutost. Iako bi pojedinac time dobio, razložno je pomisliti da bi to nanijelo velike štete ljudskoj vrsti kao cjelini. Starenje i smrt su evolutivna nužnost. Kad bi svi organizmi bili besmrtni, razmnožavanje bi bilo suvišno. A kad ne bi bilo razmnožavanja, stanični programi se ne bi nanovo ispisivali i ne bi bilo nikakve promjene. Sve životinjske vrste bi izgubile sposobnost prilagođavanja. Iako teoretski, možda postoji mogućnost da kontroliramo svoju biologiju, da li bismo se ikad mogli psihološki prilagoditi vječnu životu?”

Zaista, “čemu bi služio” čovječanstvu – upitajmo nehumano, ali razložno – jedan Einstein, koji bi živio možda 500 ili hiljadu godina, sa totalno mrtvom znanstveničkom inspiracijom, a sem toga, mentalno nesposoban usvojiti sve promjene koje su se u međuvremenu podešavale na svim poljima života? Uglavnom se čovjek protiv fizičke besmrtnosti borio predstavama o besmrtnosti ljudskog djela – Aristotel, Platon, Pascal, Darwin, Kopernik, Einstein, Shakespeare, Tolstoj,…, u toj su predstavi zaista besmrtnici (barem dok cijelu planetu, prije no se njihove spoznaje predaju nekim drugim civilizacijama, ne uništi nekakva vanjska ili unutarnja kataklizma).

“Pronalazač s ponosom kaže: ‘ Moje će delo živeti i posle moje smrti’. A onaj čija je ljubav toliko široka da ga navodi da misli na svekoliko potomstvo ljudskog roda, veli raznežen: ‘Radim za buduće naraštaje’. Prijateljstvo, bratstvo, žar sa kojim se radi svoj posao, prijatna srdačnost u odnosima među ljudima i sama poletnost građanskom svešću zadojenog života potpuno odvraćaju misli od približavanja smrti i odlažu čas prepuštanja strepnjama za sam kraj života.”,

kaže Edgar Moren u svom monumenltanom djelu “Čovjek i smrt”. Ali, zašto ljudi vjeruju fizikalnim zakonima, grade svoju civilizaciju temeljem njih, zaklinju se u racionalizam svojih svjetonazora, a svejedno, podsvijesno očekuju susret sa svojim najmilijim pokojnicima – majkom, ocem, sinom, kćerkom, bratom, sestrom, ženom, ljubovcom,…? Prkosi li to nada – izvjesnosti, trajnost – prolaznosti, ljubav – iščeznuću, život – smrti, ili…? Upitajmo se u trenutku kad ispunjenje svojih najintimnijih želja, očekivanja, sanja ili fantazija, umjesto u realnosti svakodnevice tražimo na dnu Pandorine kutije

        Sokrat se nije bojao smrti, jer o njoj on ništa ne zna, što je ovjekovječio u svom govoru pred sudijama koje ga osudiše zbog “kvarenja” atenske omladine:

Jer bojati se smrti, ljudi, nije drugo nego misliti da si mudar, a nisi. To znači misliti da znaš ono što ne znaš. Ta niko ne zna da li nije smrt upravo najveće od svih dobara za čoveka, a opet je se boje, kao da sigurno znaju da je najveće zlo. I zar to nije neznanje, i to ono najviše prekora vredno, kad neko misli da zna ono što ne zna? A ja, ljudi, baš se u tome i time razlikujem od većine ljudi, pa ako bih zaista rekao da sam u čemu mudriji nego drugi, rekao bih da sam u tome što, kako ne znam ništa o prilikama u Hadu, i ne mislim da šta znam … Dakle, namesto onoga zla za koje znam da je zlo, nikad se neću bojati i kloniti onoga o čemu ne znam nije li baš dobro… Vreme je, sudije, da ja pođem u smrt, a vi u život. A ko od nas ide boljoj sudbini, to niko ne zna.“

Prema Epikuru, ne bismo se je trebali bojati, jer: “Dok postojimo mi, nema smrti, a kad dođe smrt, tada više nema nas“, a Spinoza preporučuje da se umjesto o njoj, razmišlja o životu. Ipak, vjekovima je prisutna misao o „spasenju“ poslije smrti. Čega da se spasimo, sem smrti same – uputno je zapitati. Upitate li vjernike (barem one kršćanske provenijencije) kakvu nagradu očekuju nakon preživjelog „sudnjeg dana“, bezočno će vam lagati kako njihova vjera nije uvjetovana nikakvom nagradom (niti strahom?) mada im se obećaje vječni život. Ni muslimani nisu nikako bolji – njihovi ekstremisti odlaze u samoubilačke napade očekujući u ahiretu društvo 72 djevice, što K’uran nigdje ne spominje. I dok vjerski neupućene budale mijenjaju malo (ovaj svijet) za ništa („onaj“ svijet), dotle se budisti i hinduisti zadovoljavaju utjelovljenjem nakon smrti, makar u vidu komarca, zeca ili neke beznačajne biljčice. Izvještaji s onostranosti više su negoli oskudni. Orfej se doduše vratio iz Hada, nakon neuspjela pokušaja da izvede svoju Euridiku, dok je Heraklo u svom poslijednjem i najtežem zadatku izvlačenja troglavog psa Kerbera, onako usput iz podzemnog svijeta oslobodio Tezeja, što je sve vrlo lijepo opisano u Gravesovim „Grčkim mitovima“. Tu su i Lazar – naknadno nepovratno umro – te Isus, jedini koji bi nam mogao dati konkretnije podatke, da nije nakon uskrsnuća netragom (i za vjernike i nevjernike) nestao. Dan-danas ima ljudi koji tvrde kako su se, nakon teške bolesti ili nesreće, našli na granici „onog“ svijeta odaklem su se na čudesan način vratili. Uglavnom na istovjetan način opisuju svoje „putovanje“, kao put kroz tunel na kraju kojega ih čeka zaslijepljujuće jarka svjetlost koju, dakako, nikad nisu dosegli jer su se vratili ponovno u život. Pod pretpostavkom da ne „posuđuju“ opis itinerarija jedan od drugoga, ovo neobično liči rođenju čovjekovom. Izlazeći naglavačke iz „majčinskog tunela“, na izlazu ih čeka svjetlo dana, odnosno reflektora pod kojima liječnici vrše porod. Mada se novorođenče rađa s izuzetno slabim vidom, živčani sklop za prijenos svjetlosnih impulsa već mu je razvijen. Pokušajte da vam netko pored čvrsto zatvorenih očiju naizmjence pali i gasi neku svjetiljku; čak i na taj način moći ćete uočiti razliku. Daklem bi se čovjek u samrtnom stanju, naprosto mogao prisjećati upravo onih trenutaka kada je, izlazeći iz mraka majčine utrobe, ugledao rajsko svjetlo dana ovoga svijeta. S obzirom da je dokazano kako i u prednatalnom stanju ljudski fetusi reagiraju na govor ili glazbu (što se čak koristi u obliku prednatalne terapije), nije daleko od pomisli da bi se u nekim prilikama – poput samrti, primjerice – u nekih ljudi moglo obnoviti sjećanje na stresni događaj kao što je rođenje čovjekovo.

        Koliko god ljudima smrt izgledala misteriozna, nepoznanica koju bi željeli što dulje odgoditi akoli je već ne mogu izbjeći, vjerojatnije je da se oni više boje samog čina umiranja negoli njegove posljedice. Prisjetim li se muka u kojima je odlazila moja bolesna majka, želio bih naprosto – kad za to dođe vrijeme – iz sna promijeniti stanje svoga bitisanja iz živog u mrtvo. Dodamo li tome strahote u kojima ljudi gube živote, bilo uslijed nesretnih slučajeva ili pod rukama zločinaca koji su u stanju bezbroj puta ih uvećati primjenom svoje pokvarene mašte, jasan je uzrok našeg straha. I dok nas Epikur hrabri svojom filozofijom da smrt za nas nema nikakve važnosti jer dok je nas – nema nje, a kad je ona tu – nema više nas; dok idealisti izbjegavaju cijelu stvar pričom o nevažnoj smrti tijela, biološkog hardvera kojega će nadživjeti besmrtna duša; dotle živi, odajući svoje poštovanje najmilijima koji su nas napustili, imaju manje mudru sentencu: „O mrtvima, sve najbolje!“. Zaista? I o Hitleru, Stalinu, Mladiću, Miloševiću, Tuđmanu i sličnim egzemplarima zla za vrijeme bitisanja na ovom svijetu? Uostalom, zašto onda toliki mitovi i kletve na najgore paklene muke tim moralno posrnulim jedinkama? Bolja bi bila misao da o mrtvima treba reći istinu i samo istinu, ostavljajući uspomeni najmilijih da se nose kako znaju i umiju sa prošlošću svojih dragih (potonjih zlikovaca). Ne možete se upisati u kronike ljudskog roda sa svojim zločinstvima, i onda očekivati da vas naredne generacije spominju po dobročinstvima.  Svakome po zasluzi, a mir svim preminulima. Ionako nemiri burkaju tek duše opstojećih. Nemiri ratova, kriminala, nacionalizama i rasizama, brige nad sudbinom vlastite djece, ekonomske neizvjesnosti, ljubavni jadi,  bolesti i na kraju – strah od smrti ili umiranja, svejedno.

„Čovjek je samo trska, najslabašnija u prirodi; ali ova trska misli. Nije potrebno da se sav svemir naoruža kako bi ga zgnječio: ubit će ga para ili kapljica vode. Ali, kad bi svemir i satro čovjeka, opet bi čovjek bio uzvišeniji od onoga što ga je ubilo, jer on zna da umire, on pozna nadmoć što je svemir nad njim ima. Svemir o tome ništa ne zna.“ (B. Pascal, „Misli“, fragment 347)

Pascalove su riječi kojima je ovaj nesretnik izrazio spoznaju u krhkosti i smrtnosti, ali i nadmoći ljudskog bića nad svemirom. Treperenje i prolaznost ljudskog života na izvanredan način simboliziraju plamen i gorenje svijeće. Drhtatvi plamen na podjednak način predočuje naše brige, strahove i nesigurnosti naše egzistencije, kao što dogorijevanje svijeće oslikava naše primicanje neumitnom kraju. Palimo li ih samo kao sjećanje na pokojnika ili time usput i pokazujemo kako ćemo im se jednog dana pridružiti, ma gdje oni bili? Sve znanstvene i filozofske teorije te naklapanja, blijede pred individualnim prisjećanjem na svoje najmilije. S kojima smo još koliko jučer hodali po istim ulicama, spavali u istom krevetu, brinuli podjednake brige, dijelili iste strahove i radosti. Hodaš ulicom pa te odjednom presječe misao kako si to nebrojeno puta činio zajedno sa svojom ženom, majkom, ocem, prijateljem, sinom, sestrom ili drugom, a neka slučajna rečenica ili obris lika u daljini na trenutak učine da uzdrhtiš – zar je to moguće? Da bi u idućem trenutku shvatio kako nije, jer što je bilo – to je nepovratno i prošlo. S druge strane, oni su ipak uvijek i posvuda sa onima koje su ostavili s ove strane neprelazne granice. Slijede ih štogod učinili, kuda god se krenuli, poput utvara kojih se nemoguće riješiti. Gdjegod bili, nemoguće se riješiti pomisli na naše najmilije pokojnike. Nije stoga čudno što su ih se ranije civilizacije i bojale i cijenile u isti mah, pripisujući im nadnaravne sposobnosti. Ti „dvojnici“, „sjenke“, grčki „eidoloni“ ili rimski „geniji“,  što nam u snu proriču budućnost, nose u sebi i opasnost i zaštitu. Pripadnici nekih tropskih otoka boje se u podne (kad iščezava sjenka) izaći van – da je ne izgube – dok još i danas neki ljudi, kad im netko umre u obitelji, prekrivaju ogledalo jer svoj odraz povezuju s mitologijom „sjenke“, dok razbijanje ogledala smatraju nesretnim znakom.

        Smrt uvijek zahvaća konkretne pojedince, mada i prečesto orgija u masovnim manifestacijama svoje svemoći. Ratovi, genocidi, masovna ubojstva, čak i kolektivna samoubistva, vjerni su pratioci čovječanstva, no – kad se nađeš pred njom moraš se sam nositi s time kako znaš i umiješ. Gol, oljušten svih atributa kojima te odjenula civilizacija, i čiju otrcanost bi možda tek u tom trenutku mogao shvatiti da opčinjeno ne gledaš u oči kosca života. Ne podsjeća nas uzalud naše gore list, sjećajući se fešte ove sablazni po ovim krajevima:

Ne postoji hrvatska, srpska, židovska, bošnjačka ili bilo čija nacionalna smrt. Smrt je – smrt. Kao što je život – život. Moj život je u svakom čovjeku, prema tome i moja smrt je u svakom čovjeku. Sve što se svijetu događa i meni se događa. Jedini nacionalizam, koji po meni nije primitivizam, jest pripadnost ljudskoj dobroti i ljudskom srcu. Ako me pitate čiji sam pjesnik, odgovorit ću vam: ja sam pjesnik od takve narodnosti.“ (Enes Kišević)

Pijesak je u tvojoj životnoj uri docurio do kraja, a nitko je nikada više neće preokrenuti. Zato, bilo kojih dana kad vas prožme tužno sjećanje na svoje najmilije, zapalite svijeću, odnesite buket na grob ili – ako vam je nepoznato njihovo počivalište – prolijte suzu pored slike ili uspomene koje će vas sjetiti vašeg druženja. Majka mi je umirala s mislima na svoje roditelje, kao što ću najvjerojatnije i ja – bez obzira na vlastitu djecu – to učiniti, a vjerujem i ona podjednako. Zahvalni smo onima koji su nam podarili život, tu jedinstvenu i neponovljivu vrijednost koja, paradoksalno, prkosi žeteocu ljudskih sudbina. “Svi smo mi mrtvi, samo se redom sahranjujemo”, konstatira naš jedini literarni nobelovac znajući da je prolaznost života samo alegorija smrti. Dobro je što čak i prorocima, kojima se ponekad odškrine prozor u budućnost, ostaje zagonetno naše mjesto u redu. Poneki trenutak slave, sitna prijevarica ili previd žeteoca s kosom u ruci u za nas unaprijed izgubljenoj bitci, omogućuje nam da se ponekad pomaknemo unatrag u redu čekanja. U pokušaju vivisekcije tkiva budućnosti čini se kako je lakše to učiniti sa ljudskom vrstom negoli njenim članovima. Dok kod prve granice kao da ne postoje, kod potonjih smrt ustrajno prkosi svim predviđanjima. A tek zagonetka – što je iza nje? – pitanje koje već tisućljećima, unatoč napredujućim znanstvenim spoznajama, neprekidno ponavljamo. Čovjek se ne može pomiriti s mišlju kako iza života ničega nema, da smrt označava konačni, neumitni kraj bitisanja jedinke. Da je njen život nepovratna vrijednost. Nepobitna stamena izvjesnost svih racionalnih razloga s kojih naše ljubljene više nikada nećemo sresti dok ispijamo čašu života, čini se manje čvrstom pred povjetarcem varave nade što nas tjera treperiti poput Pascalove trske. Tim se više imamo pravo osjećati ljudima i makar, živi poručiti živima kojima je do nas stalo – Čekaj me, i ja ću sigurno doći . A i smrt će, ne moramo brinuti, ovu poruku shvatiti na svoj način.

 

Autor 1.11.2012. u 15:18

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija