Čovićev iskaz budućnosti

Autor 3.1.2011. u 04:54

Čovićev iskaz budućnosti

Draganu Čoviću, vođi HDZ-a BiH, svako se malo, i uvijek skroz svjesno, iskrade kakav iskaz protiv sarajevskih Hrvata. Nedavno je u izljevu političkog vizionarstva na HRT-u izjavio: „U Sarajevu su ostali samo oni Hrvati koji nemaju gdje i koji ništa ne razmišljaju.“ Ovaj iskaz pripada ne samo najizopačenijim izjavama prošle godine, nego zbiru najperverznijih zloća „od stoljeća sedmog“. Toj zloći, obučenoj u hinjenu odgovornost za interes svih Hrvata, rijetki, međutim, suprotstavljaju činjenice i raskrinkavaju njezinu dijaboličnu destrukciju. „U makijavelizmu ovoga političara“ – piše Ivan Lovrenović upravo u kontekstu Čovićeve tobožnje brige za hrvatski narod – „uvijek iznova zapanjuje surova beskrupuloznost i potpuni nedostatak odgovornosti koja se pretpostavlja kod javnih osoba s demokratskim legitimitetom.“

Dobar dio Katoličke crkve u Hercegovini s Čovićevom se „deložacijom“ i raspamećivanjem sarajevskih i bosanskih Hrvata posve slaže i slijepo ide za njegovom slanom rukom. Za onom realnom politikom koju je uspostavio velikosrpski projekt, kojemu s Čovićeve strane nedostaje samo poziv da se počnu iskopavati i nositi mrtvi, a u svojim posljedicama je komplementaran Karadžićevom. Politički Hercegovci su i nacionalni interes, i kršćansku solidarnost, i elementarnu socijalnu istinu i pravdu, izručili onome koji svoje riječi i djelovanje ne bazira ni na povijesnim činjenicama ni na etičkim postulatima, nego samo na vlastitoj goloj moći. Oni se zanimaju isključivo za sebe i mršte se do mržnje samo na ono što oni drugi, njihovi „neprijatelji“ kažu, dok izjave „svojih“ i ne slušaju, zapravo oni ih slijepo slušaju.

Ništa drugačije nije ni u velikom dijelu Crkve u Bosni. Crkveni poglavari, i kad se slučajno ne slažu s Čovićevim i sličnim iskazima, nepokolebljivo šute. I dok se oni „duboko“ brinu za „jedinstvo“ svoga naroda, dok daju dvosmislene izjave o vjerničkom (crkvenom) nemiješanju u (stranačku) politiku, ne razlikujući politiku i moral, dok oni nisu načisto hoće li teokratsku ili sekularnu državu, sofisticirani političari, među kojima je Čović glavni meštar, poput maga se ukazuju po njihovim crkvenim zajednicama kao jedini izbavitelji naroda. Pogotovo Čovića bezrezervno pomažu svi hrvatski nazovi intelektualci i mediji. I dok se vođi ne upućuje nužna kritika, njegov narod ima zajamčenu „budućnost“ – ne samo demografskoga nestanka nego krajnjeg duhovnog provincijalizma i kulturnog primitivizma.

Nije uopće rijetkost da se u vremenima duboke krize karaktera, intelektualci, i većina onih koji imaju utjecaj na svoje zajednice, narod i društvo, stave u obranu moćnih i sebičnih lažaca. Iz samoskrivljenog straha i neznanja, ili iz korumpiranog blagostanja i bahatosti, a ne iz intelektualnog poštenja i samostalno stečene slobode, brane moćne od nemoćnih. I nije samo Isus bio nemoćan, i nije se samo njemu dogodilo odbacivanje od svojih, kako bez ikakvih društvenih posljedica neprosvijećeno vjeruju i glumljeno propovijedaju Čovićevi branitelji. Nije, dakle, samo Isusa – tog „socijalno neprilagodljivog proroka“ (A. Schweitzer) i od vlasti prezrenoga „zanovijetala“ i „buntovnika“ koji je imenovao i grijeh i grešnike – raspeo sistem moći i moćnika, religijsko-politički sistem obrane tobožnjeg jedinstva, prave vjere, prave nacionalne svijesti i pravoga boga, nego je sva povijest prepuna slučajeva da su „umni“ pojedinci i licemjerne institucije – kojima je zaštita nemoćnih identitetska oznaka – baš izokrenuli svoj identitet u njegovu suprotnost. Pod njihovim šutljivo uplašenim ili inkvizitorskim blagoslovima nestajali su ne samo časni pojedinci, nego čitave zajednice i kolektivi. Zato uopće nije čudno da se i danas između nemoći sarajevskih i bosanskih Hrvata i hrvatskih moćnika, između delegitimiranih sunarodnjaka i „najlegitimnijeg“ predstavnika Hrvata, bez zadrške odlučuje za potonjeg.

Nije također ništa novo da se u takvim slučajevima svim „barabama“, svim političkim kalkulantima, i ne samo hrvatskim, daje slobodan prostor da govore, da se udruže sa sličnim političkim, intelektualnim i medijskim mizerijama u dokazivanju da Hrvati Sarajeva i cijele Bosne nemaju tu što raditi. Tako su sarajevski i bosanski Hrvati najprije stradali, poubijani su i rastjerani, onda su proglašeni da ne misle i da su „mali“ u raznim oblicima, i na koncu se od njihovih ostataka pravi roba za izbornu i svaku drugu trgovinu, za dokazivanje sebične vlasti i beskrupulozno ih se gura u konflikt s drugima, s vlastitom državom, i u konačnici sa samima sobom.

Nije, dakle, ništa novo da se famozni nacionalni ali i onaj multietnički legitimitet gradi na desubjektivizaciji onih čiji se subjektivitet tobože brani. Nije dakle ništa novo u historiji ljudske gluposti i zloće (a druge historije je vrlo malo) da su vlastiti sunarodnjaci i suvjernici, ne blagoslov i bogatstvo, nego najteži teret i remetilački faktor. Pa šta onda treba očekivati u odnosu prema onima koji su druge vjere, nacije, uvjerenja? Ništa! Oni su za razliku od „naših izdajnika“ samo legitimniji demoni, pa je skroz legitimno njih i izgoniti iz svoje sredine ili se do mržnje od njih ograditi.

Godinu 2011. Bosna Srebrena bi trebala proslaviti u znaku velikoga jubileja: četiri stotine godina od tiskanja prve knjige na narodnom jeziku, Nauk krstjanski, 1611., naravno, to znači i na hrvatskom jeziku. Fra Matija Divković je pisao Nauk krstjanski nigdje drugdje nego u Sarajevu i Bosni, u koju se vratio nakon završenoga studija i vjerojatno nakon profesure na nekom od europskih sveučilišta. Divković je, i ne pretendirajući na veličinu i ne razmahujući se brigom za svoj narod, kao obični sarajevski kapelan, napravio katekizam koji je postao epohalnom knjigom a on jednom od najvažnijih ličnosti za povijest Bosne i Hercegovine. Divković je rodonačelnik bosanskohercegovačke književnosti. Njegovo je djelo, kao i djela nekih drugih franjevaca, uz dubrovačku književnost, nezaobilazno za standardizaciju hrvatskoga jezika i uopće južnoslavenske štokavštine. Njegov je Nauk jedan o temelja vjerskog, nacionalnog i kulturnog identiteta Hrvata, ali ne samo Hrvata Sarajeva i ne samo Hrvata.

No, koji se to nauk kršćanski danas piše i propovijeda? I gdje? Isus se u jednom svome „jao“ u Lukinom evanđelju kritički obraća pismoznancima, učiteljima – intelektualcima svoga vremena: „Jao vama, učitelji Zakona, jer ste odnijeli ključ spoznanja! Vi sami ne uđoste, a onima koji htjedoše ući zapriječiste.“

Uzaludno je upozoravati da se ključari znanja trebaju skloniti s njegovih vrata. Uzaludno je pisati da profesor doktor Čović odnosi jedan gotovo nenadoknadiv ključ budućnosti. Uzaludno je pozivati i učene i neuke da ne dopuste manipulaciju krivim naukom. Doista, Hrvati „ništa ne razmišljaju“. Oni se daju prevariti najlicemjernijim, samoubilačkim iskazima hrvatskog rodoljublja.

P.s.: Počela je još jedna godina u zemlji prepunoj vjernika, prezasićenoj molitvama u čijoj je osnovi puno nepodnošenja i praktičnog ateizma. Indijski pjesnik Tagore je molio: „Daj mi, Gospodine, snage da nikada ne zaniječem dobre i siromašne. Daj mi, Gospodine, snage da svoja koljena nikada ne prigibam pred bezočnošću zlih i moćnih.“ Sretna nova godina!

Oslobođenje

tekst prenosimo uz dozvolu autora

Autor 3.1.2011. u 04:54