Circus ColoRatko

Goran Sarić
Autor 23.11.2017. u 19:05

Izdvajamo

  • Neka bude tako. Njima bista (na obraz), a nama - Ratko u vječnom zatvoru. Dok se zemlja u Potočarima još uvijek suši od suza i “tuđe”, komšijske krvi.

Povezani članci

Circus ColoRatko

Foto: TRINGER/EPA

Nego, kad već pomenuh Onog Odozgo, ima jedna interesantna stvar o kojoj je nedavno pisao Ante Tomić. Naime, nakon 24 godine rada Suda pravde u Den Hagu i ukupno 161 (o)suđenih zločinaca upadljivo je da se svi oni, na svim stranama, deklarišu kao “teški” vjernici. Među svim tim ubicama, silovateljima, pljačkašima i psihopatama – nijednog, ama baš nijednog ateiste! 

Srijedom iz kreveta obično ustajem čio, unaprijed se radujući utakmicama Lige šampiona, mezi i pivici na stolu.

No, jutros je drugačije. Danas će, naime, Tribunal da izrekne kaznu bivšem zapovjedniku vojske Republike Srpske Ratku Mladiću. Nakon 530 dana i 600 (šest stotina!) svjedoka, red je i da se i ovaj crni dosje već jednom zatvori. Uostalom, zar Joegoslavië-tribunal u Den Hagu krajem ove godine definitivno ne prestaje sa radom?

Već od ranog jutra na svim kanalima holandske televizije počinje medijsko bombardovanje: analize, prognoze, očekivanja… Negdje na izdisaju prijepodneva, prve “žive” slike iz sudnice: tajac dok sjedokosi sudija izriče presudu. A u boksu sa strane, okružen snažnim policajcima, čovjek u crnom odijelu stoji, i sluša. Naravno, odmah ga prepoznam. To lice, i taj oštri, malo unjkavi glas nije lako zaboraviti. I sâm sam ga slušao, negdje ’93., u skloništu 2 x 2 metra, uz “muziku” granata koje su padale i na moj grad, kad je ono uzbuđenim glasom iznad Sarajeva komandovao: “Tuci Belešiće. Tamo ima manje Srba!” Ili tako nekako. Nema veze što nisu “Belešići, nego Velešići. To on, nevičan Gradu, nije mogao znati. Smisao poruke je stravično isti: “Pobij sve što nije naše!”

I evo ga sad pred sudom. Star (75 mu je ljeta), bolestan (nekoliko srčanih i moždanih udara) i, na prvi pogled, onemoćao. Takav mi se, barem, isprva činio, sve dok sudija, za ono što je Mladić učinio ili propustio da učini, nije izrekao jedinu moguću presudu: doživotna robija. U tom trenutku taj naoko krhki starac se najednom pretvara u ranjenu zvijer. Srdito maše, lamata rukama, viče i prijeti. Koliko mogu da ga razumijem, “sve je to laž i namještaljka”. Veoma je, jadan,  “uzbuđen”, “skočio mu pritisak na tristo”, i slične stvari. I, na kraju, poput vatrenog prostaka na fudbalskoj tekmi, prije no će ga ovaj odstraniti iz sudnice, sav zapjenjen nekoliko puta sudiji opsovao mater. Na to se i njegov “tabor” u sudnici, rodbina i prijatelji, zgledao: Ratko, Ratko…

I tu je “cirkus”, barem što se njega tiče, bio završen.

No, od te transformacije od “sirotog starca” u verbalnog siledžiju još su i gore oprečne reakcije protivnika i pristalica Ratka Mladića. I to, pomenusmo, i u sudnici, ali  što je još mnogo tužnije, i u samoj Bosni i Hercegovini. Na jednoj, bošnjačkoj strani, olakšanje i radost. Na drugoj muk, i nevjerica. “Zar je moguće?” Supruga Mladić je izjavila: “Pedeset godina sam živjela s Ratkom. On je divan čovjek.”

E pa, moja Mladićko, po strani od tvoje ljubavi i svih uzroka rata, pretvornosti i zločina svih sukobljenih strana: kad neko poslije bitke pobije, ili kao komandant dozvoli likvidaciju, prema procjenama, prvo 6.000, a onda još 1.500 ljudi, među kojima i jedan broj staraca i maloljetnika – šta drugo da očekuje? U ime kog Boga ljudska duša – crna, bijela, žuta, homo ili hetero, vjernik ili agnostik, muško ili žensko – to može opravdati?!

A zna se, vojska kojom je komandovao RM, bila je, barem u početku, jedina solidno organizovana vojna sila u ratu u BiH. Tu se bez znanja “đenerala” nijedna krupnija stvar nije mogla desiti. Sve ostalo su priče za malu djecu.

Nego, kad već pomenuh Onog Odozgo, ima jedna interesantna stvar o kojoj je nedavno pisao Ante Tomić. Naime, nakon 24 godine rada Suda pravde u Den Hagu i ukupno 161 (o)suđenih zločinaca upadljivo je da se svi oni, na svim stranama, deklarišu kao “teški” vjernici. Među svim tim ubicama, silovateljima, pljačkašima i psihopatama – nijednog, ama baš nijednog ateiste!

Pa koji im je to bog – jer ovaj njihov sigurno ne zaslužuje veliko početno slovo – izdao, dozvolu, ausvajs za zločin?

Sve sami “vjernici”, velim. Pa se tako sjećam i ovoga ovdje kako, devedeset i neke, salutira pred nekim mantijašem, popom, štatijaznam, patrijarhom. I ljubi mu ruku, dok ga ovaj, bezbeli, glagosilja. Kao da čujem sijedog bradonju: “Samo tako, sine!” Okolo cijela scenografija: zastava, krst časni, kandilo. Rakija. I najbliži kompanjon, Mister Psihijatar, brother in crime, i on poškropljern svetom vodicom.

Ista pjesma, i to na svim “našim” stranama. Gotovina, “heroj, a ne zločinac”. Kordić i ostali prlići – “mali bogovi” zapadne Hercegovine! A “prvoborac” Caco je brutalno “sklonjen” tek kad se totalno osilio, a njegovi zločini došli do ušiju predstavnika međunarodnih mirovnih snaga. Pokopan je, što svi znamo, na prestižnom groblju u Sarajevu. Alija ga, pouzdano znam, dugo oslovljavao sa “sine”.

Ali, svi moćnici još uvijek nerado govore o toj “strani B” naše crne “ploče”. O iskrenom oprostu da i ne govorim.

O tom zatvaranju očiju pred ranama na sopstvenoj savjesti legendarni branilac Sarajeva, general Jovan Divjak u uglednoj amsterdamskoj novini Volkskrant veli:

“Uvijek se govori da su se Bošnjaci samo i isključivo branili od agresije Zagreba i Beograda. Zbog toga se priča o genocidu u Srebrenici, ali ne i o zločinima počinjenim u ime Armije BiH.”

Sve ovo, naravno, niukoliko ne umanjuje monstruoznost Mladićevog zločina, niti i na koji način ne dovodi u pitanje opravdanost najviše mu dodijeljene kazne – doživotni pržun.

Pa iako mu, “heroju”, srebrenički Srbi – eno jednog pred kamerama: ogromna glava, izbrijano tjeme, jedan zub u glavi – već u julu, u centru svog “slavnog mjesta”, kane podići kip, to ama baš ništa ne mijenja na stvari. Zna se da na Balkanu kipovi imaju vrlo ograničen “rok trajanja”. Prije ili kasnije završe u rijeci, pod čekićem ili, u najboljem slučaju, u kakvom podrumu. Gdje ih čeka duga, prokleto duga noć zaborava.

Neka bude tako. Njima bista (na obraz), a nama – Ratko u vječnom zatvoru.

Dok se zemlja u Potočarima još uvijek suši od suza i “tuđe”, komšijske krvi.

 

Goran Sarić
Autor 23.11.2017. u 19:05

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija