Ćorcima na Milanovića

Marinko Čulić
Autor 12.1.2016. u 13:51

Ćorcima na Milanovića

Kada je Radimir Čačić svojedobno rekao jednoj pravašici u Petrinji ‘šic, marš odavde’ žestoko je napadnut kao i sada Zoran Milanović. Tako je nečuvenom tromošću mozga amnestirana ta pravašica koja je prije toga nazvala Srbe smećem gorim od životinja, kao što se sada amnestira i Karamarkov HDZ čija je koalicija doista ‘proustaška’ kako ju je nazvao Milanović

Piše: Marinko Čulić, portalnovosti

Razgoropadio se mirni čovjek Ivo Josipović. Nakon što je izgubio predsjedničke izbore iz poznatog razloga što je prvi mandat odradio tako neuvjerljivo, mlitavo da nije dobio drugi, iznenada se predstavlja kao ekspert, doktorand za to kako se ostaje na vlasti. Tema disertacije: Zoran Milanović. Oštro je napao premijera na odlasku i predsjednika SDP-a da je podbacio u objema ulogama, pa je s pravom izgubio izbore, ali sada diže prašinu zbog dolaska na vlast Tomislava Karamarka i Bože Petrova, iako bi im trebao dopustiti da pokažu što znaju. Čak, veli Josipović, sije strah da je ovo biti ili ne biti za Hrvatsku. Zato ga posprdno naziva Hamletom s Iblerovog trga koji širi paniku samo zato da se netko ne bi sjetio da mora napustiti čelo SDP-a. Svašta je još nekadašnji predsjednik natovario na dušu Milanoviću, pri čemu mu poneka i stoji – prigovor da je pristao u tripartitnoj vlasti na koaliciju s istim HDZ-om protiv kojeg galami – ali debelo preteže ojađeno grintanje bivšeg pripadnika SDP-ovog jata. To se jasno vidi iz optužbi da je Milanović odbacio od sebe manje lijevoliberalne stranke i tako ostao bez koalicijskog potencijala, iako je sam Josipović osnovao jednu takvu stranku i time okljaštrio, doduše minimalno, taj potencijal. Odmah zatim, ponesen znamenitom opsjednutošću rejtingom u javnosti, tvrdi da lijevoliberalni mediji i pored svega ovoga i dalje tetoše Milanovića, što on nikako ne može razumjeti.

Ozbiljno sumnjam da je Josipovića izdao dobar vid, jer to jednostavno ne stoji. Veliki broj, rekao bih i većina ‘lijevih pera’, kako ih zove, ostrvila su se na Milanovića kao i on, tako da to s kritikama koje dolaze iz same stranke – Ivo Baldasar, Davorko VidovićGvozden Flego… – već čini hrestomatijski debelu knjižurinu napada i zlovoljnih prigovora. Ali, žalibože, pretežno prizemnog i petparačkog nivoa. Najviše ide na živce što se Milanovića uzima na zub kao prznicu i kavgadžiju koji nepristojnim izjavama stvara nepotrebne tenzije u zemlji. Pa ispada da je njegovo ‘ili mi ili oni’ proizašlo iz slabog kućnog odgoja, a ne toga da su tu manihejsku podjelu uveli HDZ i Crkva proglasivši vlast na odlasku ‘nenarodnom’. Kao što ispada da je njegovo apostrofiranje vlasti na dolasku kao ‘kriminalne, špijunske i proustaške’ stvar njegove neotesanosti i arogancije, a ne toga da ta vlast zbilja jeste takva. Kada čovjek to čuje, padne mu na um slična situacija iz vremena Račanove vlasti kada je ministar Radimir Čačić bio u posjetu Petrinji. Pa tamo na nekom sastanku zatekao pravašicu iz lokalne vlasti i prosiktao na nju ‘šic, marš odavde’, nakon čega su ga mediji žestoko napali zbog navodno nepristojnog i nedžentlmenskog ponašanja. On je odgovorio da bi s njegove strane bilo nepristojno sjediti za istim stolom s tom gospođom, jer je ona prije toga na gradskom radiju govorila o Srbima kao o smeću i gorim od životinja. I, naravno, bio je toliko u pravu da više nije mogao biti.

Zar je trebao toj ženi održati strpljivo biheviorističko predavanje o tome da nije primjereno govoriti o jednom narodu kao smeću i stoci, kako ona govori, i uviđavno je zamoliti da tako više ne radi. Ne, ‘šic’ je ovdje baš ono što je trebalo reći! A mediji koji su napali Čačića pokazali su se kao moralistički bezveznjaci i gnjavatori koji su ovome prišli baš s one strane s koje najmanje treba prići. I sada gledamo isto. Milanović jeste inatljiva svađalica, ali neka je, za to postoje predobri razlozi, a oni koji sve svode na njegovu prgavu narav i nepristojne izjave upravo su za bogu plakati. Jer, oni time zapravo, vrag zna vide li, amnestiraju povode njegovim svađalačkim izjavama, a tih se povoda u proteklom vremenu, a u posljednje četiri godine posebno, nakupilo u doslovce nesnošljivoj mjeri. HDZ je doista nepravomoćno osuđena kriminalna organizacija, koja je na vlast došla ne znam koliko špijunskim, ali pouzdano jednako mutnim kleronacionalističkim kanalima. A kao kruna svega, Karamarkov HDZ i Katolička crkva impregnirali su zemlju s toliko jedva prikrivenog klerofašizma da je to naprosto vapilo za nekim tko će tome dati dostojan odgovor. Dosad SDP i ostale lijevoliberalne stranke nisu imale takvog čovjeka, i onda se pojavio Milanović i ispunio tu prazninu ovako kako gledamo da to radi. Nije to uvijek besprijekorno, otme se njemu i poneka ‘ksenofobna’ (Karamarko) izjava, kao kada je Robertu Podolnjaku prodrmao rodoslovno stablo da se vidi čega sve tu ima.

Ali ovdje ga i ne kandidiramo za Nobelovu nagradu. Samo kažemo da je Hrvatska prvi put dobila političara, ne računajući Mesića, koji uporno, svakodnevno zagovara antifašizam, koliko-toliko laičku državu odvojenu od Crkve, te se, kada smo već kod ksenofobije, oštro suprotstavlja glavnim sijačima međunacionalne mržnje u zemlji. A to su baš Karamarko i društvo koje je okupio oko sebe. Ali, ovo ne zanima ‘lijeva pera’, za njih je on jednostavno čovjek koji proizvodi previše buke i krši bonton, iako nikom nije jasno kakve bi to bajne vrednote taj bonton trebao štititi. I gotovo, za njih je priča time završena. Ovo se ne razlikuje bitno, a u gorim slučajevima ne razlikuje se uopće od Ive Baldasara, koji je prvi zatražio ostavku Milanovića. Ali je s obzirom na jadnu reputaciju koju ima otkako je počeo kalemiti fašizam na antifašizam i obratno, izazvao upravo suprotan efekt. Baš sada postaje jasno da je Milanović i dalje potreban, iako bi se sam SDP, a i on s njim, nesumnjivo trebao mijenjati. U kom pravcu bi išla ta promjena, o tome će se sigurno govoriti uoči narednih unutarstranačkih izbora, ali, zanimljivo, Milanovićevi kritičari o tome najmanje govore, jer po svemu sudeći za to nisu ni kvalificirani ni motivirani. Puno više o tome znaju neki manje eksponirani članovi SDP-a (Karolina Leaković) koji smatraju da bi i nečlanove stranke trebalo uključiti u donošenje važnih odluka, po uzoru na britanske Laburiste pod vodstvom novog lidera Jeremyja Corbyna.

Ovome dodajemo da bi Corbyn sa svojim programom demokratskog socijalizma mogao, zapravo i morao, biti inspiracija i za šire promjene. Uostalom, SDP je pred kraj mandata poduzeo neke mjere u tom pravcu, prvenstveno obuzdavanje pohlepe banaka, pa bi trebao pokazati da to nije bilo samo skupljanje predizbornih poena. Da li je šef SDP-a za to spreman ne mogu reći, prevelik je liberal u njemu da bih u to tek tako povjerovao. Ali ono što se pouzdano može reći jeste da brojni Milanovićevi kritičari, opsjednuti njegovim temperamentom, sigurno nisu za tako temperamentne promjene. A i da jesu, oni su tako nezasitni brbljavci da o tome ne stignu razmišljati.

Marinko Čulić
Autor 12.1.2016. u 13:51

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija