CELIBAT – VELIKA NEPRAVDA

Povezani članci

• Slavo Kukić: U funkciji juriša na državu i njezin integritet su čak i akademije znanosti
• Predsjednik napokon o nečemu ima stav. Nažalost, pogrešan
• Kulturna revolucija
• Dragan Čović je predsjednik najkorumpiranije hrvatske stranke
• IGRAČI, JEBIGA, NE LETE!
• Vučićeva večera

Prije četiri godine povezalo se 14.000 svećeničke djece iz više zemalja koja su tražila i ostalu djecu svećenika da im se pridruže u traženju njihovih prava tako što će uputiti tužbu Vatikanu zato što im njihovi očevi uskraćuju ljubav i financijsku pomoć. Gdje su uzroci ovog problema?

Priredila: Janja Zec

U Njemačkom časopisu “Stern” od 14.03.2013. objavljen je članak pod naslovom  Ja volim više moju suprugu nego moju crkvu. A na naslovnoj strani sa slikom bivšeg svećenika Antona Achenbrenera velikim slovima je napisano Ja volim Boga,  a u zagradi:  i jednu ženu.

Prema ovom časopisu dvanaest svećenika zahtjeva da novi papa ukine celibat, a i Katoličku crkvu oslobodi od njenih lažnih tvrdnji da Biblija zabranjuje osnivanje porodica katoličkim svećenicima. Svaki od njih ima ženu, njih deset je zbog toga napustilo Crkvu, a dvojica su još uvijek svećenici. Prvi put pričaju otvoreno o neprekidnom strahu da budu otkriveni.

Prvih dvoje su još uvijek anonimni, a ovako počinje njihova istina: Ona bi njega tako rado zagrlila. On, njen svećenik i ljubav, bio je pozvan u bolnicu da djetetu koje je bilo na umoru da zadnje sakramente. Ona ga je odvezla u bolnicu i čekala ispred bolničke sobe. Znala je kako ga je to potreslo. Kad je on otvorio vrata i izašao na hodnik, nije smjela da ga dotakne. Ljudi bi to vidjeli, a on je ipak još uvijek svećenik.

Žive već deset godina zajedno u svojoj kući; ona je njegova “domaćica“, a za kućne poslove imaju nekog drugoga. Rado bi pokazali svima da pripadaju jedno drugom, to što su zajedno čini im se potpuno normalnim: ljubav između žene i muškarca.

Dovoljna bi bila samo jedna crtica povučena penkalom novoga pape da učini kraj prisilnom celibatu, a o osnivanju porodice da svaki svećenik sam odluči. On bi tako ispunio želju 93% katolika u Njemačkoj. Papa ne bi oslobodio samo svećenike koji tajno vole ženu; oslobodio bi i Katoličku crkvu od laži da se svi svećenici dobrovoljno odriču ljubavi, seksa i osnivanja porodica. On bi time i vratio itekako neophodno potrebno povjerenje vjernika.

To je bio i razlog da su više od deset svećenika odlučili da o svojim ljubavima razgovaraju javno sa novinarima “Sterna”. Njima je zabranjeno biti svećenik jer su se odlučili za život sa ženom. Živjeti u tajnosti i strahu da svaki dan mogu biti otkriveni sve je teže izdrživo. Neki od njih su odugovlačili da se sretnu sa reporterima, ali brinulo ih je što Crkva u svijetu gubi svoje mjesto.

Oni Crkvi ne žele naškoditi, oni samo žele, po odlasku pape Benedikta XVI., da se šansa za reformu iskoristi. Svi traže od Rima: Dozvolite nam da i mi volimo!

Kad je bila Krist-König-Crkva i Ansbach tako puna kao jednog petka u oktobru 2010.? U toj crkvi ima mjesta za 300 vjernika, a tog petka došlo ih je nekoliko stotina više. Njihov svećenik Frank Gmelch koračao je prema oltaru, a uz njega jedna mlada žena. Ljudi su podigli u vis zelene plakate na kojima je pisalo “HVALA” i pljeskali oduševljeno bez prestanka sve do kraja ceremonije.

Frank je plakao, a i mlada žena. A s njima i mnogi prisutni u crkvi. Ljudi su pročitali u novinama izjavu da svećenik ima ženu i da želi vjernicima u crkvi reći istinu. Odmah su znali da je to njegov zadnji nastup. A i svećenik koji je radio u toj župi prije njega prekršio je zakon celibata.

“Ja sam tada razmišljao da sam dođem dati izjavu”, veli Frank Gmelch. “Ali mi smo odlučili da se konačno oboje pojavimo pred ljudima”. On je znao šta to znači: Tada je nosio crvenu kravatu na kojoj su bile naslikane bijele ovce – samo jedna bila je crna.

Sedam godina voljeli su se tajno. Sve je počelo putovanjem u Tansaniju, gdje su posjetili jednu afričku općinu, on kao svećenik, ona kao angažirana korska pjevačica njegove župe. Njihovi balkoni u hotelu bili su odvojeni mrežom od kamena. On je na kratko izašao da ispuši cigaretu, a ona je vješala svoju garderobu na svom balkonu. “Od tada smo svake večeri čekali da jedno od nas šuška po balkonu”, kaže Martina koja se sada preziva Gmelch. “To je bio signal za ono drugo da je jedno već na balkonu”.

Oni su kroz mrežu razgovarali do kasno u noć. Mreža od kamena nije ih dijelila nego štitila. “Kao ispovjedaonica”, kaže ona. Još prve večeri ona se usudila pitati o celibatu. On je rekao: “Svećenik ne treba ženu.” Nekoliko noći kasnije pitala je ponovo, ovoga puta odgovorio je: “Da smo ovakav razgovor vodili prije deset godina, možda bi kod mene potpuno drugačije završilo”. Poslije ove rečenice ni jedno od njih nije moglo spavati.

Da li je to bio samo jeden bezvezni razgovor? Jedna zabava? Ili su to jednostavno vruće afričke noći? Ili je bilo ozbiljno?

On je stvarno bio jedan Izabrani. Kad ga je biskup u Bambergu za pastora blagoslovio, on se istoga dana odvezao u svoje rodno selo Obertrubach. Kod table na kojoj je pisalo ime sela, dočekali su ga mještani sa počasnim pucnjevima i muzikom. Djeca-prvopričesnici svi u bijelo obučeni, veliki šator za 3500 ljudi… Svi su željeli prvog pastora iz svog sela da proslave. On sa svojih 25 godina bio je ponosan jer će konačno biti ono što je još kao dijete sebi želio. “Tada sam rado prihvatio i celibat.”

Svi svećenici poznaju ovaj širokogrudi osjećaj, neko poseban biti. To im olakšava odlučiti se za Boga, i po cijenu odricanja ljubavi prema ženi. Kao mladi kapelan u jednu župu doći, propovijedati, utjehe pružati, respekt, teškoće vjernika smanjivati, poslije nekoliko godina svoju župu samostalno voditi. Sve to daje anđeoski osjećaj.

“Oni tebi pod zadnjicu podvuku prijestolje”, kaže Johannes Wendeler, bivši svećenik, na njegovom dijalektu, koji tako dobro paše uz njegovo prirodno dobro raspoloženje. “Celibat? Ah, za mene je on ionako bio realnost. Sa mnom su djevojke željele samo razgovarati.”

Thomas Multhaup, tada svećenik u blizini Augsburga, vjeruje: “Kad ti sa ovim dopunskim paketom nastupiš kod zakletve, onda je lakše prihvatiti celibat”

Anton Aschenbrenner, tada svećenik u Niederbayernu, htio je sam čovječanstvo poboljšati.

Živio je kako mu je Crkva nametnula dok nije na TV gledao “Monitor” i vidio da i “Che Guevari također ne treba žena“.

Peter Schmieder, nekadašnji Kapelan u Regensburgu, kaže: “Ja sam bio uspješan, zadovoljan, sretan, ja nisam htio promjene, išlo mi je sve po želji. A onda dođe Bog sa udarcima“.

Koncil je propisao kao zakon celibat za sve crkvene pastire 1139. godine. Odgovorni i danas tvrde da je Isus živio bezbračni život da bi na taj način došao u raj. Drugi ukazuju da su apostoli bili oženjeni, a da Crkva zabranjuje ženidbe, jer bi žene i djeca koštale puno novaca. Sve samo teorija. U stvarnosti ne ostaju ni sve pape niti kardinali bez djece. Svaki pastor koji je dao izjavu za “Stern” poznaje i druge koji vole ženu, ili muškarca. U tom slučaju ono što olakšava situaciju je homoseksualnost, ali to je u Katoličkoj crkvi zabranjeno bez kompromisa. Crkva zabranjuje oboje i ne želi znati koliko je svećenika homoseksualaca, i rađe ne broji koliko ih je napustilo Crkvu jer su se odlučili živjeti sa ženom.

Johannes Wendeler, taj prirodni veseljak, smješka se i računa: Imao je sedam bliskih prijatelja na svećeničkom seminaru. Kad je sedam godina poslije svećeničkog obreda napustio Crkvu zbog celibata bio je već četvrti koji je to učinio iz istog razloga.

Recollectio – kuća kod Würzburga – je mjesto za svećenike na kom se opet susreću. Ta kuća je uvijek puna do zadnjeg mjesta. Šef kuće, Wunibald Müller , ljubazan gospodin je istovremeno i teolog i psiholog. Tom 62-godišnjaku otvaraju se psihe i srca koje je celibat doveo u tešku situaciju, jer im žena nedostaje, ili su zaljubljeni u neku ženu. S njim mogu o dubokim osjećajima, o ljubavim vezama, o aferama, ali i o prostituciji i pornografiji otvoreno razgovarati. Müller kaže: “Seksualnost se ne može jednostavno odbaciti.”

I taj Wunibald Müller, crkveni čovjek čija se kuća financira novcem iz više biskupija, zahtijeva dobrovoljan celibat. On je siguran da bi se tako mnogo više mladih ljudi odlučivali za zanimanje svećenika. Za njega je najvažnije da se u tom slučaju ni jeden svećenik ne bi morao iz svećenstva otpustiti, pogotovu oni koji su za taj posao rođeni. “Ja sam mnogo dobrih svećenika vidio kad su napuštali. To je uvijek boljelo”, kaže Müller. On gleda zabrinuto na Rim. “Želim još doživjeti da taj zakon nestane”.

U proljeće 2005. umro je papa Ivan II. Skoro tri godine prošle su od afričkih noći Martine i Franka Gmelcha. Dok je cijeli svijet plakao, oni su samo željeli da se celibat ukine. Oboje su radoznalo gledali u televizor i čekali da se pojavi bijeli dim u rimskoj Katedrali. Kad je izabran Josef Ratzinger, znali su da i dalje moraju ostati anonimni. U početku su za tu tajnu znali samo njeni roditelji. “No, bravo”, rekla je njena majka. A djed: “Prenesi tom svećeniku lijep pozdrav od mene”.

Njeni roditelji su znali da njihova kćerka neće moći svoju ljubav uvijek tajiti, dozvolili su svećeniku da noćuje u njihovoj kući. Svako jutro u pola pet, još u noćnoj tami i tišini, izlazio bi skrivajući se iz kuće, krijući se pored garaže, tako su žabe ostajale malo dalje pa nisu kreketale, jer to je za susjede bio znak da se nešto kreće. Svećenik je svoj auto uvijek negdje drugdje parkirao. Samo protiv tragova u snijegu nije bilo rješenja.

Martina je bila studentica, nosila je kosu kratko ošišanu, bila je jako atraktivna mlada žena. Mještani su se pitali: “Šta je to s njom, zašto nema još ljubavnika? Je li lezbijka? Kad je katkada na univerzitet došla na parti, lagala je drugim studentima: “Moj dragi im noćnu smjenu, radi u bolnici.” A njemu je rekla: “Frank, ako ovako nastavimo, mi ćemo se uništiti”.

Ima mnogo, zapravo većina je onih koji tajne veze izdrže, i onih koji s tim tajnama umiru. Kao i jedan par iz Bayerna. Oni imaju hipoteku na kuću. “Hoću li da idem u financijsku propast?” Njegova savjest je čista. Za njega je celibat uvijek bio crkveni bezvezni, a ne vjerski zakon. “Kod nas na svećeničkom seminaru imali smo svoj bazen. Mi smo pozivali i djevojke na kupanje. Naš bazen nazvali smo celi-bazen”.

Najteže je za te ljude i u starosti od 50 godina sakrivati se i od roditelja kao u doba puberteta, uvijek biti u strahu da se šta ne otkrije. To košta mnogo snage koja je potrebna za svećeničke poslove. Jer župa je sve više zato što je svećenika sve manje. U 1962. godini zaređeno je 557 svećenika, 2011. samo još 108. Ima svećenika koji rade i u sedam župa, a u svakoj je najmanje po 1000 stanovnika. U tim slučajevima su biskupi tolerantni. Tajnu ljubav zaobilaze, ili pokušavaju da pomognu: “Hoćeš li da te premjestimo u drugu župu?” Ovo pitanje poznaje mnogo svećenika. Ali kad javnost takvu ljubav otkrije, tad biskupi igraju igru bez milosti i respekta. Mnogi odbijaju te nemoralne ponude, jer oni svoju ljubav prema voljenoj ženi neće da skrivaju.

Te teškoće ne bih izdržao, misli bivši svećenik Peter Schmieder. “Ja sam imao najbolji izbor iz dva svijeta, ljubav za moje zanimanje, i ljubav za moju ženu” . Dogovorili su se da sebi tri mjeseca zabrane svaki kontakt. To je bio test. Kad se Petra vozila na prvi ponovni susret bila je jako uzbuđena. Znala je koliko on voli svoj poziv. On će reći: “Žao mi je, ali ja volim svoj posao”. Ali on je rekao: “Ja ću od posla odustati”. U zagrljaju su oboje plakali od sreće.

I konačno, ima onih koji svoju vezu pokazuju javnosti. “Kad je Birgit ostala trudna, situacija se kompletno promijenila”, kaže Anton Achenbrenner, iz Bayerise Wald. Tu najprije kao da je cijeli svijet propao. ”Bilo je ponuda iz župe: “Anton, upiši mene za oca”. On je to odbio: “Moje dijete neka zna da sam mu ja otac”. Rođena je kćerka, dali su joj ime Dorothea, što znači Božji poklon.

Za svakog svećenika, pastora, biskupa, papu koji se odluči za ženu, konzenkvence su iste, oni izgube sve: svjetlost zanimanja, župne i crkvene planove. Biskupija plaća u početku samo jednu pomoć. Otpušteni nisu osigurani ako posao izgube, ali imaju pravo na staračku penziju. To im Crkva po zakonu ne može oduzeti.

„U potpunosti “, kaže Johannes Wendeler u zadnjem razgovoru sa biskupom “kod biskupa prestaje bratstvo”. Svejedno, mnogi ostaju članovi Crkve: “Ona je moja domovina”, kaže Wendeler. On ide često u crkvu, čeka u redu na pričest. “Kad bi mi Crkva zabranila pričest, ja bih skočio i sa oltara uzeo kalež, jer ja sam ga nekada kupio.”

Skoro nijeden svećenik nije promijenio religiju, i pored toga što protestanti brak dozvoljavaju.

Frank Gmelch vadi jedno pismo iz svoje tašne što je nekada od jednog mladića dobio: “Šteta što moraš ići. Ti možeš protestantski svećenik postati. Onda se možeš i oženiti. Kasnije se vrati u katolike, imaš svoju porodicu i vratiš se nama.” Frank voli ovo pismo. On bi rado tako i napravio, ali on i dalje plaća porez Katoličkoj crkvi. On i ostali neće jednostavno svoju vjeru u Boga da bace, jer oni znaju razliku između Crkve i visokih crkvenih poglavara koji ljubav ne razumiju.

Većina otpuštenih svećenika promijeni općinu, i kad i ostali stanovnici idu nedjeljom u crkvu. Oni se nerviraju kada u propovjedima čuju da njihove kolege greške i krivice uvijek vjernicima stavljaju na savjest. O krivicama su dovoljno čuli, pogotovu njihove supruge koje se osuđuju kao grešnice jer su svećenika zavele. Ponekada ih tako i njihova familija gleda. Kao da za ljubav nije potrebno dvoje.

Partnerka svećenika Andreas Heger, iz Florstadta blizu Frankfurta, radila je 14 godina sa djecom i pripremala ih za prvu pričest, sve do augusta 2011., kad je svoju tajnu ljubav otkrila. Oboje su mislili da i dalje mogu bar kapelu za hodočašće u šumi održavati, jer to još niko nije perfektno radio. Kad su na Uskrs došli u kapelu, neko je svu dekoraciju sa našaranim jajima bacio u smeće. Novi svećenik joj je na to rekao: “Najbolje je da se odselite iz župe na drugo mjesto”. Prije godinu i pol su otkrili svoju ljubav, i od tada žive zajedno pod istim krovom. Ona radi kao medicinska sestra, on troši svoju ušteđevinu. Od nedavno dobio je Profil bei Xing, nada se da će dobiti i neki posao. Ali šta će on uopće raditi sa teološkim fakultetom?

Svi su prošli kroz ove teškoće. Uvijek čuju od Biroa za zapošljavanje da je za njih teško naći posao. Put do učitelja religije vodi samo preko Crkve. A to bi značilo da se bivši svećenik mora vratiti u početnike. To je jako dug put i na kraju odlučuje papa. Poslije smrti pape Ivana II Vatikan je svakoga odbio.

Ali, skoro svi svećenici su prešli u drugo zanimanje. Mnogi su, kao što je Anton Aschenbrenner, slobodni savjetnik. Kod njega dolaze ljudi kojima crkveni blagoslov nije važan. I homoseksualci iz rastavljenih brakova, a i oni koji žele svadbeno veselje doživjeti na slapovima Nijagare.

Drugi treniraju menadžere. Oni su navikli da koordiniraju. Ili odlaze u omladinske poslove. Ili grobare, kao Frank Gmelch, čiji novi šef reče: “Tebe je Gospodin Bog poslao meni.”

Od Protestantske Crkve u Lauf na Pegnizu, jednom malom gradu u Francuskoj, vodi popločana ulica ka jednom restoranu: “Kod bivšeg svećenika.” Vlasnik restorana je bivši svećenik, Tomas Kirsch. Na prvom katu čita jelovnik starija dama. Okreće se mužu, pa veli: “Pogledaj, ovaj ugostitelj se bavi i vjerskim savjetima“. Muž se smješka, pa veli da to odgovara imenu restorana na tri kata. U prizemlju se prodaje “samostansko pivo”, nude putovanja i hodočašća. Na prvom katu jedu i piju gosti do kasno u noć. Krajem mjeseca bit će premalo mjesta, dolazi sestra Doris iz Samostanske pivovare Malersdorf i prezentira svoje pivo. Kad joj je Kirsch ispričao svoju prošlost, ona reče: “Dečko, nastavi tako i ubuduće.”

Gore pod krovom je njegova biblioteka. Tu dolaze ljudi za koje je on ostao i dalje svećenik. Rado se voze iz njegove bivše župe 12 km do njega, jer oni samo s njim, i ni s kim drugim žele porazgovarati. On više nije svećenik, ali pastor ostaje, kao i svi drugi. Zaređivanje za svećenika se ne može nikada izbrisati. To je njima svima jako važno. Oduzet je samo posao, a ostalo ostaje.

Svaki koji odlazi ostavlja iza sebe veliku prazninu. U bivšoj župi Franka Gmelcha, Ansbachu, još uvijek nema nasljednika. Jedan svećenik iz Nigerije zamijenio je Franka jednu godinu. On je mnoga srca osvojio, kažu ljudi iz Ansbacha, ali je jako teško njegov njemački jezik razumjeti.

Bernhard Kirfel, profesor sociologije, je također bivši svećenik. Njemu crkva služi kao istraživačka ustanova. On je i knjigu napisao pod naslovom “Das Ende des Klerus” (Kraj klera). U toj knjizi se nalaze interesantni podaci: svaki treći reformirani svećenik je svećenički sin, mnogo puta svećenički unuk, ili praunuk. Mnogi mogu svoje porijeklo istražiti do vremena Martina Lutera. Reformirana crkva do danas nikada nije imala nedovoljno svećenika. I sam predsjednik njemačke biskupske konferencije, Robert Zollitsch, je protiv celibata, i protiv zabrane mišljenja. Još ranije su njegove kolege Karl Lehmann i Ludwig Schick sumnjali u celibat.

U Hammeburgu, malom grad u Francuskoj, prije četiri godine, od kada je svećenik Michael Sell morao napustiti župu, svakog se četvrtka sastaju vjernici i mole za reformiranje u crkvama i dobrovoljne odluke o celibatu.

I u drugim zemljama Evrope sumnjaju ljudi u istine celibata. Među njemačkim svećenicima postoji jedna izreka: u Italiji napravljen, u Francuskoj nasmijan, u Njemačkoj živio. Šta se još mora desiti da bi Rim reagovao?

Jophannes Wender, lijepo raspoloženi bivši svećenik iz blizine Kölna, kaže kako bi to bilo kad bi svi svećenici koji imaju problem sa celibatom rekli: “Ove nedjelje nema svete mise“?; bile bi mnoge, mnoge crkve zatvorene.

Ni jedan svećenik nije se pokajao što se odlučio za ženu. Svi oni zahtijevaju od novog pape da ukine celibat. Svi savjetuju svim svećenicima koji vole ženu: imajte kuraži.

Frank Gmelch je ponosan na dan kad je stao ispred biskupa da mu kaže istinu. Biskup mu je postavio dva pitanja koja se postavljaju kad se svećenik zaređuje: “Jesi li spreman bez braka živjeti?” Gmelch je odgovorio: „Ne.“ Drugo pitanje: “ Obećavaš li čast i poslušnost prema biskupu?” I opet Gmelch odgovori sa: „Ne.“

Od prije nekoliko sedmica stoji u njegovom regalu jedna crno-bijela slika, snimljena 29. januara 2013. To je ultrazvuk snimka. Još se ne zna da li će biti rođena djevojčica ili dječak.

On je bio monah, ona časna sestra. Oboje u jednom redu gdje vlada apsolutna poslušnost. Wolfgang Detenkofer, kasnije zaređen za kapelana, a ona, Sieglinde Lakmeyer, radila je kao nastavnica. Onda, 1972., sreli su se na meditaciji. Napustili su svoje crkvene zadatke i zasnovali brak, vjenčali se. Taj brak je razveden. Kasnije su se ponovo vjenčali. Danas imaju i dvoje unučadi.

Pa i ja, koja sam vam priredila ovaj tekst, bivša sam časna sestra. Ali napustila sam samostan. Na rastanku reče mi sestra Dani: „Mnogo zvanih, malo odabranih.“