Christopher Hill: Svjedočanstvo “insajdera” o nastanku Daytonskog mirovnog sporazuma

tačno.net
Autor 11.12.2015. u 08:16

Christopher Hill: Svjedočanstvo “insajdera” o nastanku Daytonskog mirovnog sporazuma

Foto: A.R. Schwan

Da li za utjehu….on negdje na kraju priznaje – “… da li je to bio pravi pogodak?“

Piše Fuad Đidić

Memoarska knjiga “Istureno mjesto – diplomat na djelu” (izdanje Simon Schuster, oktobar 2014, str. 432 ) autora Christophera Hilla, dugogodišnjeg i vrhunskog američkog diplomate, najbližeg Holbrukovog saradnika, sjajno je, i uznemirujuće svjedočanstvo “insajdera”  o  nastanku Daytonskog mirovnog sporazuma.

outpost-2-282x300 (1)

Kroz 18 poglavlja  rukom elokventnog diplomate, sa kratkim i jasnim rečenicama, Hill nas u ovim  memoarima vodi i kroz dalja, najveća iskušenja novije američke diplomatije – od teških razgovora o postizanju mira na Kosovu, sjećanja na  izazove u Makedoniji i Iraku gdje je služio kao ambasador, pa do  pregovora Grupe šest zemalja sa režimom Sjeverne Koreje gdje je  imao lidersku ulogu.

Autor je odolio iskušenju da ponovi već  ispričanu priču Holbruka o nastanku Daytonskog mirovnog sporazuma. Ova činjenica za našeg čitaoca ima dragocjenu historijsku vrijednost. Kroz pitko memoarsko štivo Hill podastire do sada brojne i, javnosti nepoznate detalje  – šta se to dešavalo iza zatvorenih vrata dok su se pripremale ključne odluke o sudbini BiH.

 Vjerujem, da će poslije čitanja Hillovih memoara  biti mnogo lakše odgovoriti na pitanja o tome gdje, kako i zbog čega je ovjeren plan zemalja Kontakt grupe o  fizičkoj podjeli BiH na dva dijela, kako je formiran dokument koji je predviđao njeno političko ujedinjenje, pod kojim pritiscima i okolnostima je dat zapravo, pristanak na skidanje imena republika sa UN priznatog imena Bosne i Hercegovine.

Sa oštrim okom sudionika Hill besprijekorno crta vinjete o karakterima, ambicijama, slabim tačkama  ključnih aktera pregovora, i, ne propušta  tokom dramatskih momenata pregovaranja da posegne i načini  humorni skeč o nekim članova progovaračkih timova što ukupnoj tapiseriji memoara  daje osobenu svježinu, životnost i pokretnost.

Za diplomatske znatiželjnike memoari su nezaobilazan uvod i u vještine teške diplomatske igre “hravnja na terenu” primjenjene daleko od mirnih zidova ambasade gdje su korištene brojne i ranije nepoznate pregovaračke taktike, počev od toga  kada i kako se sugovornici trebaju hladiti ili pridobiti, kako se logistici daje primat u odnosu na sadržaj mirovnog dokumenta, kako nastupati u javnosti poslije  razgovora visokog napona,  kako se biraju članovi pregovaračkog tima i kakva je njihova stvarna uloga i mjesto…

Holbruk je po Hillovom mišljenju  kroz primjenu ovih tehnika pokazao da je diplomatija mnogo kompleksnija od trodimenzionalne šahovske igre; on je pokazao četvrtu dimenziju diplomacije koja je krucijalni faktor u pregovorima.

No, Hillovi memoari su osobeni i po nekim drugim odlikama. U dobroj mjeri se razlikuju od svih ranijih knjiga napisanih o Daytonskom sporazumu.

Hill je prilično iskren i bez uvijanja počesto kritikuje svoj vanjsko-politički servis i njegove lidere. On unosi mnogo više svjetla u koridore američke diplomatije koja je u dobroj mjeri ostajala izvan očiju javnosti. Fokusirajući se na Bosnu i Hercegovinu i nastanak mirovnog sporazuma, Hill  govori o “demoraliziranom odjelu koji je imao zadatak da prati Balkan tokom najžešćih ratnih dana”, on govori o nekim “improvizacijama i haotičnom donošenju odluka”, podsjeća na “enormne političke pritiske ljudi od uticaja iz vrha Demokratske stranke”, piše o nekim neskrivenim “ambicijama i trvenjima” u pregovaračkom timu, daje jasne signale o borbi za prestiž i ostvarivanje uticaja i karijera preko leđa i sudbine BiH…

Za razliku od svih drugih autora koji se bave Daytonom, ambasador Hill  oštrim kistom portretira   impozantnu figuru ključnog pregovarača Holbruka. Međutim, on nema  namjeru da demistificira njegovu ličnost. Hill se odlučuje da uživo ukaže na njegove ljudske ranjivosti i nesigurnosti, njegova diplomatska laskanja ljudima iz najužeg vrha Demokratske stranke, ali i na momente njegove grubosti, otresitosti i bijesa bilo prema njemu, ili, pomoćniku državnog sekretara, njegov nedostak  vještina za organizaciju, praćenje događaja, pravi tajming, ali govori i o trenucima kada je zapazio suze u njegovim očima dok je nezgrapno pozdravljao spontano okupljenu masu ispred Predsjedništva BiH u Sarajevu poslije podizanja vojne opsade grada.

To je sve Hill vješto utkao u paletu  živog čovjeka koji se nalazio u samom vrtlogu ratne oluje nošen enormnim pritiskom za pronalazak puta za mirovno rješenje.

Utisak je kako  se najavažniji dio knjige sastoji u pojašnjenju novog američkog diplomatskog prilaza u koji je ujedno i  činio umnu recimo, ontološku okosnicu  Daytonskog mirovnog sporazuma.

“Morali smo na drugačiji način odgovoriti na očekivanja ljudi da Amerika pokaže svoje liderstvo u novim okolnostima. To su bile okolnosti “kopnjenja konsenzusa” u svijetu poslije godina hladnog rata. Mi smo odgovorili na  drugačiji način tako da razgovaramo sa svim stranama u sukobu kako bismo došli do praktičnih rješenja za teške probleme”.

Nadalje, Hill zaključuje  “Na tragu ovog novog prilaza umjesto modela “dvije strane” uspostavljen je model “više strana”. Dakle, postizanje principijelnih rješenja  odmijenjeno je usaglašavanjem nepomirljivih koncepcija.

Na ovom mjestu slijedi  jedna, do sada, nepoznata priča koja bi u najkraćim crtama glasila ovako:

“U trenucima dok je američki Kongres bio na ivici da podigne embargo na oružje Bosancima,  na sam dan,  tog 10. Septembra 1994. godine, kada je predsjednik Izetbegović stigao na aerodrom Kennedy u Vašingtonu, kojeg smo  dočekali Holbruk i ja, što je bio moj prvi zadatak u ulozi novog Direktora u odjelu za Balkan, Holbrukovom beskompromisnom  intervencijom istog dana kod državnog sekretara Waren Christophera,  ova opcija je osporena i konačno odbačena”.

Holbrukovu neočekivanu  reakciju kada je ispred vrata ureda  u kojem je sjedio državni sekretar Christopher na 36 katu hotela Waldorf Astoria, grubo odgurnuo njegova pomoćnika na putu da odmah dođe do njega,  opravdao je prioritetom i brigom očuvanja bliskih veza transatlanskih relacija koje su se sve više kidale zbog rata u Bosni, i, zabrinutošću britanskog ministra Daglasa Hurda koji je bio vrlo preplašen sudbinom vojnika britanski vođene misije UNPROFOR-a.

Hill o tome piše “državnom sekretaru sam na licu mjesta, po Holbrukovoj naredbi, sačinio pet stranica teza pisanih rukom za hitni razgovor sa Hurdom kako bi on otklonio veliku zabrinutost Britanaca za sudbinu vojnika u mirovnoj misiji u BiH.

I evo šta je dalje napisao Hill:

„U narednim danima uradili smo to što rade svi dobri diplomati. Počeli smo izgrađivati dobre odnose sa svim stranama i posebno smo kreirali dobre odnose sa Bosancima koje nismo do tada imali. Nismo im ponudili sažaljenje ili čak obećanja da ćemo biti na njihovoj strani kao ugroženoj strani u ratu. Bosanci su imali mnogo simpatije u ranijim godinama. Ali,šta im je nedostajalo bio je diplomatski tim koji će pratiti problem sve dok se taj problem konačno ne riješi“.

Ovdje Hill poentira preokret i pokazuje kako je put za pregovore bio  konačno otvoren.

Čitamo dalje neke od najvažnijih utiska sa tog puta.

“Rezidencija glamuroznog američkog ambasadora u Parizu, Pamele Harriman, neustrašivog izdanka američkih Demokrata, nekadašanje supruge Čerčilovog sina Randolpha, kasnije ljubavnice mnogih ljudi od slave i moći, bila je prva pozornica gdje su predstavljeni  grubi obrisi Daytonskog mirovnog sporazuma”.

“U ranim jutarnjim satima  28. augusta 1995. godine stigao sam sa Dick Holbrukom i ostatkom tima na vojni aerodrom  u Pariz samo devet dana poslije gubitka naših kolega na planini Igman. Raspoloženje u našoj šestočlanoj među-agencijskoj delegaciji bilo je prilično teško, pogotovo zbog obaveze  da ustanovimo gdje su Bob i ostali stali…

U preliminarnim susretima obavili  smo razgovor sa francuskim članom Kontakt Grupe i kasnije smo aranžirali susret sa  predsjednikom Izetbegovićem koji se zatekao u posjeti Parizu kako bismo prodiskutovali  sadržaj teksta eventualnog mirovnog sporazuma, kao i ono što je bilo najvažnije – izgled nove mape Bosne.

Nadalje, Hill nas obavještava kako je Robert  “zovite me Bob”  Owen, advokat pregovaračkog tima koji se ovdje našao, ne po izboru Holbruka već, po želji državnog sekretara Waren Christophera kao njegove uši i oči, na sto  položio vrlo senzitivne, prilično jasne dokumente u formi nacrta koji su trebali činiti osnovicu cjelokupnog mirovnog sporazuma.

Hill ovdje bilježi prvu reakciju Holbruka kojom vješto ilustruje  odnose unutar samog pregovaračkog tima, ali čini se i Holbrukovu golemu dozu nestrpljivosti.

“Ovo je briljantno Bob”  rekao je Holbruk na što je Bob uzvratio “Dick to nije briljantno, i ovdje nema ništa briljantno, i nije niti blizu da bude briljantno…Štaviše, Dick to su prilično obične stvari…”

“General Clark u pratnji  nekoliko mlađih vojnih stručnjaka, u sobi za crtanje na drugom katu raširio je od zida do zida mapu Bosne  u njenoj stvarnoj veličini. Dok sam se šalio sa Bob Owenom ušao sam u sobu da razgovaram  sa predsjednikom Izetbegovićem  i njegovim ministrom vanjskih poslova Mo Šačirbeyom”.

Ovdje, kao i na drugim mjestima, zapažamo da Hill ne posvećuje širi prostor glavnim porukama  razgovora sa ključnim liderima često ih reducirajući na pasivne posmatrače osporavajući  tako pravo, osim u iznimnim slučajevima, da govore  u njegovim memoarima. Otuda neka mjesta knjige su razočaravajuće tanka i što knjigu lišava njene treće dimenzije.

image

Međutim, Hill ne propušta priliku da na vrlo diskretan način skrene pažnju čitaocu na napetosti  koje je pratila ova prva prezentacija nacrta mirovnog  sporazuma i novih mapa BiH.

Govoreći u tom kontekstu o Šačirbeyu, kao glasnogovorniku Bosanaca sa CNN- na, on piše kako neki ljudi jednostavno nisu mogli biti u istoj sobi sa Šačirbeyom  (utisak je da ga je smatrao “problematičnom osobom”), ali, veli da tako nije mislio Holbruk, koji se sa njim često svađao,  budući su mu trebali svi kontakti za bitke koje su slijedile, zaključio je Hill.

Odmah poslije Pariza cijeli Holbrukov pregovarački tim  krenuo je u iscrpljujuću seriju putovanja  učestalih razgovora sa ključnim liderima regije kako bi se osigurala podrška radnom tekstu i mapama Daytonskog mirovnog sporazuma.

U susretu sa predsjednikom Miloševićem, tri dana kasnije (31.8. – 1.9.1995), uslijedio je  novi, i, posve neočekivani preokret.

Hill otkriva neke najvažnije detalje ovog dugog susreta u rezidenciji srbijanskog predsjednika.

No, prije toga on objašnjava da je njihova strategija izuzetno dobre komunikacije sa Miloševićem bila zasnovana na “njegovoj želji da od nas dobije respekt”.

“Mi smo to  koristitili” i, ambasador Hill kasnije podsjeća, kako je Milošević cijelo vrijeme razgovora  sebe želio učiniti drugačijim od lidera bosanskih Srba i “tako da je za našu zabavu koristio mnoge izraze za njih…”

Evo, kako precizno opisuje ključni momenat  cijelog susreta u rezidenciji.

“Milošević je iz unutrašnjeg džepa svog plavog blazera izvadio papir. Njegov sadržaj bio je zapanjujući. On je postigao dogovor sa liderima bosanskih Srba, uz svjedočanstvo i garancije patrijarha Srpske pravoslavne crkve da oni ovlašćuju njega, Miloševića svojim jedinim predstavnikom u svrhu pregovora….”

“Bio sam potpuno šokiran time što se upravo desilo…Milošević je preko patrijarha stvorio vezu sa bosanskim Srbima što je bilo potrebno za pregovore….”

“Tako je u naše ruke zapravo, u moju ruku došao održivi mirovni proces koji nam je izmicao godinama.”

I sa neskrivenom dozom trijumfalizma Hill nadalje piše – “poslije godina rata mi ćemo biti oni  koji će okončati taj rat”.

clintonmilosevic

U kasnijoj press konferenciji  poslije ponoćnih razgovora sa Miloševićem Holbruk je izrekao riječi za pamćenje – “mi smo  došli u misiju mira u momentima rata”, ali ono što nije rekao, piše Hill, bilo je i najvažnije – “da je sa Miloševićem dogovoren plan da tri ministra vanjskih poslova 8. septembra 1995. godine dođu u Ženevu i tu objave neku vrstu sporazuma”.

I ovdje doznajemo ranije malo poznatu, i umalo frapantnu činjenicu, da sadržaj tog Sporazuma, nešto manje od sedmicu dana prije konferencije u Ženevi  (8.9.1995. godine) nije uopšte postojao.

“Upamti Kris, govorio je Holbruk koji tada nije imao niti jednu tačku Sporazuma u glavi  – logistika je uvijek mnogo važnija nego sadržaj. To će doći kasnije…”

Dakle, to “kasnije”  desilo se u vremenu od 5. do 8. septembra 1995. godine.

“Milošević je pritiskao Holbruka da riješe cijelo pitanje Bosne, a Holbruk je znao da Bosanci još nisu spremni za takav visoko-naponski čin ….”

Na kasnijim stranicama Hill vjerno prenosi detalje ovog dramatičnog “hrvanja” u dolasku do sadržaja prvog dokumenta “Dogovorenih principa”.

“Iz Skopja smo otišli za Ankaru gdje smo susreli Izetbegovića i njegov tim kako bismo osigurali  potporu “Dogovorenim principima”, potom smo došli u Beograd da dobijemo Miloševićev pristanak…Ništa nije bilo lako…”

I, nastavlja dalje:

“Izetbegović sa oklijevanjem se složio za dva entiteta  – federacija i republika Srpska – ali, je stavio primjedbu na ime posljednjeg budući termin republika implicira suverenitet, ili, u najmanju ruku mogućnost da bosanski Srbi jednog dana to i postignu…Sa svoje strane Milošević je stavio primjedbu da nazove Bosnu republikom i preferirao je slabiju  formulaciju kao unija što je sugerisalo više konfederaciju, nego ujedinjenu državu”.

Milošević je također, insistirao da to bude dozvoljeno da se odnosi prema entitetu kao prema republici, i time nas je uvjeravao da bi mu to dalo daleko veći uticaj u odnosima sa liderima bosanskih Srba…Ali on se također, složio za postojanje Bosne u postojećim granicama i nastavak njenog međunarodnog priznanja što je bila koncesija činjenici da je Bosna u suštini postojala i da Srbi sada priznaju tu činjenicu.

U Ankari Izetbegović se složio da učestvuje na konferenciji u Ženevi i da tamo pošalje svog ministra vanjskih poslova Mo Šačirbeya.

Valjalo bi sada prepričati i ovaj dio Hillovih memoara  gdje se govori o samom danu održavanja Ženevske Konferencije.

“Kako se približavalo 10 sati ujutru 8. septembra, Holbruk je bio u potpunoj panici jer nije bilo znakova da će se pojaviti Šačirbey. To što nisam ranije znao Holbruk je vodio vrlo težak razgovor sa Šačirbeyom koji je insistirao to jutro da Bosna i Hercegovina u tom dokumentu mora biti nazvana republika Bosna i Hercegovina, činjenica koja bi udaljila most sa bosanskim Srbima posebno,  jer sve dolazi u zadnjim momentima…Nekoliko minuta prije 10 sati Holbrukovo ponašanje bilo je potpuno nečuveno. Tražio je da dovedem Šačirbeya…U svojoj 43 godini života bio sam previše star da čujem takvu dernjavu koju nisam čuo od svog djetinjstva…Još mnogo ranije pripremao sam se da predočim sebi pod kakvim nezamislivim pritiskom je bio Holbruk…Minutu kasnije u sali se pojavio Šačirbey“.

U završnici ovog prikaza Hillovih memoara prenosimo detalje opisa kako je osiguran drugi, ključni dokument nazvan – „Dalji principi usaglašenosti“ koji će u završnici i definisati BiH.

„Ovaj dokument po svojoj hrabrosti bio je ravan onom dokumentu „Dogovorenih principa“ iz Ženeve gdje je umjesto slaganja kako će Bosna biti podijeljenja, demonstrirano kako  će zemlja biti ujedinjenja sa zajedničkim institucijama, uključujući tročlano predsjedništvo i nacionalni parlament…Srbi nisu voljeli ovaj dokument, ali ni Bosanci nisu na njega gledali sa entuzijazmom…Na sastanku u New Yorku uspjeli smo da se oni ipak, o tome slože“.

Zanimljivo je čuti i ovu Hillovu opservaciju sa konferenciju u Daytonu o kojoj Hill iznosi jedno od nekoliko svojih sjećanja na tok ukupne konferencije.

“Dayton je imao svoje bolne momente…ali, i one nešto tužnije i smješnije.

image (1)

Holbruk je na opšte zaprepaštenje, posebno Warena Christophera koji je više puta posjetio razgovore, pozvao svoju suprugu Kati Morton, novinarku da prisustvuje pregovorima  često je šaljući da šeta sa Harisom Silajdžićem i nekim drugim sugovornicima…Da li je ovom zabilješkom Hill želio reći da su neki ključni lideri ostajali usamljeni, ili, da je to bila praksa hlađenja ili razmekšavanja članova njihovih timova?

“Jedan sat prije zaključenja Daytonskog sporazuma Holbruk je zatražio da provjerim da li je sve OK sa srpskom delegacijom koja je u zadnjim minutama razgovora načinila najviše koncesija”.

Otišao sam do Miloševića i pitao ga kako se njegova delegacija nosi.

Ja sam vrlo sretan – odgovorio je Milošević, ali šef delegacije bosanskih Srba Momčilo Krajišnik – nije.

Pitao sam gdje je on sada – U komi, odgovorio je Milošević.

I evo, na kraju poslušajmo zaključak ambasadora Hilla o njegovoj procjeni suštine i smisla Daytonskog sporazuma:

„Dayton je Holbrukov potpisni rad. Jedan od najvećih diplomata svog vremena postao je značajan za postizanje sporazuma među zaraćenim stranama u zemlji za koju smo jedva čuli prije rata. Holbruk je razumio i imao je sposobnost da i drugi razumiju važnost onoga što je radio u mnogo širem kontekstu. Sa Evropom i Amerikom koje su plovile odvojeno on ih je ponovo doveo zajedno. A sa rastućim pitanjem američkog liderstva u svijetu on je ovim demonstrirao da je ono živo i zdravo“.

Istureno mjesto su fascinatni memoari sa obiljem činjenica i vrlo diskretnih poruka na koje čitaoci u zemljama naše regije ne mogu ostati ravnodušni.

Knjiga nema svojih savršenih heroja. Osim  sporazuma. Nesavršenog, kako kaže Hill.

Da li za utjehu….on negdje na kraju priznaje – “… da li je to bio pravi pogodak?“

tačno.net
Autor 11.12.2015. u 08:16

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija