Cementiranje elita

Ladislav Babić
Autor 25.12.2014. u 10:18

Cementiranje elita

Ni jedna vlast nije dovijeka; svejedno ograničavaju li je vješala, izbori, revolucije, smrt despota, abdikacije vladara ili ostavke vlada zagrezlih u skandale. Nastojeći se učvrstiti za vijeke vjekova, poduzima u tu svrhu zakonite i nezakonite, počesto i korake koji izazivaju salve smijeha ojađenih podanika. Posebno to vrijedi za sustav u kojem njeni obnašatelji djeluju, po potrebi koaliranjem održavajući vječitim ozračje koje im dozvoljava biti istima u „različitosti“, nezavisno od nadrobljenih floskula u njihovim programskim osnovama. Ipak, i sistem u kojem se vlast obnaša, svojim trajanjem truli, disipira se, uslijed sljepoće žitelja koji ne zamjećuju njegova ograničenja lomi se poput suhe grane stabla, uzrokujući pritom nevine žrtve. Elite, još više od vlasti koje eksponiraju njihove interese, nastoje očuvati sustav koji omogućava nasljedovati po starim uzusima vlastodržce otpale s prijestolja. Nepisanom oporukom prenošenom s generacija na generacije, kao da im je nekim prirodnim zakonom vlastite izuzetnosti obezbjeđeno nasljeđivanje trona, grčevito nastoje u nedogled osigurati produženje običaja. Čovjek se mnogo manje no u prostoru snalazi u vremenu, te rjeđe dovodi u pitanje sustav na koji je dobrim dijelom povijesti (barem mase tako vjeruju) osuđen, ali tim lakše uviđa vlastodržačke smjene tijekom prosječnog života. Rimsko carstvo je bilo „vječno“, i vjerojatno je njegova propast bila golemo iznenađenje za žitelje, ali su Rimljani odavno uvidjeli burne političke procese koji dovode do mirnih ili nasilnih smjena vlasti u carstvu. S obzirom da bijahu štedljiviji od suvremenih generacija, umjesto uništenja starih (sjetimo se samo „potresa“ koji je pomeo hrvatske spomenike antifašističkoj borbi, uz istovremeno zgražavanje nad talibanskim uništavanjima spomenika) – u ime zaborava – i vajanja skulptura u slavu novih vladara, samo bi carskim statuama promijenili glave (1, 2). Shvatili su da je „svaka sila za vremena“, sem što im je vrijednost te pouke promakla za carstvo u cjelini. Relativno rijetko se u Hrvatskoj pokazivala slična „gospodarska svijest“ nacionalista prema spomenicima NOB – prekrivanje petokrake šahovnicom, uz nedirnutu cjelinu spomenika. I čvrstu vjeru da „Sava nikada neće promijeniti tok“.

        S odmakom od četvrt stoljeća neke su stvari postale jasne: u Jugoslaviji koja – kao što slovenski sociolozi pišu – nije bila totalitarna država, narodni identiteti nisu bili ugroženi, a raspad zemlje potaknut elitama kojima smo dozvolili razmahivanje, bio je kontrarevolucija inicirana njihovim ekonomskim interesima. Pa, kad su raspodijelili lena ostvarena pljačkom, na krvi i stradanjima svojih naroda, red je da se poigraju „pravne države“, zasnovane na „staroj“, „novoj“ ili „najnovijoj“ pravednosti. „Druga Republika“ nije doli novi ovitak za stvarnost ostvarenu po mjeri kontrarevolucionara, u korist sebi, svojoj svojti i dijelu naroda koji im se pridružio u nastaloj realnosti. Čovjek koji nema ništa, ništa ne može izgubiti – sem života ili ljudskog dostojanstva – oni koji imaju sve osim ovoga, strahuju svakodnevno da će ostati bez materijalnog bogatstva. Zato, misle, nijedan cement nije dovoljno čvrst da ne bi pokušali još više učvrstiti okružje koje su sebi u prid stvorili. U vlastitoj nedoučenosti, ti ponavljači povijesnog gradiva smatraju kako je ustav – taj najviši i najopćenitiji zakon koji definira osnovne postulate njihove vlasti – najčvršće ljepilo za održanje stečenih privilegija. Pa se svakojako guraju ući na njegove stranice, ne shvaćajući da najobičniji bijes nezadovoljnog naroda – „ludilo“ koje ga povremeno zahvaća od Spartakovih, Gupčevih, francuskorevolucionarnih, oktobarskih, avnojevskih i srodnih vremena – tu knjižurinu dogmatskih obožavatelja svodi na najjednostavniju mudrost: „drži vodu, dok majstori ne odu!“. Ili, dok ih ne zamijenimo. Ustav nije Sveto pismo da ga ne bismo mijenjali, no osnovna njegova ideja je (ostavimo li po strani detalje) očuvanje okvira u kojem bi se vlast nesmetano mogla smjenjivati na način odgovarajući elitama. Demokratski ili kvazidemokratski, svejedno. No, iako se ustavi tu i tamo – češće ili rjeđe – mijenjaju, preambula je uglavnom sročena tako da svečano nabraja sve moguće razloge za njihovo donošenje i trajanje „od sada do vječnosti“. Ustav je svojevrsno ljepilo, cement kojim elite nastoje okameniti svoju (pre)vlast do kraja svijeta. Mumificirati odgovarajući oblik vladavine za sva vremena.

        Hrvatski je Ustav, još od prvog konsolidiranja vlasti elite, odlučio osigurati teren za šišanje njenih ovaca, doduše samo prema istoku s obzirom da je on neprekidna frustracija velikih Hrvata. Od tuda su uvijek prodirali barbari spremni remetiti snove od stoljeća sedmog, kojima su se velehrvati opirali do zadnje kapi narodne krvi. Zar nismo „predziđe kršćanstva“? Zašto ne „predziđe hrvatstva“, i kada je u velebnim umovima došlo do identifikacije etniciteta i konfesije, baš i nije suviše – ako uopšte jeste – poznato. S obzirom da su barbari, jeli, nastojali barbarizirati Hrvate i Hrvatsku (i jedno i drugo nepoznato u ta vremena), dok njeni prodori na istok tijekom samo dva poslijednja svjetska rata nisu doli civiliziranje divljaka, jasno da se oni izostavljaju iz krvavog salda ovih prostora. Daklem, umjesto betonske, ciglene ili žičane zapreke spram istoka, radi štednje materijala, upotrebom čvršćeg veziva podignut je „ustavni zid“. Dok u dijelu članka 2. Ustava RH stoji:

„Hrvatski sabor ili narod neposredno, samostalno, u skladu s Ustavom i zakonom, odlučuje:… o udruživanju u saveze s drugim državama. Saveze s drugim državama Republika Hrvatska sklapa zadržavajući suvereno pravo da sama odlučuje o prenesenim ovlastima i pravo da slobodno iz njih istupa.“,

ne precizirajući o kojim se državama i kakvim savezima radi, dotle je dio članka 135. rezolutan:

„Zabranjuje se pokretanje postupka udruživanja Republike Hrvatske u saveze s drugim državama u kojem bi udruživanje dovelo, ili moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskoga državnog zajedništva, odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku.“

Kako su među ustavotvorcima sudjelovali, jedan koji ne priznaje novac kao imovinu i drugi koji se navodno često nalazi u, hm… euforičnim stanjima, ovo razilaženje dva članka ustava samo je odraz konfuzije u njihovim umovima. Doduše, ostavljen je slobodni prostor Ustavnom sudu, da dokazanom pameću svojih sudija razrješava stvari, ukoliko netko u užem ili širem obliku želi obnoviti jugoslavensku (kon)federaciju. Sad, dali ujedinjenje s dijelovima drugih država (Hercegovina) dolazi u obzir, prepustimo sudbini ili Pitijama spomenutog suda na prosudbu. U svakom slučaju, i usporedba odbijenice Markićkinoj udruzi glede referenduma o ustavnim promjenama, sa najvišim pravnim aktom države, čini dijelove njegova teksta prilično nesuvislim.

        Kad je tako učvršćen teritorijalni okvir odgovarajući elitama, sa zidom prema Istoku i protočnošću prema Zapadu – ma nalazio se on i istočno od Hrvatske – činilo se da one mogu odahnuti. Ne zadugo, doduše, jer izoštreni politički sluh i istančano profinjeni njuh najsvijesnijih, otkrio je crva koji iznutra rovari u osnovi zdravim tkivom hrvatstva. Jugoslavenstvo! Četrdeset posto biračkog tijela izašlog na prošle parlamentarne izbore, svojim glasovima osiguravajući „kukuriku koaliciji“ apsolutnu većinu u Saboru, pokazalo se prikrivenim Jugoslavenima koji neprekidno državi rade o glavi. Kako se samo junaci – kojima Hrvatska raspolaže u izdašnim količinama – mogu suprotstaviti ovoj neviđeno gnjusnoj i opasnoj raboti, odmah se javio jedan junac (1, 2):

„Pokušavaju nam uzeti našu djecu, na što to sliče školski udžbenici. Kad dođemo na vlast, to ćemo sigurno promijeniti. Udžbenici moraju biti unificirani i u njima ćemo na pravi način verificirati ulogu i djelo doktora Tuđmana. I ne samo u udžbenicima, u Ustav ćemo uvesti pojam tuđmanizam, kroz jednu zgodnu formulaciju, dogovorit ćemo se kako će ona izgledati.“

Osjetio je on, svojim savršeno razvijenim osjetilima, da lijepak kojim je slijepljen okvir vlasti na koju pretendira, nekako ne drži kao što je zamišljao, pa nastoji ubrizgati još ljepila u ustav. Tim prije, što nije tih skoro milijun glasača indirektno proglašeno samo jugovićima prošvercanima u etnički čisto tkivo države, već još nečim gorim: komunjarama od kojih treba dekomunizirati Hrvatsku, kako sufliraju njegovi pobočnici – državotvorni pisac i šef tajnih službi prije nedavnog šefa koji se sad napopastio preuzeti vlast. U najmanju ruku, tih milijun budala nije znalo koga bira, izabravši dozlaboga nesposobne namjesto onih iz stranke prvostupanjski proglašene kriminalnom.

        Istovremeno, na Markovom trgu oko tisuću „kampera“ iz desetak udruga (od njih više no tisućudvjesto, s ukupno više od petstohiljada članova) – invalidi istureni u prve redove – koji se od branitelja države preko noći premetnuše u branitelje svojih privilegija, ustrašeni do srži (ni na fronti nisu tako cvokotali) traže da ih učvrste; žele sebe i svoje povlastice za vijeke vjekova učiniti nedodirljivima. Žele u Ustav:

„Tražimo da Domovinski rat bude temelj ove države, a Zakon o pravima hrvatskih branitelja uđe u Ustav. Da ne ovisimo o vlasti, bez obzira na lijevu ili desnu orijentiranost… Neka Milanović javno kaže da će u Ustav ući Domovinski rat kao temelj hrvatske države, kao i Zakon o pravima branitelja, samo neka to kaže i bit će u redu.“

Daklem, neka jedan čovjek (premijer Milanović) to kaže, pa onda demonkratski natjera Sabor od 151 zastupnika da izvrši iznuđeno obećanje, i bit će sve u redu. A ne želi li, potrudit će se branitelji dovesti Crnog Marka s dovoljno ambicija da to učini i pride još lustrira cijelu Hrvatsku, izuzev – dakako – oko devedeset tisuća eksčlanova SK koji su prešli u HDZ. Toliko od demonkratski raspoloženih branitelja svojih privilegija. Oni dugotrajnijeg pamćenja prisjećaju se zaklinjanja iz devedesetih godina, kako se ne bore za njih već iz čistog, idealističkog domoljublja. No, eto, idealisti iznebuha otkriše „materijalističku filozofiju“, otvorivši novu frontu na kojoj nasuprot većine građana prepuštenih bez zaštite koprcanju u raljama izrabljivačkog kapitalizma, žele osigurati svoje lisnice.

        Važeći hrvatski ustav ne regulira detalje biranja saborskih zastupnika, prepušta to izbornom zakonu. Pritisnut inicijativom udruge „U ime obitelji“ koja traži promjenu izbornog zakonodavstva, s najvažnijim elementima o preferencijalnom glasovanju i smanjenju kvote potrebne za izbor zastupnika, odlučio je i predsjednik Josipović pokrenuti inicijativu za promjenom Ustava (1, 2). Dok spomenuta udruga predlaže preferencijalno biranje svih kandidata, Josipović – služeći se njemu znanim statističkim podacima – čini se, implicitno preferira fifti-fifti opciju:

„Čak 79,4 posto ispitanika se izjasnilo da ih treba birati imenom i prezimenom – polovica izravno apsolutnom većinom, a druga polovica sa stranačkih lista uz pravo građana da sami određuju redoslijed kandidata (preferencijalno glasanje).“

Vladajućim strankama smrde oba prijedloga, i njegov „kompromisni“ i onaj spomenute udruge, te koliko je autoru poznato predlažu samo jedan preferencijalni glas po stranačkoj listi. Ne da mafija da ljudi neposredno biraju svoje predstavnike! Nakon eliminacije Markićkine udruge od Ustavnog suda, ipak je Josipoviću i strankama postalo jasno da narodu malčice treba popustiti – poslije desetljetnog maltretiranja i pljačkanja, treba mu ponuditi mrkvicu, ali na način da to bude samo iznimka – jer bi ljudi mogli naučiti svako malo tražiti šargarepu. Stoga, ajmo brže bolje sa detaljima u Ustav da zacementiramo (za njegovu promjenu potrebno je 2/3 glasova zastupnika) liniju od koje ne kanimo odstupati; do daljnjega. Promjene Ustava koje nudi sadašnji predsjednik i ujedno predsjednički kandidat za idući mandat, tako su općenito predočene javnosti, da u praksi mogu značiti bilo što. Ljudi nasjednu, izglasaju, a potom vladajući učine po vlastitoj volji, s izgovorom da za to imaju mandat građana. Pošteno bi bilo (kako autor sagledava poštenje) upoznati birače sa detaljima obećavanih promjena, kako bi točno znali o čemu se radi, ne birajući mačka u vreći. Za kojeg će se – budu li najvjerojatnije preveslani – tvrditi kako je „glavno da lovi miševe“!

        Građani, ne samo ove države, bili su naprečac uhvaćeni i natjerani na manifestiranje svojih najprimitivnijih nagona, i dok su oni režali jedni na druge bruseći očnjake i upotrebljavajući ih u prikladne svrhe – derogirani iz (većinom formalnog ) statusa razumnih stvorenja, spušteni na nivo nižih bića tek prividom nalik ljudima. Bijahu višestruko izdani od elita, a posebno bolno bijaše izdajstvo stranaka koje su se predstavljale zaštitnicama radničkih prava. Takva, vodeća u „kukuriku koaliciji“, izdala je ideje socijalizma i cijelu radničku klasu, potom Srbe koji su glasali za nju, a na koncu i principe socijaldemokracije sa zakićivanjem kojih se i popela na vlast. Njena, i cijele koalicije, nesposobnost upravljanja – bez obzira što se HDZ-ovski kriminal ne može ispraviti u jednom mandatu – postala je očita i najvjernijim sljedbenicima, čak neovisno o tome što „ispravljanje krive Drine“ ide na teret radnika i najsiromašnijih dijelova društva. Svoj kukavičluk cijela ta grupa slavodobitno uspentrana na vlast, demonstrira strahom od poduzimanja zakonskih mjera kojima raspolaže protiv nezakonitih akcija branitelja – od performansa koje izvode sa ćirilićnim pločama, do nezakonitog logorovanja podno vladinih prozora. Objektivno, ima niz faktora koji ih sputavaju da „raščiste dvorište“; em skriveno oružje u posjedu nacionalista, em kadrovi kojima je HDZ popunio strateška mjesta u institucijama, a posebno u organima prinude, em kleroustaški utjecaj „Crkve u Hrvata“ na široke mase, em formalni i neformalni pritisci poput dovlačenja desnice na ulice kadgod se to HDZ-u prohtije,… Sve je to istina, kojoj se suprotstavlja tek jedan etički zahtjev. Nema li netko hrabrosti izaći na kraj sa problemima, ni ne zavrijeđuje vladati, a ako to već čini ispunjen strahom – tada je narod prinuđen pitijski neodređeno dugo trpjeti. Kako je zort nadvladao učinkovitost vlasti po pitanju promjene političkog stanja u zemlji, u sinergiji s njenom nesposobnošću rješavanja ekonomskog kolapsa, svjedočimo tome da čuvaju svoje položaje isključivo vlastitih interesa radi, pred javnošću zakrabuljenima zauzetošću rješavanja problema koje se ne usude ni načeti

        Mora li radnička klasa biti podjednako naoružana kao populacija od pol milijuna branitelja (ne budimo naivni), da utjerivanjem straha pokrene promjene? Naveliko se, prije objavljivanja Registra branitelja – prevare, s kojom su se apriorni protivnici tog čina šutke složili – govorilo o 150 tisuća lažnih branitelja. Naime, oblik u kojem je ponuđen javnosti, najbolje svjedoči o strahu vlade. Da doznate podatke o bilo kojem branitelju, morate utipkati njegovo prezime, ime i godinu rođenja te sigurnosnu lozinku, prihvatiti uvjete korišćenja stranice i tek potom vas program pripušta podacima – stvar savršeno sređena da doznate što manje. Jesu li vam poznate godine rođenja svih vaših susjeda čije ratne putove želite provjeriti? Zar je onda čudno što je sa spiska, do pred godinu dana, obrisano tek nekoliko desetaka ljudi?! Vlada je formalno izvršila obećanje, zamazavši oči javnosti, dok je u praksi podlegla pritisku branitelja; vuk sit, a ovce čitave! Lijep primjer kapitalističke formalne demokracije, na što birači idu k’o muhe na onu stvar. Jedina razlika između kvazilijeve vlasti i desničarske opozicije je u tome, što vas prva drži u iluziji demokracije (lijepo za osobe sklone sanjanju) dok je za drugu jasno da je nedemokratska. Po svemu sudeći, jedina opcija na slijedećim parlamentarnim izborima biti će, prepustiti se snovima ili krutoj javi i u oba slučaja životariti tek da se preživi.

        Sve u svemu, dok elite koje su izazvale rat da steknu privilegije koje upravo uživaju (kao i nešto manje okorišteni njihovi najbliži priljepci), na sve načine – pa i upisivanjem u ustav svojih zahtjeva – nastoje ovjekovječiti položaj, dotle se preveslani građani, radnici, seljaci, umirovljenici i ostale ovce, svakodnevno upisuju na spiskove nezaposlenih i socijalnih službi, među konzumente javnih kuhinja, nalaze svoje mjesto na listama dužnika, u registrima blokiranih bankovnih računa i spiskovima za deložaciju ili ovrhu imovine,…, nesvijesni da privilegirani, učvršćivanjem vlastitog položaja istovremeno učvršćuju i njihov status gubitnika. Možda su radnici i zaboravili, ali elite jako dobro pamte zadnje redove Manifesta komunističke partije, i zato drhteći nastoje osigurati svoj status:

„Neka vladajuće klase drhte pred komunističkom revolucijom. U njoj proleteri nemaju izgubiti ništa osim svojih okova. A imaju dobiti čitav svijet.“

Vladajuće, više od oblika revolucije – mirne ili krvave – brine njen rezultat. Jer, dobitak svijeta za radnike ujedno je bolni gubitak privilegija elite. Svi ti kvaziidealisti u praksi se čvrsto drže svojih materijalnih probitaka i stoga ih na sve načine nastoje osigurati. Trenutno, k’o grlom u jagode hrleći u zaštitne članke ustava. Kao da je papir ikada zaustavio promjene, kada je nastupilo njihovo vrijeme.

 

Ladislav Babić
Autor 25.12.2014. u 10:18

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija