ČISTILIŠTE, SEKTOR C

Ivo Anić
Autor 17.9.2016. u 11:03

ČISTILIŠTE, SEKTOR C

Svakih pedeset godina, otprilike, povijest na ovim prostorima se ponovi. I svakih pedeset godina oni koji bi trebali ustati, oni koji bi trebali svojim primjerom pokazati, oni koji se ne bi trebali bojati noža ili malja, oni koje je povijest i usud obilježio da budu tu – zakažu.

Teški, masivni zasun uz bučan tresak odmaknuo se od svog sjedišta uz reski, metalni vrisak i jasno ste mogli čuti kako se zatvorenici u panici ustaju iz svojih kreveta i unezvjereno rukama stisnutih uz rešetke u hladnom znoju ustaju čekajući rasplet situacije. Čovjek koji je otvorio tu tamnicu bio je hladan i šutljiv, strah ste mogli osjetiti fizički dok je prolazio mimo ćelija u kojima se na brzinu skrivalo improvizirane lule za speed, mobitele i plastične kese sa kokainom. Sijedi, stari čuvar samo je umorno prolazio redom ćelija i tupo zurio pred sebe. U svakom zatvoru kasnonoćna posjeta čuvara je noćna mora, kako za one u ćelijama, tako za one koji ulaze u tu strogo čuvanu instituciju u kojoj vladaju oni najmoćniji.

Ako ste mislili da su to čuvari, ravnatelji ili policija, grdno ste se prevarili. Oni koji su gazde u tom svijetu omeđenom rešetkama, željezom i ćelijama zapravo su zatvorenici, oni sa dugogodišnjim stažom koji im daje svojevrstan legitimitet. Jednom od njih, na samom kraju redova ćelija približio se sijedi čuvar i tiho mu, zastavši pred ćelijom zazvao ime. Tamo, iz dubine mraka ćelije pokazalo se blijedo lice, pa na koncu i kontura suhog, mršavog muškarca koji se tiho približio vratima ćelije i pogledom upitao pospanog čuvara koji ga kurac uznemiruje. Čuvar se samo nakašljao i zagonetno ga pogledao uz tihu rečenicu kako ga Glavni treba. Glavni, upitao je zatvorenik? Kog kurca hoće? Ne znam, odvratio je čuvar, mislim da je stvar tehničke prirode, ništa od pomilovanja, mislim da te oni od dole traže.“ Zatvorenik je opsovao. Znao sam, procijedio je stražaru, te pičke zbilja pametnijeg posla u životu nemaju nego da me zajebavaju, pa je pružio ruke kroz rešetke da mu čuvar nadjene lisičine, što je standardna procedura kroz prolaska zatvorenika mimo ćelija, mimo zatvorenika koji su bijesno psovali.

Na izlazu iz mreže ćelija koje su bile duboko pod zemljom pisalo je Čistilište.

Iznenadna svjetlost žarulje zaslijepila ga je, pa je prekrio oči dok ga je sijedi čuvar uvodio kroz hodnik u sudnicu. U sudnici u to gluho doba nije bilo doslovno nikog, već jedan čuvar koji je unezvjereno gledao na sat i sudac kojemu se zijevalo. Kada su sjeli sudac je otpočeo tiradu čitajući dopis koji mu je upravo poslalo ministarstvo. Osuđeni Stepinac, pogledao je nakrivivši naočare, povodom najnovijih događaja u vašoj zemlji, nalazimo za bitno da vas obavijestimo o preporuci svete matere Crkve da vas proglase svecem. U dvorani je zavladala sablasna tišina. Sudac je dugo promatrao lice zatvorenika na kojem nije bilo praktički ništa. Niti traga ushitu, sreći ili kakvom drugom podražaju. Lice zatvorenika ostalo je maska, identična maska s kojom je ušao u dvoranu. Sudac se nakašljao i upitao zatvorenika ima li kakvu izjavu povodom vijesti koje su došle sa zemlje.

Zatvorenik je kratko odmahnuo i zamolio čuvara da ga vrati u mrak tamnice što prije. Kada su ulazili u mrežu duboko ukopanih tamnica u prolazu je, da čuvar ne vidi, od zatvorenika u prvoj ćeliji uzeo maleni smotuljak sa bijelim prahom. Trebalo bi bit dosta do nove pošiljke, pomislio je i stropoštao se uz olakšanje na metalni krevet koji je odzvonio zveketom. Tamnicama je zavladala tišina koju je prekidalo jedino jecanje novopridošlog danas. Zemljak, pomislio je i nasmijao se u sebi. Bože što su ludi ti moji dole.

Ako ne razumijete suhoparnu istinu, taj usud zatvoreničke agonije, nikada znači niste bili iza rešetaka. Čak i oni najstroži, najčuvaniji zatvori tipa Čistilišta imaju dodir zatvorenika sa najbližom obitelji. A tada majka, sestra ili djevojka kakvog „guštera“ u zatvor u vagini prokrijumčari kesicu sa kokainom ili speedom. Uz blagoslov čuvara koji za izdašnu novčanu potporu okrenu glavu. Tako to ide, takav je zatvorenički život, samotan, uz svečarske dane kada na žlicu zagrijete bijeli prah i zaboravite da ste jednom, u životu bili pička, šutljiva pička koja je okrenula glavu.

Dugo se zapravo vodila rasprava o toj stavci zakona. Bilo je istina presedana i bilo je odvjetnika koji su svoje klijente izvukli iz Čistilišta uz brilijantne rasprave i završne riječi. Porota je u milenijima povijesti nasjela na priču kako ništa niste mogli napraviti, kako je strah bio jači, kako vam je paralizirao udove. Dovodilo se dobrovoljce koje bi se izložilo takvom smrtnom strahu i zajednički zaključak bio je sve je to ljudski, strah je tipična ljudska pojava, no sudac je jasno razložio one koji ne smiju biti podložni strahu, one od kojih zajednica očekuje s pravom pomoć, one koji u datom usudu povijesti moraju, moraju nadvladati strah i pokušati utjecati na povijest, pokušati, ako barem ne uspješno, tada svojim primjerom nadvladati strah i dati ljudima nadu.

Zbilja, kada gledamo hrvatski narod ne možemo se oteti istoj matrici povijesti koja se ponavlja kao usudna mantra. Svakih pedeset godina, otprilike, povijest na ovim prostorima se ponovi. I svakih pedeset godina oni koji bi trebali ustati, oni koji bi trebali svojim primjerom pokazati, oni koji se ne bi trebali bojati noža ili malja, oni koje je povijest i usud obilježio da budu tu – zakažu. Iz potpuno irelevantnih zakutaka povijesti iskoče tako mali, obični ljudi koji podignu obje ruke i vrisnu da im pucate u prsa ili oni hrabriji koji pred streljačkim vodom uzviknu da poštuju samo sud svoje partije. I ti mali ljudi ostanu zabilježeni u vječnost. I o njima, na ovim prostorima ne ostane spomena. Nitko ih ne vadi iz ropotarnica povijesti niti ih dovodi pred suce, već one kojima će namrgođeni lik sa bijelom perikom preko kurca još jednom lupiti pečat “ne odobrava se” na najnoviju molbu za pomilovanje.

I to je žalosna priča Čistilišta.

Ljude koji su za života šutjeli kao zadnje pičke, ljude koje Židovi nikada nisu proglasili pravednicima među narodima, ljudi koji su poginjali glave dok su oni hrabri ginuli, danas su tu, u mračnom podrumu. Oni isti takvi, potpuno slični, koji  da ih staviš pred usud povijesti napravili bi isto, otimaju ih iz tamnica, vade ih iz veriga i pokušavaju dokazati nedokazivo, pokušavaju objasniti svoj kukavičluk imaginarnim herojstvom. Imaginarno herojstvo ne postoji, kao što ne postoje imaginarni sveci. Heroji su za takve titule dali glavu.

Koga je to zatvorenik iz ćelije C, Čistilišta, sektora B, spasio, sakrio od progona i koga je taj dični sin naroda hrvatskoga uspio izvući iz najgroznijeg usuda kojeg je ljudska povijest namijenila ljudskom rodu? Za čiji je narod taj nesretnik ustao, kakav nož dobio pod vrat zbog istine i u kakvu je plinsku komoru ušao sa ženama, djecom, Ciganima? I ista stvar se ponavlja i danas. Dok mučenici trpe progone, dok ih se pljuje i udara zbog istine, gomila nesretnika šuti i gomila nesretnika okreće glavu.

Hoće li imati kakvog sposobnog odvjetnika koji će ih, uz presedane izvući pred smrknutom porotom, iskreno ne znam, niti me boli kurac.

Ono što znam je mrak tamnice, tamnice sektora C, Čistilišta, sektora B, u kojem čami jedan Hrvat već skoro stoljeće svjestan što je napravio. Ili bolje što nije napravio. I boli ga kurac što ga budale na zemlji pokušavaju učiniti svecem. Zatvoreniku sektora C potpuno je jasno kako o njegovoj sudbini odlučuje puno veći i puno važniji sudac, koji je rekao da je kriv po svim točkama optužnice. I nije mogao ništa već da slegne ramenima. On je jedan od rijetkih u Sektoru C koji nije nevin. Jedan od rijetkih koji je razumio zašto je tu.

Jer je kao predvodnik stada trebao sa istim tim stadom pod nož.

Teški, masivni zasun uz bučan tresak odmaknuo se od svog sjedišta uz reski, metalni vrisak i jasno ste mogli čuti kako se zatvorenici u panici ustaju iz svojih kreveta i unezvjereno rukama stisnutih uz rešetke u hladnom znoju ustaju čekajući rasplet situacije. Čovjek koji je otvorio tu tamnicu bio je hladan i šutljiv, strah ste mogli osjetiti fizički dok je prolazio mimo ćelija u kojima se na brzinu skrivalo improvizirane lule za speed, mobitele i plastične kese sa kokainom. U ćeliju je ugurao malenog čovjeka sa zataknutim okruglim naočarama koji je uporno ponavljao da je ministar kulture ili nečeg sličnog takvog u nekoj vukojebini za koju je sve bolio kurac.

Čuvar se samo okrenuo i prije no što je zatvorio vrata upitao „guštera“ što nije bio ministar sirotinje.

I tada su se zatvorila teška, masivna vrata. U Čistilištu je zavladao mir. Uz sporadične vriske užasa ministra kulture iz neke pičke materine koji još nije shvatio zašto je tu, u Sektoru C.

Ivo Anić
Autor 17.9.2016. u 11:03

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija