Čovjek koji previše zna: Ivo Sanader

Autor/ica 8.5.2011. u 09:32

Čovjek koji previše zna: Ivo Sanader

Ovo je dokaz da Sanader nije sve uzimao sebi. Mi smo na njegov račun zaradili nagradu, duhovito je prokomentirao kolega Dražen Ciglenečki nagradu Hrvatskog novinarskog društva »Marija Jurić Zagorka« za pisano novinarstvo koju je dobio zajedno s kolegicom Natašom Božić. Lijepo je bilo biti u Velikoj dvorani novinarskog hrama u Perkovčevoj gdje su drugu godinu zaredom dvoje novinara Novog lista ponijeli najuglednije priznanje cehovske organizacije za tiskanu riječ.

Listajući ponovno njihove nagrađene tekstove sabrane u knjižicu »Sanader: Doviđenja, i hvala na suradnji!«, sjećajući se uz koliko smo ih muka uspjeli ukoričiti i objaviti, ali i zadovoljstva zbog velikog interesa javnosti kada se uz naše novine pojavila na kioscima, pred očima mi oživljava politička biografija čovjeka koji je obilježio Hrvatsku posljednjeg desetljeća. I koji će biti naša kolektivna stigma. 

Ta oproštajna rečenica premijera koji se, naizgled, ničim izazvan na vrhuncu političke karijere i slave iznenada povlači, pogodila nas je tog 1. srpnja 2009. godine poput tsunamija čije žrtve i štete ćemo još dugo zbrajati. Baš kao što je neuspješni pokušaj njegovog povratka i stranačkog puča 3. siječnja 2010., nakon kojeg je isključen iz stranke, čime knjiga i završava, bio tektonski poremećaj koji još uvijek trese i ljulja HDZ. Sljedeće poglavlje tog romana rijeke, kojeg kao čitatelj priželjkujem vidjeti ispisanog Natašinim i Ciglinim rukopisom u nastavku njihovog uzbudljivog trilera, počinje ovog ponedjeljka, 9. svibnja u Salzburgu kada će sutkinja Zemaljskog suda u Salzburgu Claudia Lechner odlučiti o zahtjevu Hrvatske da joj se izruči bivši premijer. Za pretpostaviti je da će službeni Zagreb do tog roka dostaviti svu potrebnu dokumentaciju koju su tražili Austrijanci.    

Treći scenarij

Ne treba biti vidoviti Milan da bi se iz tri moguća scenarija: »Lessie se vraća kući« to jest u Remetinac, »Amadeus« odnosno nastavak sviranja klavira u Mozartovom gradu ili pak »Moje pjesme, moji snovi«, dakle puštanje da se brani iz sigurnosti austrijske slobode, iščitale i mogućnosti da, iako sada već bivši član, Ivo Sanader i na sljedećim parlamentarnim izborima bude presudan faktor za HDZ. Jadranki Kosor, koja je vrhunac popularnosti doživjela upravo odlučnim izbacivanjem svog prethodnika iz stranke, ne cvjetaju ruže. Iako su prosvjedi fejsbukovaca utihnuli, a sindikati pacificirani mrkvama, batina haške presude generalima srozala je podršku HDZ-u prema istraživanju CRO-Demoskop agencije Promocija Plus za čak 4,6 postotnih poena, na skromnih 18 posto, kao i premijerkin rejting u odnosu na Zorana Milanovića (17,9% – 44,6%). 

Nastavak i produbljenje ekonomske krize, pad BDP-a i mračne prognoze dovoljna su glavobolja koju bi u migrenu moglo pretvoriti Sanaderovo pojavljivanje u medijima dok traje kampanja. Za HDZ i Jadranku Kosor najneugodniji bi bio treći scenarij, jer je Sanader u svom kratkotrajnom mandatu nezavisnog saborskog zastupnika zadao poprilično udaraca bivšima svjedočeći pred povjerenstvima i sazivajući ad hoc konferencije za novinare. Dobije li mogućnost slobodno govoriti, Sanader bi bio lako zapaljivi napalm čiji bi nekontrolirani požari mogli HDZ pretvoriti u permanentnog vatrogasca, što bi u svakom slučaju bila voda na mlin SDP-ove koalicije.    

Nemoguća misija

Stoga će u ponedjeljak ishod ročišta s nestrpljenjem iščekivati u Središnjici moleći da Sanader i ubuduće ostane na sigurnom, u hrvatskom ili, za njih, još bolje u austrijskom pritvoru. Sve ono što o svojim bivšim suradnicima zna, a zna mnogo, opasnije i pogubnije bi moglo utjecati na ishod ionako gotovo sigurno izgubljenih izbora od bilo kakve oporbene retorike. Niti za HDZ, a još više za Jadranku Kosor nije nevažno koliko će mandata osvojiti, jer će od toga ovisiti njezin ostanak na čelu stranke odnosno brzina regeneracije i revitalizacije HDZ-a ako, kao što sugeriraju posljednja istraživanja, ode u oporbu. 

Budući da je Hrvatska danas u još većoj banani nego početkom 2009. kada je to iz premijerske fotelje napokon uspio dokučiti i sam Ivo Sanader, pa će pred budućom Vladom biti teška, gotovo nemoguća misija da zemlju izvuče iz krize dok ne iscuri i posljednji atom strpljenja građana, te s obzirom na činjenicu da je i Račanova koalicijska Vlada bila predstavljena kao »Dream Team«, a pokazala se vrećom punom rogova, za pretpostaviti je da bi do nekih novih izbora moglo proći i manje od četiri godine. Zato je vrlo bitno hoće li HDZ svoj trenutak čekati s pristojnim brojem zastupnika i stabilnim unutarstranačkim redovima ili će i u Saboru i na Trgu žrtava fašizma djelovati poput razbijene vojske.    

Latentna prijetnja

Ivo Sanader tako ostaje HDZ-ovim zlim duhom koji svako toliko pobjegne iz lampe i čini svojim nekadašnjim sudruzima nesagledivu štetu. Ipak, nakon svih prljavština svoje vladavine koje nas gotovo svakodnevno naplavljuju, kao i sramotnih činjenica koje ga optužuju da je besramno i bahato opljačkao vlastiti narod, Ivo Sanader najomraženija je, i još će to dugo biti, osoba u Hrvatskoj. Stoga i njegova eventualna javna pljuckanja, peckanja i cinkarenja bivših kolega neće utjecati na one mnogobrojne koji upravo u njemu vide oličenje prljavštine, korupcije i kriminala koji nas je i sunovratio u ovaj ambis u kojemu se nalazimo. U strahu su velike oči, pa i u HDZ-u sada hodaju šumom i zvižde ne bi li se tako ohrabrili i otjerali zlog vuka prije nego li ih pojede. 

Bilo kako bilo, Ivo Sanader ispisuje još jedno poglavlje povijesti hrvatskog političkog beščašća i ostaje latentnom prijetnjom svojoj bivšoj stranci koju je gotovo desetljeće vodio i obilježio svojim neslavnim likom i djelom. Sada znamo da tog 1. srpnja 2009. nije mahnuo rukom, zahvalio se na suradnji i okrenuo nam leđa zato što se umorio ili razbolio, da nije udarnički odradio svoju dionicu pa pustio druge da preuzmu štafetu, jer uopće nije radio za opće dobro već za vlastiti džep. 

Njegovo doviđenja pokazalo se zbogom, njegov odlazak bijegom, njegova demisija mafijaškom misijom. Jedino što još ne znamo tko ga je stavio pred zid, tko priprijetio prstom i, na kraju, tko ga je znatno prije hrvatske tjeralice i austrijske policije odlučio poslati u zatvor. I ono što je najzanimljivije i što možda nikada nećemo saznati je odgovor na pitanje: tko je stvarni poslodavac Ive Sanadera, tko je taj koji mu je dao moć, pa mu je naprasno oduzeo, tko ga je dignuo u nebesa pa kada mu se oteo kontroli za kaznu uvaljao u katran i perje. 

Zgađeni količinom kriminala i nemorala koji nas okružuje, nama uvaljanim u bijedu tom đavolskom vladavinom, možda je bolje i ne saznati kuda se protežu pipci globalnih vladara, gdje su granice manipulacije i kamo nas vode podzemne i tajne diplomacije. 

A ako sve to ipak netko otkrije, usudi se to napisati i objaviti, zaslužit će da sljedećeg 3. svibnja na Dan slobode medija od Nataše Božić i Dražena Ciglenečkog preuzme laskavu titulu najboljih pisaca 2011. u hrvatskom novinarstvu. I nećemo biti ljubomorni ako to ne bude Novi list

Autor/ica 8.5.2011. u 09:32