ČIJA JE BOGGIE STREET?

Suzana Sekulović Kadirić
Autor 7.3.2018. u 13:19

ČIJA JE BOGGIE STREET?

 

A vani se još uvijek čuje zvuk ratne trube i usiljenog marša oko koga se okupljaju oni koje ti vidiš, a koji tebe nikad nisu primjetili, jer tebe nema tamo. Nema te ni kad ti se kandže zabijaju u srce, ni kad odolijevaš svim napadima, upućenim u ime velikih i moćnih, ni kad vlastitu, rasutu utrobu sakupljaš po trotoarima svjetlećeg grada ispred sebe, pažljivo pazeći da te niko ne vidi, i krijući se, dok njene komadiće bacaš u mračne čoškove, gdje stoje svi ti zabačeni kontejneri velegrada. Da te ne bi vidjeli i otkrili!  

Kad kažem da sam optimista i da sam zahvalna i sretna zbog malih stvari koje život čine, tad znam da se uklapam u sve profile ovoga svijeta.
Sve dok sam na vrhu i mogu uslugu učiniti, dobro je i odlično me ide. Žena sam i borac sam.

Koliki li je završni račun za takvo bivstvovanje, saznaš tek kad pogledaš izvještaj sa životnog računa koji ti u jednom momentu dostavi poznavanje same sebe i iskrenost pri odbacivanju društvenih normi, skrupula, morala i očekivanja koja ti drugi svjesno ili nesvjesno svakodnevno nameću.

Pogledaš račun, probudiš se jednog jutra, odeš u kupatilo za koje si baš ti izabrala pločice u crno-bijeloj kombinaciji, spaziš svoj lik u ogledalu i umjesto da se savršeno našminkaš, kao što to činiš svako jutro, odjedanput shvatiš da se u zrcalu ne ogleda tvoja prava slika. Ni približno se ne vidi ništa od onoga što ti u stvari jesi. Niti se vide tvoje potrebe, niti male stvari za kojima žudiš, a nikad ih nisi dobila, niti se u tom ogledalu vidi odiskonska sreća, iskrena i izazvana tek tebi znanim gestom.

U istom tom ogledalu ti se odjedanput ukaže zrela žena, obučena u naoko jednostavnu haljinu, na kojoj se dovoljno vidljivo, a ipak diskretno, potpisao vodeći svjetski dizajner. Upravo s tim se, odjedanput shvatiš, tog jutra, mjere tvoji uspijesi u svijetu, gdje sve ima svoju cijenu, sem duše.

Ona ti je jedina ostala, jer si uspjela da je sakriješ čvrstim koracima koji su  zavarali sve druge oko tebe, ostavljaljući ih ubjeđene u snagu tvoje moći, čak i onda kad si sakrivena ležala u tamnom kutu tvoje sobe, ližući rane koje su ti zadavali. Znala si čak i tada da ni u jednom, jedinom trenutnu ne smješ nikome otkriti svoju slabost, da se moraš podići i nastaviti koračati. U suprotnom, poješće te.

Tek sad ti je postalo jasno da je to bio pravi potez.

Iza tebe, iza tvojih leđa, ne stoji niko! Niko te neće podići kad padneš. Sama si kad nekoga najviše trebaš i obožavana si kad daješ.

U daljni čuješ zvuk ratnih truba, pokliče i psovke. Kravate se istovremeno, pred nekim drugim ogledalima, namještaju do savršenstva, za sastanke i konferencije, gdje će oni koji ih nose, opet voditi glavnu riječ. Tebe tu neće biti.

Te kravate zatežu majke, supruge, sestre, one koje su već davno ubjeđene u to da su sretne i da imaju sve što im treba u životu. One koje još nisu stigle da bace poglede na ispostavljene životne račune. One koje imajući sve, nemaju sebe.
A vani se još uvijek čuje zvuk ratne trube i usiljenog marša oko koga se okupljaju oni koje ti vidiš, a koji tebe nikad nisu primjetili, jer tebe nema tamo.

Nema te ni kad ti se kandže zabijaju u srce, ni kad odolijevaš svim napadima, upućenim u ime velikih i moćnih, ni kad vlastitu, rasutu utrobu sakupljaš po trotoarima svjetlećeg grada ispred sebe, pažljivo pazeći da te niko ne vidi, i krijući se, dok njene komadiće bacaš u mračne čoškove, gdje stoje svi ti zabačeni kontejneri velegrada. Da te ne bi vidjeli i otkrili!

Jer ako, a samo je “ako” dovoljno, neko sve to vidi, zgaziće te. Bez pardona, bez razmišljanja, sasvim olako kao što se gazi poljski cvijet na livadi. Bez trunke grižnje savijesti!

Rastrgaće te kao vukovi, jedva dočekavši da namirišu tvoju slabost!

Utamanili bi te i ostavili, bez da se okrenu, jer više im nisi ravna, više im nisi potrebna. Zima će ti pojesti kosti, nikad nećeš osjetiti blagi zračak topline.

Ljeto će ti spržiti svaku tvoju ćeliju, vapeći za blagim lahorom. I taman kad ti se učini da ti je i toplina i blagost povjetarca na dohvat ruke, shvatićeš da si opet prevarena.

Ponovo si sama, prepuštena i izložena nelagodnim pogledima onih koji su pored tebe ćutke prolazili, klimajući glavom, odobravajući ili negirajući. Ali uvijek ćuteći!

U njima se javljao strah. Strah od lažnih, nepisanih zakona zajednice, strah od gubitka posla i pozicije, strah od tuđih riječi koje su ih već odavno formirale kao ličnosti i čijeg uboda su se bojali više nego bilo koje druge kazne na svijetu, jer te riječi su gradile njihove životne puteve i staze, unaprijed određujući smjerove i pravce kojima bi se kretali. Bojali su se sebe i bojali su se onih pored kojih žive. Njihovih osuda i svojih nadanja.

Bojali su se i ponavljali bi do u beskonačnost da je čovjek društveno biće. Licimjerni kakvi jesu, lažući i sebe i druge, nikad ne bi spomenuli da čovjek jeste društveno biće, sve dok se ne buni, sve dok slijepo slijedi i pisane, i nenapisane, i božje zakone. Pobuni li se, đavo će ga odnjeti, a oni će ga kao najveću kugu odbaciti i više nikad neće spominjati omiljenu opasku. Jer čovjek jeste društveno biće, sve dok ga društvo kontroliše i treba, a potpuno je sam i nemoćan kad on treba društvo. Sve drugo što bi rekli, čista je laž!

Ne vjeruj!

Oni će već pronaći hiljadu i jedan način da pomognu jedni drugima! Tebi neće! Nikada!

Ti si se usudila i niko te neće podići kad budeš padala! Iza tvojih leđa nema nikoga do li tebe same. Znaš ti to dobro, ali te već odavno nije briga! Već odavno si vidjela samu sebe i ovaj scenario koji se odvija tu pred tvojim očima. Već odavno znaš početak, zaplet i kraj, samo nisi htjela da ga priznaš. I kad si ga priznala, nisi ga akceptirala, jer akceptirati je najteže.

A sad ti je baš svejedno! I nikud ti se ne žuri!

Podigla si slušalicu, nazvala kompaniju u kojoj radiš i dala otkaz. Nisi više bila dio toga. Ostavila si svoj leš izgladnjelim psima na ulici, gledajući kako grizu komade tvojih butina, trgajući komad po komad tvog tijela. Svjetina se iskupljala i komentarisala tvoju sudbinu. Niko nije komentarisao pse. O tome se ćuti.

Dok si tako gledala kako te razvlače na sve strane, nisi mogla, a da se ne nasmiješ. Skinula si šminku, stala ispod tuša i pustila topli mlaz vode da ti klizi niz tijelo.
Pjevušila si poznatu Cohenovu “Boggie street” i vratila se onome o čemu si razmišljala prije nego li su te pustili da se raspadneš na hladnoj zimskoj mećavi i užarenom ljetnom suncu.

Razmišljala si…

šta ako danas priznam samoj sebi da mi se srce stislo u grudima, a vazduh svojim odsustvom pojačava paničnu želju da treba od svega pobjeći, sve napustiti, skloniti se daleko od svega i svačega, daleko od svakoga, na neko potpuno drugo mjesto na kome bih poželjela zauvijek ostati i jednostavno – zaboraviti, ne vidjeti i ne čuti ništa. U stvari, ne znati! Jer, najbolje je ne znati ništa!

Da li bih se tad i dalje uklapala u savršenu sliku iluzija o sreći, uspjehu i zadovoljstvu. Da li bih i dalje slovila u glavama ljudi kao ona koja se ne da slomiti? Da li bi se našao neko ko bi primjetio moje odsustvo i pružio mi ruku?
I da li je sramota odustati kad se jednom dobro umoriš od svega?

Saznanje boli. Saznanje da te, eto, nema više, a ranac upakovan golom istinom čeka u čošku čekaonice na nekom dalekom aerodromu. Čeka da se avion u nepoznatom pravcu vine ka nebu.

Žena sam.
Borac sam.
Svoja sam.
I zauvijek imam samo sebe!

Suzana Sekulović Kadirić
Autor 7.3.2018. u 13:19

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija