Chomsky u autobusu

Almir Methadžović
Autor 2.4.2018. u 09:44

Izdvajamo

  • I dok je potrebno imati razumjevanje za ovaj postupak Alide Bremer, upravo zbog toga je nužno naglasiti upornost, hrabrost i nepokolebljivost Snježane Kordić, koja se već skoro dvadeset godina konstantno i argumentirano zalaže za taj zajednički jezik, i koja nikada nije posustala usprkos lavinama mizoginih napada svih ovih godina.

Povezani članci

Chomsky u autobusu

Foto: BigThink

Upravo zbog Snježane Kordić, kao centralne figure projekta Jezici i nacionalizmi, čiji su temelji izgrađeni na njenom revolucionarnom naučnom djelu, Jezik i Nacionalizam, 2010. godine, sasvim sigurno će budući naraštaji u školama učiti o Deklaraciji kao najvažnijem emancipacijskom projektu u vremenu žestoke društvene i kulturne dekadencije postjugoslovenskog prostora. 

Kada je u ovo vrijeme prošle godine objavljena Deklaracija o zajedničkom jeziku, te je javnosti ponuđeno učestvovanje u ovom iznimno važnom povijesnom projektu, bez ikakve dvojbe sam odlučio da je potpišem. Paradoksalno, jedina primjedba koju sam imao na račun Deklaracije je bila upravo ta otvorenost i poziv javnosti na podršku, odnosno, na njen potpis. 

Smatrao sam da je tridesetak tvoraca Deklaracije, te javna podrška dvjestotinjak angažiranih intelektualaca raznovrsnih obrazovnih i profesionalnih profila, bilo sasvim dovoljno da bi Deklaraciji dali važnost, čime bi je pretvorili u jednu vrstu vodilje u inkluzivniju i sretniju budućnost. 

Ponuditi Deklaraciju na potpis postjugoslovenima je, uvjeren sam i danas, bio strateški promašaj. Većina naših ljudi ne smatra da mi dijelimo zajednički jezik s “onim drugima”, to jeste, puno i previše njih je kontaminirano etno-nacionalnim konfliktom, čiji je osnovni element upravo jezik “naš i/ili njihov”. Pored te nesretne činjenice, mnogi koji misle da mi zaista govorimo zajedničkim jezikom, logično je za pretpostaviti, nisu željeli dobrovoljno staviti svoje ime na otvoreni spisak zbog mogućeg šikaniranja, pa možda čak i nečeg goreg, u slučaju ako bi se društveni razdor produbio. 

Na kraju krajeva, pored problema motivacije postoji i vrlo je ozbiljan problem digitalne pismenosti našeg naroda kao i mogućnost sabotaže, to jeste, online “troliranja” Deklaracije. Ali i pored vlastite primjedbe, apsolutno nije bilo nikakvog kolebanja. S ponosom sam uvrstio svoje ime u tu grupu istomišljenika, jer drugačije nisam nikako mogao. Tako je ispalo da na današnji dan nas samo oko osam tisuća “zagriženih”, od dvadesetak miliona potpisno-sposobnih, podržavamo Deklaraciju o zajedničkom jeziku.

Drugim riječima, dvjestotinjak istaknutih imena bivše Jugoslavije je u intelektualnom smislu višestruko superiornije od suprotne strane, dok ukupan broj potpisnika u neko dogledno vrijeme najvjerovatnije neće postati relevantan u odnosu na sveukupan broj postjugoslovena, no to sada nije toliko bitno.   

Bitno je naime, da je objavljivanjem Deklaracije, pitanje jezika opet dovedeno u centar pažnje, zbog čega je bilo vrlo poučno pratiti društvenu debatu uzrokovanu istom. S jedne strane su se našli razni entno-nacionalni dušebrižnici, tipa Tihomira Dujmovića, koji su sasvim očekivano u Deklaraciji prepoznali “drskost (…) jugoslovenskih nostalgičara” i tome slično, jer svi ti ultra domoljubi, rodoljubi i patriote, nemaju ništa u misaonom dometu osim mrske SFRJ, te nisu u stanju da prihvate ništa šire od njihovih zamišljenih, i uveliko izmišljenih, etno-nacionalnih torova.

Dakle, zbog intelektualne zahrđalosti protivnika zajedničkog jezika, nije se ponudio ni jedan novi ili validan argument vrijedan spomena, dok se s druge strane organizirala jedna zanimljiva heterogena grupa intelektualaca, čiju debatu i dinamiku unutrašnjih odnosa je iznimno zanimljivo promatrati, jer kako se vrlo brzo pokazalo, među pobornicima zajedničkog jezika ima itekako mnogo izdvojenih mišljenja i razmišljanja, vrhunac čega je – bar za sada – bilo moguće osjetiti u polemici Buden-Kordić. Ali i pored tih, po mom mišljenju neproduktivnih trzavica, kako Buden tako i Kordić, su dva prevažna imena koja, svako na svoj način, daju ogroman intelektualni impuls Deklaraciji o zajedničkom jeziku. 

Nadalje, budući da se među potpisnicima Deklaracije, siguran sam, nalaze najznačajnije progresivne ličnosti iz našeg Regiona, automatski ulaze u centar pažnje one osobe koje Deklaraciju nisu potpisale, a za koje se zna da djeluju izvan etnički limitiranog jezičkog prostora. Na primjer, jedna od tih osoba je poznati pisac, kolumnista i književni kritičar, Muharem Bazdulj, koji istim jezikom komunicira s publikom kako u Beogradu, tako i u Sarajevu, a samim tim, i u Zagrebu i Podgorici. Povodom Deklaracije, Bazdulj je u emisiji RTS-a “OKO Magazin” izjavio da, pored činjenice da ga niko nije ni pozvao, on s nekim od potpisnika Deklaracije ne bi ušao čak ni u isti autobus, a kamoli potpisao Deklaraciju. Tom logikom se vodio i pisac Josip Mlakić koji je saznavši da je istu potpisao i političar Željko Komšič, javno povukao svoj potpis, čime je metaforički rečeno, izašao iz autobusa.

U otvorenom pismu piscu Vladimiru Arsenijeviću, Mlakić navodi da je Komšić jedan od uzroka, ali i paradigma i simbol, situaciji u kojoj imamo fenomen “dvije škole pod jednim krovom”. Tako ispada da Mlakić nije svjestan da ova društvena patologija postoji još od prije Komšićevog uspona na vlast, kao i činjenice da bi ona postojala čak i da se Željko Komšić nije nikada ni rodio. 

Pored Mlakića među potpisnicima pokajnicima se u samom početku našla i doktorica Alida Bremer, u čijem obrazloženju stoji da povlači “svoj potpis pred lavinom neprijateljstava i u velikoj mjeri nerazumjevanja”, vodeći se onom našom narodnom po kojoj “pametniji popušta”. Dakle, Bremer je preprano izašla iz ormara sa svojom podrškom zajedničkom jeziku, pa je nakon “lavine neprijateljstava” odlučila da je pametnije okaniti se ćorava posla. Alidu Bremer treba u potpunosti shvatiti i podržati. Ona se s razlogom prepala. Ljudi na drugoj strani nisu neki bezazleni štreberi, nego skupina dobro organiziranih mizantropa, sposobnih na svaku i bilo kakvu vrstu zastrašivanja. 

I dok je potrebno imati razumjevanje za ovaj postupak Alide Bremer, upravo zbog toga je nužno naglasiti upornost, hrabrost i nepokolebljivost Snježane Kordić, koja se već skoro dvadeset godina konstantno i argumentirano zalaže za taj zajednički jezik, i koja nikada nije posustala usprkos lavinama mizoginih napada svih ovih godina. 

Upravo zbog Snježane Kordić, kao centralne figure projekta Jezici i nacionalizmi, čiji su temelji izgrađeni na njenom revolucionarnom naučnom djelu, Jezik i Nacionalizam, 2010. godine, sasvim sigurno će budući naraštaji u školama učiti o Deklaraciji kao najvažnijem emancipacijskom projektu u vremenu žestoke društvene i kulturne dekadencije postjugoslovenskog prostora. 

Na kraju, među ličnostima kojih nema među potpisnicima Deklaracije, a bili su pozvani da se pridruže, te su svakako trebali u njoj učestvovati, danas je vrlo potrebno spomenuti ime Mate Kapovića, našeg lingviste i političkog aktiviste u usponu, koji je prije godinu dana rekao svoje odlučno NE(!), jer u Deklaraciji nisu prihvaćeni njegovi prijedlozi i opaske, pa je on kao neko “ko se lingvistikom profesionalno bavi”, nije mogao potpisati nešto o čemu je on inače pisao suprotno u svojim radovima. Moram priznati, od prvog dana Deklaracije sam bio blago rečeno zbunjen argumentima koje je iznosio “Hrvatski Noam Chomsky”, kako je Kapovića 2012. godine, u jednom tekstu u Slobodnoj Dalmaciji nazvao Damir Pilić. A onda je Deklaraciju o zajedničkom jeziku prije par dana potpisao pravi Noam Chomsky, jedan od najutjecajnijih lingvista XX vijeka i, sasvim sigurno, najvažniji živući intelektualac i politički aktivista današnjice – ono što će Mate Kapović jednog dana sigurno biti.

Almir Methadžović
Autor 2.4.2018. u 09:44