Češka nije protiv izbjeglica – makar Česi nisu

tačno.net
Autor 12.9.2015. u 14:38

Češka nije protiv izbjeglica – makar Česi nisu

Foto: spiegel

Populizam, nedostatak odlučnosti i solidarnosti jesu svojstva političke elite, kojoj medijski još uvijek kraljuju dvije anti-sistemske narcističke ličnosti, sadajšni predsjednik te i bivši predsjednik. Izbjeglička kriza se javila kao jedan neočekivan ispit zrelosti društva koje je još uvijek na putu u Evropu.

Piše: Zora Hesová

Do Bosne i Hercegovine su stigle informacije, da srednjo-evropske zemlje neće primati muslimanske izbjeglice, samo kršćanske. Srećom, ovo nikada nije bio zvanični stav vlade, nego odjek češkog medijskog zbivanja. Iako još uvijek nema izbjeglica koje bi željele ostati u Češkoj, češka medijska scena je od prvih razgovora o europskim kvotama za prihvatanje imigranata u januaru 2015. bila preplavljena ksenofobijom i islamofobijom. Kada se radi o izbjegličkoj krizi i o društvenoj polarizaciji, češka vlada je i dalje pasivna. Ali individualni građani su masovno odlučili da djeluju: da pomognu migrantima na Balkanu te u češkim detencionim centrima i da suzbijaju ksenofobne tendencije svojeg društva.

Češka se probudila na početku 2015. godine u šoku: oni ksenofobični i islamofobični marginalci koje niko nije ni pomislio da primijeti odjednom su pravili demonstracije protiv islama u Pragu. Protiv islama? Brojni ne shvataju apsurdnost te izjave. Povrh toga nema nikakav značajni broj muslimana u Češkoj i oni koji tamo žive su doktori, inženjeri, studenti, radnici i nastavnici svih mogućih pozadina i očigledno žive mirno i dobro u Češkoj. Ali slika „kulturnih drugih“ na čamcima na njihovom „putu ka Evropi“ je bila preuzeta od strane radikala da bi dala izgovor da izraze političke frustracije. Mediji su osjetili svoju šansu i napravile zvijezde od šokantnih i posramljujućih izjava branilaca „čeških žena“ protiv poplave „tuđih muškaraca“. Bila je to dobrodošla prilika da preusmjeri pažnju od nedostatka antikorupcijskih reformi vlade koje su bile obećane prije dvije godine. Novi bauk je rođen.

Politička praznina homogenog društva

U stvarnosti se radilo o popunjavanju praznine dopuštene od strane potpuno pasivne vlade – praznine, koju trenutno popunjavaju masovnom volonterskom pomoći sami građani. Od vlade nije došao niti jedan konstruktivan stav prema izbjegličkoj krizi. Uglavnom, vlada računa na češku želju da pobjegne od evropske solidarnosti. Mnogi komentatori su istakli da su Česi sretni da dobiju sredstva iz EU, ali ne žele da sami nešto plate. Nedavni prosperitet je paradoksno donosio egoizam i iskorištavanje politike identiteta koji nisu postajali u devedesetim kada je Češka bez ikakvih problema primala hiljade izbjeglice iz Bosne i Hercegovine. Ksenofobna raspoloženja u društvu olakšavaju taj izgovor, i tih razpoloženja nažalost ima dosta.

Češka je etnički homogena nacija – ali tek od 1945. godine. Desetine hiljada čeških Jevreja su stradali u holokaustu, a tri miliona čeških Njemca su bile protjerani iz Češke u 1945. Češka je postala etnički očišćenom zemljom, koja živi u iluziji da je uvijek bila takva. Česi su četrdeset godina ostali zatvoreni u komunizmu, i tek dvadeset se jedva otvaraju svijetu. Samo u posljednjih deset godina mlađe generacije Čeha su počele da se suočavaju sa svojom neslavnom prošlošću – postavljanjem pozorišnih predstava o češkoj odgovornosti u brutalnim protjerivanjima njemačkog stanovništva čije su kuće i zemljišta uzeli njihovi dojučerašnji susjedi, boreći se za priznanje genocida romske populacije za kojeg vlade do sada nisu izgradile pristojan spomenik, i protiv pohlepnih domaćih „poduzetnika“ koji žive od socijalno slabih Roma. Perspektiva imigracije do Češke natjerala bi suočavanje sa krivičnim teretom češke vlastite etničke homogenosti što dosta ljudi ne želi. Pored pitajna identiteta je dalje nemanje važan i utjecaj zadnjih godina štednje koje jesu ostavile novu prazninu – generaciju nesigurnih ljudi koje osjećaju slabljenje uloge države u osiguranju socijalne homogenosti. Oni su sada prigrlili nacionalizam da bi nadoknadili ovaj osjećaj pripadnosti. Onda prva koja je primjetila izbegličku krizu je bila grupa ksenofoba tražeći da postaje češka Pegida, te i skandalozni mediji.

Srećom, nisu ostali sami, reakcija iz društva je bila brza. Protestantske crkve su prve predložile da se prihvati barem raseljeni kršćani iz Iraka u prostorijama crkava, u nadi da će dobiti odobrenje vlade na najmanje kontroverzne vrste solidarnosti. Katolički javni intelektualac otac Halík je brzo istaknuo da pomoć samo kršćanima nije kršćanski stav – Isus nas nije tražio da diskriminiramo kada pružimo ruku pomoći. Niz otvorenih pisama vlade, medijima i peticije akademika jesu slijedile i tražile odgovorniji stav vlade prema izbjeglicima i prema evropskoj solidarnosti.

Kada su konačno pronađene prve desetine izbjeglih Sirijaca i Afganistanaca u Češkoj na putu u Njemačku i dalje, apsurdnost pasivnog stava vlade je postala očigledna. Ljudi su bili zatvarani u zatočeničkim objektima, uzimali su im pare i telefone i natjerali da plate za svoj boravak, samo da bi bili pušteni vani mjesec dana kasnije. Policija je čak pisala brojeve na ruke izbjeglica, pokazajući nesvjesnost o težini tog gesta i opću amneziju prošlosti. Negodovanje javnosti i europskih medija je slijedila, što je dovelo vladu da ublaži tranzit izbjeglica prema Zapadu – kojemu Češka očigledno još uvijek ne pripada.

Građanska solidarnost

Ono što je zaista promijenilo situaciju jesu bile stotine građana koji nisu mogli ostati pasivni kada su stigle vijesti o bijedi izbjeglica na balkanskom putu. Jedna grupa etnologa je u julu putovala u Makedoniju da pomogne u distribuciji hrane na grčko-makedonske granice i njihove svjednočanstvo i video našlo je svoj put do čeških medija, pa čak i do evropskih institucija. Brojne NVO ali i većinom neorganiziranih pojedinaca počeli su da prave izložbe fotografija i rasprave o tome šta se dešava na željezničkin stanicama u Beogradu i Budimpešti. Nezavisni društveni centri poput Klinike u Pragu su počeli da prikupljaju pomoć, posebne grupe su se formirale online da tačno informiraju stotine volontera o trenutnim potrebama.

Danas, mjesta na kojima se okupljaju izbjeglice u Budimpešti, Segedu i Rozske su pune mladih Čeha koji putuju nekoliko puta tjedno kako bi donijeli hranu, odjeću i pomoć. Zuzana, organizatorica volontera, piše: „Mi vidimo toliko mnogo ljudi koji su odlučili da uprkos njihovih vlada i javnog mnijenja žele da se održaju evropske vrijednosti kao solidarnost sa slabima i poštovanje ljudskih prava. Oni nisu profesionalni aktivisti, uzeli su odmor od posla i otišli u strane zemlje da pomognu … čak i ako se nikada ranije nisu sreli. Samo zato što ljudi trebaju da pomogaju ljudima.“ Česi otkrivaju sada koliko je među njima muslimana – arapski govornici-dobrovoljci se jave da putuju i pomažu prevesti. Svaki veći grad sada ima spremište u koje ljudi stalno donose hranu i odjeću. Organizacije svih vrsta, uključujući crkve, počeli su da primaju brojne ponude smještaja i usluga za ljude u nevolji.

Na kraju, mediji su se okrenuli i počeli pokazivati mnogo realniju slika o stradanjima onih koji bježe od rata; ekonomisti se zagovaraju za odobravanje radnih dozvola za izbjeglice, crkve pružaju smeštaj a općenito se mijenja pogled na razloge izbjegličke krize. Česi su otkrili da neorganizirani pojedinci jesu mnogo otvoreniji, odgovorniji i aktivniji nego što se čini gledajući samo na političare i medije. Ono što mi nemamo, ipak, je ozbiljno, odgovorno, aktivno stanje države. Populizam, nedostatak odlučnosti i solidarnosti jesu svojstva političke elite, kojoj medijski još uvijek kraljuju dvije anti-sistemske narcističke ličnosti, sadajšni predsjednik te i bivši predsjednik. Izbjeglička kriza se javila kao jedan neočekivan ispit zrelosti društva koje je još uvijek na putu u Evropu.

tačno.net
Autor 12.9.2015. u 14:38

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija