ČETVRTI POSTJUGOSLOVENSKI RAT

tačno.net
Autor 29.6.2016. u 09:44

Izdvajamo

  • Dobrojutro radni narode Crne Gore! Sada je tačno minut do dvanaest! Niste vi ludi da povjerujete crnogorskoj vlasti koja obećava da će u nekoliko narednih godina nezaposlenost u Crnoj Gori biti iskorijenjena, kad znate, odlično znate, da će neoliberalni koncept, od vlasti potvrđena strategija mikro države Crne Gore, potvrditi zloslutnu najavu o budućoj totalnoj nezaposlenosti Crnogoraca. Off limits!

Povezani članci

ČETVRTI POSTJUGOSLOVENSKI RAT

Foto: luminato

Oni koji su se napljačkali, naubijali i do zla boga osilili nemaju skrupula slušajući bezopasnu galamu obespravljenih koji se spuštaju skliskom stazom u ništavilo.

Piše: Jovan Nikolaidis

Tranzicija koju, nakon ratova u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu, u manjoj ili većoj mjeri imamo danas u Crnoj Gori i svim republikama bivše države, jeste četvrti postjugoslovenski rat: konačni napad ratnih i drugih profitera na osiromašene građane zemalja nastalih na ex-yu prostoru. Rat u kome se ruši negdanja monolitnost srednje klase, rat u kome inteligencija postaje poslušnički duhovni mehanizam na službi oligarhijama, ili gnjevna grupica napuštenih očajnika koji se nisu dali kupiti no čije zanose malo ko danas prihvata, rat gdje se seljak iznova pretvara u mutanta koga selo ne drži a grad zlostavlja, te rat u kome  radništvo, izbezumljena gomila naroda koja moljaka ne da se vrati radu već da im se otpremnina poveća i izvrši dokup staža pred penzije koje su mizerne ili ih neće biti…

Sile destrukcije tog napada privilegovanih pljačkaša su strahovite. A taj udar, poput usta koja se ne mogu zasititi, guta ostatke negdašnje privrede i sve još zdravo pretvara u bolesno. Koje će uskoro biti odbačeno, da bi bilo jeftino kupljeno. Opet se, kao mnogo puta u istoriji koja se ponavlja, na strani privilegiranih nađu oni kojima na tom klatnu vremena nije mjesto, a na strani zakinutih oni koji redovito, kao i svaka masa koja se amebno mijenja, urlaju i buče. Psi s lanca koji lavežom prate karavane profita.

Dakako, bijesa izazvanog ovim  novouspostavljenim poretkom nepravde koji se dovršava, ne nedostaje. Oni koji su se napljačkali, naubijali i do zla boga osilili nemaju skrupula slušajući bezopasnu galamu obespravljenih koji se spuštaju skliskom stazom u ništavilo.

Ono što najviše obespokojava, dok se tabla sa natpisom off limits postavlja na demarkacionoj liniji koja pravdu dijeli od uspostavljenih armada Zla, jeste odsustvo političke alternative, dovoljno snažne da bi stvari mogla početi da mijenja u drugom smjeru. Crnogorska politička opozicija, tako, postoji, ali ona, svojim anahronim instrumentarijem poziciji samo jača krila. Iako znamo da nas gnjev, narastajući ali nekontrolisan, ne može odvesti nikamo, sve su očitiji obrisi haosa i destrukcije društva koje je oboljelo. I šta se dešava u tom zabranu koga, osim socijalnih tumaranja tako očito markiraju i dvije riječi: off limits? Kad bolesnom više ne pomažu metodi konvencionalne medicine, pribjegava se onoj alternativnoj, kad ne pomaže konkretna, pribjegava se alternativnoj političkoj borbi. Koja više nema oblik parlamentarnih rasprava niti je omeđuju zaključci sindikalnih kongresa. U takvom okruženju odvija se četvrti postjugoslovenski rat. Konačni napad kapitala na siromašne ovog prostora. To što mi istovremeno dok rat traje imamo i famozni put u Evropu, to što nas nasmiješena čeka evroatlantska integracija, druga je tema za neke druge sesije.

Kako oblici tog rata izgledaju, kako se rubno očituju, vidjeli smo u mnogih bogatim evropskim zemljama, ali još nismo u mojoj Crnoj Gori.  Sjećate se momaka iz pariških predgrađa koji su palili automobile; baskijski momci i dalje snuju terorističke akcije; francuski ultradesničari jurišaju na multikulturu, dok su italijanski građani koji su, buneći se zbog otpada u gradovima, ’zaradili’ još jednu vladu? Gnjev će uvijek naći način da zapali plamen. Ali niko neće skinuti table sa natpisom: off limits, raširene diljem Balkana kao uštavljene kože sitnog zvjerinja. Ako ne gori kolosalni plamen Svjetske revolucije, gorjeće i dalje stotine, hiljade malih vatri na lomačama iluzija. Kako je to konstatovao Sloterdijk: divlji plamenovi ukazuju na debakl društva. Jer sistem vladavine ovih naših dojučerašnjih loših studenata, sportista i marljivih seminarista na kursevima o opštenarodnoj odbrani, te loših pjesnika i sredovječnih akademika, tako je usavršen da uvijek pronalazi način da poneku akciju usmjerenu protiv njih okrenu u svoju korist.  Kao mašina koja se pokreće koristeći energiju onoga koji joj se suprotstavlja. Mašina se čini nezaustavljivom, a njen pohod po našoj budućnosti bezmalo vječan. Kad će i hoće li u načinu na koji se nešto stvara isklijati sjeme njegove propasti, ostaje da se vidi. Da li je bahatost i cinizam koje pokazuju crnogorski i ini oligarsi prva pukotina u sistemu njihove neograničene moći? I da li će četvrti postjugoslovenski rat trajati duže od naše nade da se može živjeti bez zabrana i ograničenja, bez međa i žice, sa pravdom kao stanjem a ne kao zastavom?

Jer ova nova okupacija, ova tranzicija bez korijenja i roda, ovaj procvat nemorala i kulminacija nerada, koja je kolonijalizovala i unutrašnji prostor naših bratskih zemalja, opasala je zapravo geografiju nekoć zadovoljavajuće socijalne pravde i jednakosti koje su, ipak, resile bivšu državu. Koja nam nije, znali smo se buniti, davala dovoljno slobode i demokratije. Sada, danas, na svim mjestima gdje je klijalo bratstvo-jedinstvo, samouprava i dijelom pravična raspodjela rezultata rada, nikle su ludnice nacionalsocijalista, utvrde klerofašista, ekstremne religiozne grupacije zabarikadirane u svoja memljiva utočišta. A demokratiju je zamijenila anarhija. Društveno od juče postalo je privatno od danas i sjutra. Svi ostali, neuki, nespremni, zatečeni, ostali su, postali su zatočnici off limits konfiguracija, van odabranog kruga novih ’dobitnika’. Zbog njih, te site elite, započinje četvrti postjugoslovenski rat, kao posljednja etapa postjugoslovenske tranzicije, od lošeg ka gorem. Zapravo, baš ga ti otimači naše sreće i mira indukuju, oni su njegovi generali, stratezi i markeri. Majstori virtuelnog spektakla obilja i lagode! Kao potvrđen primjer i namjera privilegiranih da globalizuju naš duh i tijelo, našu sreću i ljubav. Za koju smo mi, sanjari pred off limits graničnikom, nebrojeno puta pali. Kažu mi školovani prijatelji da su Borislava Pekića, za njegovih rijetkih posjeta Podgorici (jer taj je sjajni pisac naših jezika htio da bude Srbin tim više koliko su crnogorski kvazipatriote dokazivali da je on Crnogorac), ismijavali zbog toga što je sve ljude koje je sretao oslovljavao sa ”vi”. Time je postavio ’off limits stanje’ prema onima koji ga ne razumiju. Jer posprdnost prema gospodskom, diskretnom i uglađenom, nacionalni je sport u Crnogoraca. Pekić je, pak, odlično shvatao gdje se nalazi: oni koji su ga poznavali pričaju da je imao običaj angažovati advokata koji je posredovao u njegovim kontaktima sa našim svijetom. Tadašnje konvencije nalagale su da se ljudima obraća sa ”druže”, što je građanskom intelektualcu Pekiću bilo neprihvatljivo. Stoga bi on advokata zamolio da dotičnog gospodina upita da li bi…to i to. Našto bi se advokat Pekićevom (uslovno rečeno) sagovorniku obratio riječima:druže, drug Pekić vas pita da li biste… to i to. Danas se u Crnoj Gori ono skorojevićko posebno groteskno nakalemilo na sirotinjsko, pa je nikla biljka koja mora izazvati smijeh kad je gledate sa daljine, ali je živa muka kada ste prisiljeni živjeti pod njenom krošnjom; jer, niti daje hlad, niti drži kišu. Nego je puna bučnih vrabaca koji su zamislili da su orlovi, sipajući sitni izmet po vašem strpljenju i odmjerenosti.Pod tim stablom koje je niklo na sirotinjskoj zemlji, sramota je nemati, i ništa se danas u nas ne prezire kao sirotinja. Postoji odomaćena krilatica: ima se, može se. Vrijeme klasne solidarnosti je prošlo, sada su u Crnoj Gori dojučerašnji siromašni sloj klasni neprijatelj doista siromašnih. Jer siromašan je siromašnom priprema za put ka onome što se želi: biti bogat. Jer, postoje samo bogati i oni koji to žele postati. Drugih zasad u nas nema. Nekada se krilo da imaš – danas se svi trude da izgleda kako imaju više nego što doista imaju. Stoga kuće od hiljadu kvadrata koje grade oni koji su nekoć imali potleušice, ispred kojih su parkirana uglancana terenvozila ili crne zvijeri sa nišanom na haubi, više nisu rijetkost. Kao što enormna kreditna zaduženja građana ne govore o cvatu rada i ulaganja u rad, već o budućoj finansijskoj katastrofi koju pokrivaju zbrzani glamur i klecava poza. Mi smo nacije koje su klinički mrtve ali se to još ne vidi. Jer, potrebno je više od krupnih računa u švajcarskoj banci, treba još više od jedne generacije koja je uživala u privilegijama komunizma, i druge koja je pod štitom očeva, današnjih gospodara tranzicije, naša društvena bogatstva legalno opljačkala, treba više od skupih kola i odijela, mnogo više od svega toga, da od unuka onih koji su na katunima noćili sa ovcama napraviš novog čovjeka, ozbiljnijeg čovjeka, ne zamlatu kome je kum, pleme i rodstvenik sve u životu i sve za život. U kome su odricanja i dileme izumrli.  Mi živimo život ne shvatajući što smo sve mogli imati dok smo sticali. Stoga se posve čvrsto drži i kontroliše haos koji zjapi između povlašćenihi zakinutih koji mjesta mijenjaju brzinom munje, ostavljajući pustinju svima onima koji će možda jednom doći na ova tužna mjesta ”vajld bjuti Montenegra”. Nama je uvijek hronično nedostajalo gospode. I vladao je nama redovito seljak, radnik i pokoji ratnik. Plemić – nikada!

Zato smo mi mrzjeli Pekićevu urođenu distancu, kad bi nam kojiput došao u prijestolnicu, tadašnji Titograd.

Nijedna priča o novim bogatašima i novim siromasima, nijedna demagogija o preraspodjeli bogatstva i socijalnoj pravdi nije ni potpuna ni približno tačna, dok se u nju ne uključi tužna činjenica da u Crnoj Gori, mojoj ljepotici i mom zvjerinjaku, i ovog ljeta ima posla za sto hiljada njenih građana. Koji neće da rade! Bahatost novobogataške gomile i nadljudska nespremnost dijela crnogorskih građana da pomognu sami sebi otvara prostor i za  bajke i za simplifikacije. To što je neko danas siromašan, nipošto ne znači da je i ispravan, kao što ni to što je neko bogat ne znači da je automatski korumpiran. Jer u Crnoj Gori sirotinja ima navike plemstva, dok nam bogataši imaju manire lumpenproletarijata. To je cijena prevrata, cijena čuvene antibirokratske revolucije kroz koju je Crna Gora prošla na čelu sa mladim lijepim i pametnim ’džemperašima’. Koji danas nisu više lijepi niti mladi, ali pametni jesu ostali ne samo stoga što su džempere zamijenili skupim odijelima. Onog prevrata koji je spriječio da se oformi zdrava elita svjesna svoje istorijske i društvene odgovornosti, koja bi nas učila da put ka višem i boljem vodi preko obrazovanja i rada. Nešto je temeljno krivo u mojoj zemlji gdje se momci u cvijetu mladosti valjaju od kreveta u spavaćoj sobi, preko kauča u dnevnoj, do stola u kafiću, i gdje, istovremeno, ljudi iz okolnih zemalja, iz Srbije, Republike Srpske i Kosova rade poslove koji su našijemaispod časti da ih obavljaju.

Dobrojutro radni narode Crne Gore! Sada je tačno minut do dvanaest! Niste vi ludi da povjerujete crnogorskoj vlasti koja obećava da će u nekoliko narednih godina nezaposlenost u Crnoj Gori biti iskorijenjena, kad znate, odlično znate, da će neoliberalni koncept, od vlasti potvrđena strategija mikro države Crne Gore, potvrditi zloslutnu najavu o budućoj totalnoj nezaposlenosti Crnogoraca.
Off limits!

tačno.net
Autor 29.6.2016. u 09:44

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija