ČIJI RAT? PUTINOV? STOLTENBERGOV? BIDENOV?

Tomislav Jakić
Autor/ica 23.4.2023. u 11:57

Izdvajamo

  • Čiji rat? Putinov, Stoltenbergov, Bidenov? Putinov je samo onda, ako svjesno zanemarimo sve ono što mu je prethodilo, a to niti smijemo, niti možemo. Da, u tome ratu pate i masovno ginu Ukrajinci. Njihovu zemlju razaraju. Ali, osim što su dovedeni u poziciju da se brane, da se moraju braniti, to nije njihov rat. To je mnogo više rat Sjedinjenih Država (Biden) i NATO-a (Stoltenberg), mada je francuski predsjednik Macron podsjetio evropske zemlje (uzalud?) na to kako savezništvo s Amerikom ne smije značiti i vazalni odnos prema Washingtonu. To je, zaključimo, njihov rat protiv Rusije, s naznakom budućeg takvoga rata protiv Kine.

Povezani članci

ČIJI RAT? PUTINOV? STOLTENBERGOV? BIDENOV?

Foto šg

Ako Vam se čini da u naslovu ovoga teksta nešto nedostaje, da tu nema ni Ukrajine, ni Zelenskoga, dobro ste primijetili. No, to ne znači i da nešto nedostaje. Rat koji već dulje od godinu dana hara najvećom evropskom zemljom i uništava ju – kako u smislu ‘danka u krvi’, tako i u smislu materijalnih razaranja, taj rat nije ukrajinski. I mada je ukrajinskom predsjedniku Zelenskom, točnije rečeno: ekipi PR stručnjaka koja ga ‘servisira’ uspijevalo gotovo punih godinu dana da on, Zelenski, sa svojim dnevnim obraćanjima, bilo Ukrajincima, bilo inozemnim parlamentima ili skupovima, bude vijest broj jedan i ne silazi s naslovnica svjetskih medija, to i opet nije rat Zelenskoga. Jer, Ukrajina je samo poligon na kojemu se sukobljavaju Amerika i njezini NATO saveznici s Rusijom, a Zelenski je samo igrač (iz mnogo razloga suzdržavamo se od upotrebe izraza: lutka) kojim upravlja netko drugi, ma koliko da se uporno pokušava stvoriti dojam o njegovoj samostalnosti.

E sada, ako ste nakon ovih nekoliko uvodnih rečenica već zaključili kako je autor ‘korisni ruski idiot’ i kako su njegove teze tek preuzimanje ‘ruskog narativa i propagande’, onda nemojte dalje ni čitati. Onda ste, izloženi upornoj i dosljednoj propagandi, stekli imunitet koji vas trajno ‘štiti’ od bilo kakvog razmišljanja zasnovanoga na činjenicama. Postali ste politički vjernik. A sve što ćemo u nastavku navesti, baš kao i sam naslov, počiva na činjenicama, svima dostupnima, neporecivima i neoborivima. Stvar je samo u tome želi li se čovjek sa činjenicama suočiti, ili ne želi.

Dakle, prva činjenica. Rat protiv Ukrajine počela je potkraj veljače/februara prošle godine Rusija. O tome rasprave nema, niti je može biti.

Druga činjenica. Ruskom vojnom upadu prethodilo je godine 2014. nasilno rušenje legalno izabranog predsjednika Ukrajine i ukrajinske vlade, a uz masivnu i neskrivenu pomoć i podršku Zapada. To nitko, apsolutno nitko ne može poreći.

Treća činjenica. Nakon rušenja Janukovića i smjene vlasti u Kijevu (u čemu je aktivnu ulogu imala tadašnja američka državna tajnica Victoria Nuland), Rusija uz pomoć trupa stacioniranih na osnovu ukrajinsko-ruskog sporazuma na poluotoku Krimu (gdje je sjedište njezine Crnomorske flote) preuzima kontrolu nad poluotokom bez ispaljenog metka, bez ikakvog nasilja i ljudskih žrtava i organizira referendum na kojemu se golema većina glasača izjašnjava za pripojenje Krima Rusiji, što je neposredno nakon toga i provedeno. Više od polovice ukrajinskog garnizona na Krimu prelazi na rusku stranu. Ni o tome rasprave nema, stvari su jasne.

Četvrta činjenica. Nove vlasti u Kijevu od samoga početka, a sada svjesno biramo najblaži mogući izraz, nisu imune od rusofobije i od toleriranja neonacističkih pojava i tendencija. To dolazi do izražaja s jedne strane u odnosu prema uglavnom rusofonom stanovništvu u istočnom dijelu zemlje (Donbas), a s druge strane u otvorenom glorificiranju Stepana Bandere, notornog kolaboracioniste iz vremena Drugog svjetskog rata koji je, doduše, neko vrijeme bio u sukobu i s nacističkim okupatorima, ali je potom itekako surađivao s njima u borbi protiv Crvene armije, tada bitne sastavnice Savezničke koalicije. O ulozi Bandere kojemu se širom Ukrajine podižu spomenici, o ulozi njegovih pristaša koje se veliča kao nacionalne heroje, u masakrima nad Poljacima i Židovima (gdje su bili vrlo marljivi pomoćnici nacistima), nema potrebe trošiti riječi. Vjerodostojni povijesni izvori govore o tome. Na toj podlozi došlo je do pobune, praktično odcjepljenja, u istočnim, većinski ruski naseljenim pokrajinama, uz evidentnu podršku Rusije, koja ih je prije invazije 2022. najprije priznala kao samostalne države, a potom inkorporirala u svoj državni teritorij. Ni o tome spora nema, niti može biti.

Peta činjenica. Od samoga početka pobune na istoku, što znači od 2014., snage vlade u Kijevu sporadično napadaju to područje, neselektivno granatirajući naseljena mjesta, što dovodi do ljudskih žrtava, civilnih žrtava. Sporazumi iz Minska, navodno koncipirani s namjerom okončanja pobune i davanja nekih posebnih prava ruskom stanovništvu u njima, nikada – zbog otpora vlade u Kijevu – nisu provedeni u djelo, da bi nakon početka ruskoga napada na Ukrajinu bivši čelni ljudi Njemačke i Francuske rekli kako je cijela stvar zapravo bila varka, sračunata na kupovanje vremena za Kijev da se ‘pripremi za rat s Rusijom’. Riječ je, podsjetimo, o godinama 2016. i 2017. Dokumentirano, provjerljivo, dokazivo.

Šesta činjenica. Ruski predsjednik Putin još je 2007. svojim govorom na sigurnosnoj konferenciji u Muenchenu, što ga se može označiti i kao rekvijem za unipolarni svijet pod neprikosnovenim i neupitnim vodstvom Sjedinjenih Država ‘izborio’ za sebe status najprije nezgodnog potencijalnog rivala, a zatim – kako su godine prolazile – sve jasnije označenog neprijatelja Zapada; ne zato što njegov režim, mada višestranački, ima vidljive karakteristike autokracije i što ‘ugrožava sve temeljne vrijednosti demokracije’, nego zato što je pokazao da transformira Rusiju iz vremena Jeljcina, slabu i osiromašenu, baš po volji Zapada, u Rusiju koja se ponovo diže na noge i traži za sebe na svjetskoj sceni odgovarajuće mjesto, ali i uvažavanje. Sve provjerljivo!

Sedma činjenica. Amerikanci kao nacija (koliko god bilo nezahvalno govoriti o nacijama kao takvima) nemaju ono što se naziva osjećajem nacionalnog ponosa (mada se s tim pojmom upadljivo često razmeću). Njih karakterizira osjećaj superiornosti i posebnosti u odnosu na sve druge, čak uvjerenje u neku vrstu misionarske uloge da, ovako ili onako, upravljaju svijetom (‘Mi vodimo’, reći će Biden). Za razliku od njih, Rusi, sa svojom dugom, burnom i bogatom poviješću, sa svojim udjelom u razvoju svjetske civilizacije (kultura, umjetnost, znanost) imaju snažno izražen osjećaj nacionalnog ponosa i spremni su žestoko reagirati kada im se čini da ga netko želi pogaziti. Američka strana to naprosto ne razumije i to je nimalo nevažan element što determinira strategiju Amerike (a to onda znači i Zapada). To nije nikakvo jeftino psihologiziranje, nego činjenica koju podupire niz sasvim konkretnih primjera.

Osma činjenica. Suprotno obećanju koje je (verbalno) bilo dano posljednjem sovjetskom predsjedniku, Mihailu Gorbačovu, da se nakon ujedinjenja Njemačke, Atlantski pakt neće širiti ‘ni pedlja’ onkraj njemačkih granica, NATO se u nekoliko ‘valova’ širio prema istoku, dakle prema granicama Rusije, stežući je u sve čvršći obruč, a sve u skladu s politikom obuzdavanja Rusije, odnosno sprječavanja da se nakon raspada SSSR-a na svjetskoj sceni ikada više, uz SAD, pojavi još jedna super-sila (Paul Wolfowitz). Na dugoročnu pogubnost te politike upozoravali su neki vrlo ugledni američki i diplomati, i vojnici, i znanstvenici javno i jasno, a ruski predsjednik Putin kroz niz je godina ponavljao kako bi primanje Ukrajine u NATO značilo prelazak ‘crvene crte’ što Moskva neće i ne može dopustiti. I na kraju i nije – izvršivši invaziju na Ukrajinu. Sve baš tako i tim redom, podaci su javni i svakome dostupni.

Deveta činjenica. Još od 2014., dakle od pripojenja Krima Rusiji, Zapad sve oštrijim i oštrijim sankcijama, prvenstveno gospodarskima, nastoji skršiti Rusiju, istodobno mašući NATO politikom ‘otvorenih vrata’, drugim riječima otvarajući perspektivu primanja Ukrajine u NATO, što znači i dovođenja NATO naoružanja na samu granicu s Rusijom. Dosadašnjih deset ‘paketa’ sankcija ne samo što nisu, svim prognozama usprkos, bacile Rusiju na koljena, slomile njezino gospodarstvo i izazvale masovni otpor stanovništva, nego su se kao bumerang vratile zapadnim zemljama (Njemačkoj prije svih) u vidu energetske krize, krize hrane, poskupljenja, inflacije što prijeti recesijom, usporenoga gospodarskog rasta, što je znatno manji od onoga u Kini, mada se Kini uporno predviđalo gotovo nultu stopu razvoja zbog drakonskih mjera Pekinga u suzbijanju pandemije. I još nešto: sve izraženije neprijateljstvo Zapada prema Rusiji (a ne Rusije prema Zapadu, što je danas popularno tvrditi) bacilo je Moskvu u zagrljaj Pekingu, što je rezultiralo moćnim evro-azijskim savezom koji nedvojbeno ima potencijal dovođenja u pitanje opstanka unipolarnog modela na kojemu inzistira Washington. Nema nikakve sumnje o tome.

Deseta činjenica. Zapad je godinama pripremao Ukrajinu na rat s Rusijom, baš kao što se propagandno pripremalo cijelu Evropu na prihvaćanje teze o ‘opasnoj Rusiji’ koja će kad-tad krenuti vojno protiv cijeloga Staroga kontinenta (a bez odgovora na pitanje: a zašto bi Rusija to učinila?). U takvoj atmosferi, a nakon neskrivenog kršenja nekih temeljnih postulata demokracije i svih zakona tržišta, onemogućavanjem javnosti zapadnih zemalja da primaju informacije (i) iz ruskih izvora, te zamjenjivanjem tzv. ovisnosti o ruskim energentima isto takvom ovisnošću (nekada se to zvalo slobodnom trgovinom) o skupljim energentima iz SAD i drugih izvora, bilo je moguće lansirati krilaticu o ‘poludjelom diktatoru iz Kremlja’ koji prijeti cijelome svijetu, mada su još od 2007. godine sve ruske akcije, uključujući čak i (apsolutno neprihvatljivi) rat protiv Ukrajine, tek reagiranja na poteze Zapada. To su tvrdnje koje se na Zapadu s gnušanjem odbacuju kao ‘ruska propaganda’, ali te tvrdnje – sviđalo se to nekome, ili ne – počivaju na podacima što ih je lako provjeriti.

Jedanaesta činjenica. Prije godinu dana Kijev je pod pritiskom Zapada prekinuo pregovore o zaustavljanju rata što ih je, uz posredovanje trećih, vodio s Rusijom. Od tada Zelenski i zapadni čelnici unisono govore samo o pobjedi Ukrajine; SAD i EU bacaju – doslovno – milijarde dolara u vidu vojne pomoći Ukrajini, što nedvojbeno vodi samo nastavku rata; ali i pretvaranju dobroga dijela svijeta u poprište do sada neviđene utrke u naoružanju. Istodobno odbacuje se jedina do sada prezentirana suvisla osnova za rusko-ukrajinske mirovne pregovore, ona što ju je iznijela Kina. A Kinu koju se sve otvorenije označava kao neprijatelja i s kojom se, prema svemu sudeći, priprema obračun po ‘ukrajinskom receptu’ poticanjem Tajvana na kurs neovisnosti (što potire politiku ‘jedne Kine’ na koju se prije niz desetljeća obvezao američki predsjednik Nixon), napada se zbog ‘neutralnosti’ u odnosu na rat u Ukrajini. Možda nije tako? Ne, upravo je tako, a i sve ovo može se provjeriti i dokazati – ne pretpostavkama, nego čvrstim dokazima kakvi se na američkim sudovima zovu ‘smoking gun’ (pištolj iz čije se cijevi još dimi).

Dvanaesta činjenica. Svest ćemo je samo na tvrdnju, jer je svakome tko poznaje povijest i tko zna logično razmišljati potpuno bjelodana, baš kao što je i svakome ‘političkom vjerniku’ neprihvatljiva. Niti je Zelenski novovjeki Churchill, niti je Putin novovjeki Hitler.

Trinaesta činjenica. Glavni tajnik Atlantskog pakta, Jens Stoltenberg odlazi u Kijev i tamo objavljuje kako je ‘Ukrajini mjesto u NATO-u’ dodajući (a što nije istina!) kako se s time slažu i sve članice toga vojno-političkog saveza kojim dominira Amerika i pozivajući Zelenskog na idući summit NATO-a. Usput budi rečeno, a i to je činjenica (o kojoj će se moći više pročitati u knjizi sjećanja dugogodišnjeg dopisnika novinske kuće Vjesnik iz Moskve, Bogoljuba Lacmanovića), Stoltenberga su svojedobno, dok je bio norveški premijer, tamošnje novine dovele u sumnju kao mogućeg suradnika sovjetske tajne službe KGB-a, iz čega se on izvukao tvrdnjom kako je istina da je imao kontakte s KGB-om, ali je o tome obavijestio norvešku konstrašpijunažu. Ni Stoltenberg, ni šefica Evropske komisije, Ursula von der Layen, ni u jednome trenutku ne govore o potrebi prekidanja sukoba i o pregovorima. Ne govore o miru. Jedina riječ koja izlazi iz njihovih usta jest: rat!

Čiji rat? Putinov, Stoltenbergov, Bidenov? Putinov je samo onda, ako svjesno zanemarimo sve ono što mu je prethodilo, a to niti smijemo, niti možemo. Da, u tome ratu pate i masovno ginu Ukrajinci. Njihovu zemlju razaraju. Ali, osim što su dovedeni u poziciju da se brane, da se moraju braniti, to nije njihov rat. To je mnogo više rat Sjedinjenih Država (Biden) i NATO-a (Stoltenberg), mada je francuski predsjednik Macron podsjetio evropske zemlje (uzalud?) na to kako savezništvo s Amerikom ne smije značiti i vazalni odnos prema Washingtonu. To je, zaključimo, njihov rat protiv Rusije, s naznakom budućeg takvoga rata protiv Kine.

Činjenice upućuju na takav zaključak. A činjenice su tvrdoglave. Htjeli ih  mi vidjeti, ili ne. Priznavali ih mi, ili ne. One ostaju to što jesu – činjenice.

Tomislav Jakić
Autor/ica 23.4.2023. u 11:57