Ciljevi pojedinaca i društvo

Autor 7.8.2012. u 09:09

Ciljevi pojedinaca i društvo

Prema rezultatima proteklih parlamentarnih izbora u Grčkoj, krajnje desna stranka „Zlatna zora“ (Chrysi Avgi) – neki je nazivaju i neonacističkom (zaista, njen amblem neodoljivo podsjeća na modificirani, da se „Vlasi ne dosjete“,  kukasti križ Trećeg Reicha) – poznata po rasizmu i često krvavim napadima na imigrante, osvojila je skoro 7% glasova. Ne zabrinjava toliko taj, neki bi rekli mali postotak, koliko analiza udjela glasača koji su svoj glas povjerili toj stranci. 

u dijelu biračkog tijela između 25 i 44 godine, među nekvalificiranim i povremeno zaposlenim radnicima (24,5%), te među nezaposlenima (12,2%). No, to nije sve. Analiza izbornih rezultata Zlatne zore ukazuje na jednu vrlo značajnu realnost kad je riječ o namjerama grčke buržoazije: “gazde i poduzetnici” glasaju za neonacističku stranku u visini od 20,3% glasova! To je više od jedne petine svih grčkih gazda i poduzetnika koji već sada (!) glasaju za pobornike Hitlera, one koji javno odobravaju Auschwitz i po hodnicima atenskog metroa dave bespomoćne imigrante!” 

Promatramo li te rezultate usporedo s velikim uspjehom krajnje desne Nacionalne Fronte Marine Le Pen, koja je osvojila nešto više od 19 posto glasova u prvom krugu francuskih predsjedničkih izbora, dok je u prvom krugu parlamentarnih izbora njena stranka dobila skoro 14% glasova što joj je omogućilo da kasnije izbori 2 poslanika u parlamentu, ili pak ultradesnog mađarskog Jobik-a sa 17% glasova, neizostavno se postavljaju neka pitanja. 

– Što to omogućuje krajnjoj desnici da ojača u kriznim vremenima čak toliko da može pretendirati na osvajanje vlasti (sjetimo se samo Mussolinija  i  Hitlera)? 

– Što to tjera radno ovisne ljude – zajedno sa nezaposlenima – da se opredjeljuju za krajnju desnicu? 

– Što omogućuje autoritarnim vlastima da, čak i u (formalnoj, doduše) demokraciji, računaju na podršku ne rijetko i većine biračkog tijela? 

Nekako apriorno nam pada na pamet riječ kriza kao odgovor na postavljena pitanja; magična riječ koja naizgled mnogo govori a ništa ne objašnjava. Zaista, zašto se u kriznim vremenima čak i mnogi radni ljudi opredjeljuju za ekstremnu desnicu, kada se upravo lijeve snage nastoje profilirati kao branitelji njihovih interesa? Odgovor na ova pitanja nije nimalo jednostavan i kombinacija je niza različitih psiholoških osobina čovjeka. Primjetimo da ekstremno desne snage imaju neke zajedničke crte sa svojim političkim antipodima poput, primjerice, realsocijalističke potonule ljevice. Jedna od njih je autoritarnost vlasti koju nameću ljudima, a oni je u svojoj “naivnosti” dragovoljno prihvaćaju. Kako je to moguće? Oba ekstremna kraja političkog spektra imaju ideologiju zasnovanu na apsolutnim – gotovo bogom danim pretpostavkama. Ljevica realsocijalističkog tipa na krivoj interpretaciji marksističkog historicizma – u obliku apsolutnih zakonitosti koje su u njihovoj percepciji gotovo podjednake onim prirodnima što omogućuju – primjenom manje-više jednostavnih formula – proračunati buduća događanja. Dok to u fizici, primjerice, prolazi (uz bitnu napomenu da suvremena fizika, proračunava samo vjerojatnosti kanala kojima će se odvijati pojedini procesi), dotle je sasvim iluzorno, što povijest i pokazuje, egzaktno predvidjeti vladanje tako kompleksnog sistema kao što je ljudsko društvo. Krajnji desničari pak se više pozivaju na rad, red i disciplinu – shvaćene sasvim primitivistički kao dominaciju grube sile nad društvom, s namjerom da brutalnom snagom (što fizičkom a što primjenom represivnih zakona) upravljaju društvenim procesima. I jedni i drugi, u apsolutnom obliku prihvaćajući ove principe vladanja, nastoje njima osigurati kontrolu nad svojim podanicima. No, zašto oni nerijetko bespogovorno prihvaćaju takav način upravljanja sobom? 

            Iako se čovjek voli nazivati sapiensom – mudrim, moramo poći od toga da je on i nakon miliona godine evolucije još uvijek prvenstveno biološko biće, te kao takav nosi u sebi bitne karakteristike žive materije. Jedna od najbitnijih je nagon za samoočuvanjem koji se manifestira bilo kao čisto biološki, bilo kao socijalni egoizam stvoren uslijed društvenih interakcija sa drugim sličnim jedinkama. Evolucija nipošto nije linearni, niti sveobuhvatni proces – koji bi isti čas zahvatio cijelu populaciju. Stoga među nama postoji cijeli spektar ljudi različite inteligencije, pameti, a o mudrosti da ni ne govorimo. Biološka komponenta ljudskog karaktera gura u prvi plan njegovu sirovu snagu. Najjednostavniji pristup čovjekov u razrješavanju njegovih problema je primjena fizičke sile. Doduše, taj način je u većine nas potisnut uslijed civilizacijskih procesa koji su nas djelomično uljudili, ali ako se problem pred kojim stojimo opire razrješavanju na racionalni, logički – mi volimo reći “ljudski” – način, tada iz mentalnog skladišta supresija ponovno izvire taj relikt prošlosti. Daklem, pokaže li se čovjek mentalno nemoćnim u nošenju sa krizom koja je zahvatila sve pore društva te ugrožava njegov opstanak, preostaje mu da se prikloni onima koji nude najjednostavnija rješenja – represiju nad zamišljenim krivcima ovakvog stanja. Zamišljenima, jer prave krivce ti ljudi nisu intelektualno sposobni identificirati. Stoga svu krivicu bacaju na najranjivije manjinske skupine (od nacionalnih manjina do imigranata, “obojenih”, itd.) koje im izgledaju kao arhetip svih njihovih nevolja. Unatoč poslovici “Um caruje, snaga klade valja”, koju su vjerojatno smislili intelektualci kao utjehu zbog svog sluganskog položaja spram vlasti tijekom cjelokupne povijesti, dovoljno se prisjetiti samo dva primjera: Aristotela i njegova učenika Aleksandra Makedonskog, te zajednice fizičara iz Manhattan projekta koji su nakon konstrukcije nuklearne bombe izgubili svaku kontrolu nad njenom upotrebom, da se uvidi tko zaista caruje a tko se tješi praznim frazama. 

Razmotrimo ukratko mentalnu i svjetonazorsku strukturu podanika vladajućih struktura. 68% stanovništva ima takozvanu prosječnu inteligenciju – kvocijent inteligencije (IQ) kreće im se u rasponu između 90 i 110. Oko 25% posto ljudi ima inteligenciju nižu od prosječne, u što se ubrajaju različite kategorije, od one graničnog stupnja sve do teške mentalne retardacije. Inteligenciju možemo definirati na različite načine, no sve se manje-više svodi na “sposobnost shvaćanja odnosa i korištenja tih odnosa u rješavanju problema” ili “kao uspješnost snalaženja jedinke u novim situacijama”. Diskutabilnost poslijednje definicije potvrđuje već i hrpa poltrona te oportunista koji se u promijenjenim okolnostima snalaze k’o riba u vodi, osim ako im slijedom spomenutog opisa ne priznamo izuzetnu inteligenciju. Nažalost, možda i je tako – barem u svijetlu darvinističke teorije o preživljavanju najsposobnijih. Čini se kako je sasvim dovoljno posjedovati tek jednu do dvije (ali “vrijedne”) osobine, kako bi se opstalo u društvu. O samom pojmu, oblicima inteligencije i kontroverzijama koje ga prate, već je bilo riječi pa se nećemo tu zadržavati. Međutim, razmotrimo jednu od karakteristika inteligencije – kreativnost. Slijedeća tabela pokazuje neke osnovne razlike između kreativnih i nekreativnih osoba (Lozena Ivanov, Odjel za psihologiju Sveučilište u Zadru): 

Lako je zamijetiti po čemu se kreativci suštinski izrazito razlikuju od nekreativaca. To su otvorenost prema novim idejama i njihovom prihvaćanju, te doza aktivizma koja ih krasi, za razliku od pasivizma i neprihvaćanja novog od strane nekreativaca. Nazvao bih to temporalnošću – kreativci dozvoljavaju da ih vrijeme nosi sa sobom i uspješno se prilagođuju promjenama koje se zbivaju – dapače, i sami ih iniciraju – dok atemporalni nekreativci  nastoje zamrznuti (konzervirati) vrijeme i odnose na kakve su navikli. Ovaj i ovakav svijet je za njih „najbolji od sviju svijetova“ – i sama pomisao da bi se trebao promijeniti ih naprosto užasava. Dok oni prvi imaju razvijenu sposobnost da sve događaje sagledaju u širokom prostorno vremenskom kontekstu, drugima ona izrazito nedostaje. Oni sve vide u ograničenim kategorijama – ovdje  i sada. Ovdje i ovako je najbolje, a najbolje je stoga što je ovako upravo  sada, izvan kojega ne mogu zamisliti drukčije svijetove i odnose. Oni su kao živa bića mentalno sasvim fokusirani na jednu točku prostor-vremena – onu u kojoj prebivaju. Ovdje  i sada! Prošlost i budućnost za njih su tek apstraktne kategorije, sadašnjost njihova života tek je jedina realnost koju poznaju i priznaju kao relevantnu. Zarobljenici su ovog trenutka, poput mušice u jantaru, ne znajući što bi sa poukama povijesti te stoga i ponavljaju sve njezine pogreške čudeći se kakva im je to ispala budućnost. Pasivnost i neprihvaćanje su dvije komponente koje korespondiraju sa pojmom apsolutnog: svijet je kakav jeste, oduvijek je bio takav i bit će, prema tome – čemu se truditi mijenjati ga kad je to ionako sasvim isprazno nastojanje. Dapače, uložit će sve snage – uključujući i fizičku silu – da bi spriječili bilo kakvu mijenu. U korelaciji sa apsolutnim i dogmatskim stavovima većinske vjerničke populacije, jasno je da će oni biti prijemčljiviji za prihvaćanje apsolutnih stavova i apsolutnih ideja, kakve im i nude ekstremna desnica i ljevica. Naime, nemojmo zaboraviti da se u ograničeni sistem lijevih uvjerenja zatvoreni pripadnici, ponašaju upravo kao pravi vjernici. Svaki sustav koji pretendira na promjenu i prilagodbu novim spoznajama mora biti otvoren spram njih (prijemčljiv), što isključuje bilo kakvu vjersku i dogmatsku poslušnost. Pribrojimo li tome i izrazitu koheziju ovakvih jedinki i  gomile koje su sastavni dio, one zbog pretjerane želje za jedinstvenim, konvergentnim mišljenjem – što je izrazita karakteristika nekreativnih osoba –  nisu u stanju realno procjenjivati sve raspoložive mogućnosti, pa raste vjerojatnost donošenja krivih odluka (tzv. „zaslijepljena skupina“). Izražava li skupina svoje nacionalističko raspoloženje, zalijepljeni pojedinci to više teže da ga i sami izražavaju i apsolutiziraju – zar nismo u ekstremnom obliku tome bili svjedoci sasvim nedavno? Kao ilustraciju, navest ćemo tri primjera krivih odluka koje su uveliko doprinjele kasnijim ratnim stradanjima u regiji. Prva je bila Miloševićeva odluka o smjenjivanju rukovodstava Vojvodine, Crne Gore i Kosova s odobravanjem primljena od većine Srba, čime je – nakon što je predsjednik Partije prestao biti član Predsjedništva SFRJ – u njemu uspostavljena „pat pozicija“ koja je blokirala sve moguće odluke donijete izglasavanjem. Tako je situacija zategnuta gotovo do pucanja. Druga je, oduzimanje hrvatskim Srbima stečenog statusa konstitutivnog naroda, kako bi se marginaliziralo njihovo učešće u donošenju političkih odluka u najtežim trenucima. Treća se tiče referenduma o nezavisnosti BiH, na kojem su dva naroda (Hrvati i Bošnjaci) u osnovi glasala protiv trećeg (Srba) što je dovelo do poznatih, nikako ne i opravdanih događanja. U multinacionalnim zajednicama nikako se ne bi smjelo na spomenute načine rješavati pitanja koja se dotiču sviju (jasno, još manje ratom) posebno u kontekstu izlizane mudrosti – kao što stvarnost pokazuje, floskule – koja se nakon što smo ratom „riješili“ svoje probleme ponovno koristi sve u šesnaest: „Bolje 10 godina pregovarati nego jedan dan ratovati“. Da, kad uvijek ne bismo „mi“ željeli mir, a „oni“ rat! Lijepo je vjerovati kako su zaslijepljeni uvijek samo drugi. Pregled još nekih dvojbenih odluka koje su – da su bile drukčije – možda i mogle spriječiti genocid u Srebrenici, možemo pogledati na linku

            Godine 1967. održan je u Londonu kongres o Dijalektici oslobođenja, u organizaciji uglavnom lijevo orijentiranih psihologa i filozofa (jedan od učesnika bio je i Gajo Petrović. U izdanju biblioteke Praxis izašla je 1969. knjižica s referatima sa spomenutog skupa). Na njemu je poznati engleski antropolog, socijalni znanstvenik, lingvist, kibernetičar i semiotičar Gregory Bateson održao zapaženi referat pod naslovom „Svjesni cilj nasuprot prirodi“. U njemu se bavi odnosom jedinke, ljudskog društva i ekosistema – biološkom okolinom ljudskih stvorova. Zanimljivo je njegovo tumačenje o tome na koji način jedinka – koja je pod kontrolom svog cjelokupnog duha – percipira pojedine poremećaje koji utječu na ravnotežu cjeline, cjelokupnog njegovog bića. Nedvoumno se, primjerice, promjene u prehrani na neki način odražavaju na cijeli organizam uključivo i seksualni i kinestetički život jedinke. Međutim, dolazi li do naše svijesti informacija o tim cjelokupnim promjenama? Ne, tvrdi Bateson, s obzirom da postoji filtar koji propušta samo određene informacije našoj percepciji. Ono što ljude vodi u njihovoj percepciji su ciljevi. Sve prosudbe koje donosimo, donosimo temeljem ograničenog broja informacija propuštenih u naš um filterom ciljeva koje smo si zadali i kojima se rukovodimo. Drugim riječima, o cjelini sudimo poznavajući tek njene partikularne dijelove, što je dakako – jalov posao. Fali nam, suvremenijim rječnikom kazano – holistički pristup stvarnosti. Kaže Bateson

„Ako dopustite da cilj organizira ono što dolazi pod vaš svjesni nadzor, dobit ćete vreću trikova – neki od njih su vrlo vrijedni trikovi. Izvanredno je dostignuće što su ti trikovi bili otkriveni; to nimalo ne osporavam. Ali ipak mi ne znamo ni za dvije pare, doista, o cjelokupnom povezanom sistemu.“ 

Znanosti i cijeli naš život organizirani su kao 

„…spretno oruđe za brzo postizanje onog što želite; ne da radite s maksimumom mudrosti da biste živjeli, već da slijedite najkraću logičku ili uzročnu stazu da biste ispunili vašu trenutnu želju koja može biti večera, Beethovenova sonata ili seks. Prije svega, ona može biti novac ili vlast.“ 

Ne samo da ne znamo već, u skladu sa zaključkom o nehomogenom evolucijskom djelovanju na vrstu, neki nisu ni svijesni problema, dok drugi – rukovodeći se prvenstvenim ostvarenjem svojih ciljeva – to ni ne žele znati! Cilj posvećuje njhov svjetonazor, stoga im je isti toliko uzak i ograničen. Što mene briga da u Etiopiji umiru od gladi, vlada epidemija u Kambodži a stopa nezaposlenosti na Kosovu je najveća na zapadnom Balkanu, kad ja samo slijedim svoje ciljeve (koji mogu biti itekako trivijalni; na primjer – želim zamijeniti auto koji me sasvim dobro služi, za najnoviji model koji je duplo skuplji). Takav način djelovanja gomila naizgled racionalne odluke jednu za drugom, dok se odjednom cijeli sistem – svijet u kojem djelujemo – ne poremeti i čak nađe pred kolapsom. Nedostatak sirovina, ekološka kriza, globalno zatopljenje, istrebljene vrsta, smanjenje bioraznolikosti, nedostatak pitke vode, sve veća nezaposlenost, kriza mirovinskog sustava, neproporcionalna (nehumana) raspodjela BDP-a,… – zar nije dovoljno primjera za duboko razmišljanje? 

„Naši političari – i oni na vlasti i oni koji protestiraju ili su gladni vlasti – podjednako ne znaju baš ništa o stvarima o kojima sam govorio… Općenito, vladine odluke donose ljudi koji su u tim stvarima potpune neznalice. Kao čuveni dr Skinner u knjizi „The Way of All Flesh“ (knjiga Samuel Butler-a „Put svega živog“)  oni ‘ujedinjuju mudrost goluba s nevinošću zmije’.“ 

Prisjetimo se, te riječi su izrečene  prije točno 55 godina. I zato, nemojte očekivati da grčki poslodavac pretjerano brine o etiopskoj gladi (možda tek da im uvali robu kojoj je istekao rok trajanja) – njemu na umu je samo očuvanje vlastitog bogatstva, te će u tom cilju, ako treba, glasati i za fašiste. Ni nezaposleni radnik kojega su iznevjerili, kako ljevica sa svojim deklaratornim zalaganjem za njega tako i centar koji gotovo neprikriveno zakonima stvara uvjete za razvoj društvene elite, neće oklijevati pridružiti se onima koji nude najkraći i najjednostavniji recept za ostvarivanje vlastitog – ma i  minimalističkog cilja – plutanja na društvenoj površini. Slobodno etnonim „grčki“ promijenite u ime vlastitog etnosa. 

            Recept koji dr Bateson nudi kao lijek za nedaće od svjesnog cilja leži u pojedincu: 

„Moguće je, međutim, da lijek od svjesnog cilja leži u pojedincu. Postoji ono što je Freud nazvao kraljevskim putem do nesvjesnog. On je ciljao na san, ali ja mislim da bismo trebali združiti snove i umjetničko stvaralaštvo, kao i doživljavanje umjetnosti i poezije i slično. A ja bih im dodao i ono najbolje u religiji. Sve su to aktivnosti u koje je uključen čitav individuum. Umjetnik može imati svjestan cilj da proda svoju sliku, čak možda i svjesnu namjeru da je napravi. Ali praveći je on nužno mora oslabiti tu arogantnost u prilog stvaralačkog doživljaja u kojem njegov svjesni duh igra samo malu ulogu.“ 

Mogli bismo ovaj zahtjev malko trivijalizirati pozivajući sa na veće učešće ljubavi, empatije, simpatije, samilosti, altruizma, humanizma, tolerancije, smisla za lijepo i uzvišeno u međusobnim odnosima – zahtjeva koji ne proizlaze toliko iz razuma koliko iz dubine ljudske duše. No, na trenutnom stupnju naše evolucije očekivati njegovo ispunjenje od većine članova toliko mentalno raznorodne populacije, više je negoli iluzija. Međutim, možda se može iskoristiti globalna interferencija nezadovoljstva pojedinaca svojom sudbinom u vlastitom društveno političkom okruženju. Tada se svi pojedinačni, doduše ipak samo parcijalni ciljevi, interferencijom međusobno pojačavaju u zajednički zahtjev, pokazujući kako taj ipak predstavlja značajni dio cjelokupnog duha čovjekova – želju za promjenom. Kako u korist onih koji zahtjev shvaćaju, tako i onih koji ga ne razumiju. A promjena, to je revolucija. Prije nego li se zahliknete na ovu riječ, razmislite  zašto se vladajuće strukture ne skanjuju taj pojam upotrebljavati u bilo kojem značenju – znanstvenom, tehnološkom, umjetničkom, informatičkom, modnom – osim u onom osnovnom, bitnom za kvalitativnu promjenu položaja većine čovječanstva. Revolucija – korjenita promjena društvenih odnosa!

 

Foto: by angietorres

Autor 7.8.2012. u 09:09

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija