Čobanac, ljepotica, i govno od paradajza

Goran Sarić
Autor 5.8.2014. u 14:31

Čobanac, ljepotica, i govno od paradajza

Ljeto Četrnaeste (I)

Piše: Goran Sarić

Poslije pet-šest dana tihog gledanja u plafon – izgleda da je većina ljudi na žalost došla odmah nakon majčine smrti – krećemo kod prijatelja na otok Pašman, u Mrljane. Ovog puta na trajekt u Biogradu ne idemo na Metković i Ploče, nego preko Širokog i Gruda, na Imotski. Na putu nas – uobičajeno za ovo ljeto – prati loše vrijeme. Teški oblaci, magla, stalna prijetnja kišom.

   Na izlasku iz Mostara, od usamljenog prodavača – “grozdovi” povrtlara nestali su još kod Bjelog Polja – kupujemo krupan paradajz. Izgleda dobar, krupan, sočan, ali se kasnije pokazuje da je to bila tanka dlaka-navlaka. Izvana gladac, a iznutra jadac. Made in Holland: zelen i slamnato bezukusan, kao sad-pa-sad prihajao iz Niskozemske.

   Prijatelj mi kasnije priča da on za svoju baštu čuva četiri stara, dobra domaća sjemena. Ovim krajem kruži priča kako je poljoprivredna “ino-mafija” u zemlje tzv. “Regiona” poslala svu silu novih, zajebanih pesticide, sve kako bi uništili autohtone, domaće sorte i plasirali njihovu bofl-robu.

   Ne znam šta je od toga istina, ali ovo govno od paradajza, kupljeno u srcu Hercegovine, me navodi na pomisao da u (n)ovoj teoriji zavjere, ima nekog vraga.

   Ovaj se put prema moru doista pokazuje znatno kraćim i bržim nego onaj preko Metkovića. No, povremena kišica se od Mostara pretvara u pravi kijamet: pljusak, vjetar i gusta magla iz koje kao utvare svako malo iskrsne kamiončina s prikolicom. No, zar mi ne dolazimo iz “vodozemske”? Šta nam može kiša još?!

   Ipak, sve se zaboravlja kad, pred granicu, kiša naglo stane, i kad, posljednji put natočivši benzin s ljiljanima, vidiš da na onu stranu, u Lijepu Njihovu, možeš preći bez čekanja. Samo, i obzorjem ka moru vladaju debeli, sivi oblaci. Hoćemo li se ovog ljeta već jednom okupati?

* * *

A na otoku Pašman, gdje smo već boravili prije neliko godina, doista nas dočekuje, za ovo doba godine, loše vrijeme. Sunce nam tek nakon dva dana donosi Martina, kćerka naših slavonskobrodskih domaćina i prijatelja Lukića.

   No, kiša ne utiče mnogo na naše raspoloženje. Uz domaće vino i čobanac, šalu i šupanje, trebao bi – gluho bilo – da izbije Treći svjetski, pa da nas (mrvu) poremeti.

   Miješajući izvrsni specijalitet od divljači, svinjetine, vina, krompira, povrća i mora (ljutih) začina, Darko Š., nekadašnji ratni zapovjednik našeg domaćina nam, sve miješajući gustu čorbu, šeretski otkriva povijest njegove rane ljubavi prema “čašici”.

   Njega i seku je, kaže, odgojila baka, na selu. Kad bi krenula na njivu, njih dvoje bi ubacila u veliku, praznu bačvu od rakije i bacila im unutra dvije kriške kruha i masti. Kako namazani kruh uvijek pada na “bolju” stranu, kad smažu “porciju”, on i sekica bi stali lizati dno bačve. I tako se dobro “nalilali”. “Gu-gu”, “ga-ga” odjekivalo bi iz bačve, kao iz malog grčkog anti-teatra. Čisti Fransoa Rable.

   Čobanac je bio predobar. Bogat a ne pregust, ljutkast taman koliko treba. Ma, za dno bačve, pardon: prste oblizati!

   Naš domaćin je vinar. Pravi odlično vino, kupažu čija boja liči na roze, ali je mnogo jače od njega. Već nakon druge čaše uši vam se stanu crvenjeti, i ako mu niste vješti, imaćete problema sa ustajanjem. Kao za jake bure, “betonsko more” pod nogama vam se najednom počne ljuljati. Uostalom, jesmo li na moru, ili nismo?

   Zabavljeni Darkovim ludorijama i izvrsnom klopom, ni kad se napokon razvedri ne odlazimo previše često na plažu. Nakon mamine sahrane mi baš prija besposličarenje na terasi s pogledom na pučinu i Ibrrrin bazen, o kome sam pisao prošle godine. U moru se bućnem tek dvaput dnevno i to ujutro i naveče, kad je plaža već sasvim opustjela. Kako je dugo plićak, već nakon par koraka zalegnem u slanu vodu, legnem na leđa, zurim u u nebo nadamnom, i maštam o hurijama.

   Bože, kako smo mali, prema tom beskraju!

* * *

Za domaćičin rođendan, izlazimo u Kukljicu. To je veće, pravo turističko mjesto na Otoku. Nakon kraće šetnje, sjedamo u najpoznatiju slastičarnu u Mjestu, gdje prave sjajne voćne kupove. Na malom štandu ispred radnje dvojica sredovječnih ljudi, vlasnici slastičarne, izvode kerefeke s kuglicama: bacaju ih uzrak, izvrću, prevrću, mijenjaju kornete… Gelato. U dugačkom redu čekača oko mi zapne za dugonogu krasoticu u utegnutim farmericama. Dupence-jedre jabučice, sisice-prelijepe kruščice. Duga smeđa kosa, blijedo lice, i blag, sanjiv pogled. Kao u mramoru isklesana! Ako je imalo pametna, ovoj se najteže bilo roditi.

   Malo postaja, kupi, liznu, pa ode. O, mladosti!

* * *

Moji drugari jednog jutra čiste brancine u moru. Predveče nas čeka gozba, uz vino i plodove mora. Njih dvojica sjede na stijenama, a ja im “čuvam leđa”. Odstranjuju krljušt, a iznutricu bacaju dvojici galebova. Darko bi rekao: meve. Jedan galeb je pravi domaći: brz, okretan, spretan, pokupi svu gozbu. A drugi kao da nije odavle. I kad bacimo komad ravno pred njega, on uvijek zadocni. A poslije krešti i kuka. Ma sto posto naš, “bosanac”, kažem vam!

Goran Sarić
Autor 5.8.2014. u 14:31

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija