Čovjek za prijelomna vremena

tačno.net
Autor 2.7.2014. u 10:35

Izdvajamo

  • Preklapanje „političkih doktrina“, pa tako i općih mjesta iz historiografskih sinteza likova i djela Josipa Broza i Franje Tuđmana, nije – jasno – tek čudesna igra slučaja. Tuđmanova fiksacija Titom jedno je od važnijih općih mjesta njegove „političke doktrine“, u koju je unio gotov dizajn Titove diktature: dvore na Brijunima, vile, lovišta, bijele uniforme, vojne parade, odlikovanja, dvorske pisce, kult ličnosti „kakva se pojavljuje samo u prijelomno doba historije“ i ostalu autoritarnu galanteriju.

Povezani članci

Čovjek za prijelomna vremena

Piše: Boris Dežulović

U ličnosti dr. Franje Tuđmana hrvatski narod našao je takvog općehrvatskog vođu, u kome su bile sublimirane sve pozitivne tradicije i progresivne društveno-političke tendencije, koji je u potpunosti shvaćao interese Hrvatske kao cjeline i svakog Hrvata posebice, i prije svega, koji je imao vjere u vlastiti narod uzevši opće, i posebno, koji je umio predvidjeti, voditi i osloniti se na one društvene snage i slojeve naroda, koji su bili kadri da rješavaju pitanja nacionalnog oslobođenja i daljeg društvenog razvitka.

U njegovoj su ličnosti bile ujedinjene osobine revolucionara, političara, državnika i vojskovođe. Jednom riječju, hrvatski narod u tom najsudbonosnijem času svoje historije imao je takva općenarodnog vođu i velikog čovjeka, kakav se pojavljuje samo u prijelomno doba pojedinih naroda i historije uopće.“

Sasvim plastično možemo zamisliti gornji pasus kao referat Tomislava Karamarka na kakvom općem saboru HDZ-a, o tužnoj obljetnici na Mirogoju, u monografiji o stvaranju nezavisne Hrvatske ili nekoj drugoj prigodi na povratku HDZ-a „izvorišnim vrijednostima“ i „političkoj doktrini Franje Tuđmana“.

Tuđman – Tito

Nema se tu što oduzeti ni dodati, možda tek jedna ruka hrvatske lekture, da korigira gdjekoju anakronu „društveno-političku tendenciju“ ili „sudbonosni čas historije“.

I sam Tuđman, da je živ, pustio bi suzu nad takvom historiografskom sintezom svog lika i djela: svako opće mjesto njegove „političke doktrine“ tu je taksativno pobrojen – pozitivne hrvatske tradicije i progresivne zapadne demokratske tendencije, interesi Hrvatske države i hrvatskog čovjeka, vjera u vlastiti narod i njegovo nacionalno oslobođenje.

Jednako plastično – upadljivo je ista ta retorika – isti takav referat možemo, međutim, zamisliti i na nekakvom kongresu Saveza komunista, o tužnoj obljetnici u Kući cvijeća ili monografiji o Josipu Brozu.

Preklapanje „političkih doktrina“, pa tako i općih mjesta iz historiografskih sinteza likova i djela Josipa Broza i Franje Tuđmana, nije – jasno – tek čudesna igra slučaja. Tuđmanova fiksacija Titom jedno je od važnijih općih mjesta njegove „političke doktrine“, u koju je unio gotov dizajn Titove diktature: dvore na Brijunima, vile, lovišta, bijele uniforme, vojne parade, odlikovanja, dvorske pisce, kult ličnosti „kakva se pojavljuje samo u prijelomno doba historije“ i ostalu autoritarnu galanteriju.

U jednom od zabavnijih obrata na inače nepojamno dosadnoj pozornici hrvatskog političkog teatra, ta će Tuđmanova fiksacija dvadesetak godina kasnije postati predmet možda i najozbiljnijeg unutarstranačkog sukoba u Hrvatskoj demokratskoj zajednici.

Podsjećajući tako nekidan na hrvatsku antifašističku tradiciju, predsjednik Ivo Josipović hrabro je priznao kako u uredu drži i bistu Josipa Broza, koju je tamo postavio osobno Prvi Predsjednik Sviju Hrvata dr. Franjo Tuđman.
Dirljivo je bilo to predsjednikovo skrivanje pod Tuđmanovim generalskim šinjelom: što bi, naime, Titovo poprsje u Josipovićevu uredu značilo bez činjenice da ga je tamo unio Franjo Tuđman? Bi li uopće bila moguće? Bi li ga Josipović ikada sam stavio?

Je li ga ostavio zato što misli da mu je tamo mjesto, ili zato što ga je tamo instalirao Tuđman? Bi li svoju nadu da će i „sljedeći hrvatski predsjednik zadržati Titovu bistu u uredu“ Josipović ikada izrazio da je tamo nije postavio Onaj Prvi?

Predsjednik HDZ-a i vrlo budući hrvatski premijer Tomislav Karamarko s tim, recimo, nema problem. On bi „Titovu bistu izbacio“ jer „ne može držati zločinca u holu“.

Njegov stav, dakako, posve je legitiman – štoviše, ako to išta znači, i ako neće odveć nauditi njegovu predizbornom rejtingu, nije mi teško složiti se s Karamarkom da Tito nije bio cvećka, i da njegovoj bisti nije mjesto u uredima državne uprave – kad ne bi Karamarkov čvrsti stav o Brozu bio samo ključno opće mjesto njegove „političke doktrine“, one o povratku HDZ-a „izvorišnim vrijednostima“ i „političkoj doktrini Franje Tuđmana“.

Nesretni Tomislav Karamarko, koji u svojoj opsjednutosti počinje i fizički sličiti na Tuđmana, sve bi, naime, dao da jednom i o njemu govore kao „općehrvatskom vođi u kome su sublimirane sve pozitivne tradicije i progresivne revolucionarne društveno-političke tendencije, i koji je u potpunosti shvaćao interese Hrvatske kao cjeline i svakog Hrvata posebice“, pa da hrvatski narod Proviđenju zahvaljuje što je „u tom najsudbonosnijem času svoje historije imao takva općenarodnog vođu i velikog čovjeka, kakav se pojavljuje samo u prijelomno doba pojedinih naroda i historije uopće“.

Karamarkova fiksacija Tuđmanom, štoviše, jedno je od važnijih općih mjesta njegove „političke doktrine“, u koju je unio gotov dizajn, retoriku i autoritarnu galanteriju Tuđmanove diktature, veličanstveno zaobilazeći činjenicu kako je ona tek amaterska, retardirana kopija Titove.

Karamarko – Tuđman

Jako je stoga zabavno zamisliti – ne znati, jer to kako bi izgledala znamo – polemiku Karamarka i Tuđmana oko Tita.

Kao što je i onaj referat o Tuđmanu zabavno zamisliti na nekakvom kongresu Saveza komunista, o tužnoj obljetnici u Kući cvijeća ili u monografiji o stvaranju socijalističke Jugoslavije. Zapravo, takav je zaista i objavljen u jednoj zaboravljenoj knjizi o stvaranju socijalističke Jugoslavije, pod prikladnim naslovom – „Stvaranje socijalističke Jugoslavije“. 

U originalu zvuči ovako: „U ličnosti Josipa Broza Tita narodi Jugoslavije našli su takvog općejugoslavenskog vođu, u kome su bile sublimirane sve pozitivne tradicije i progresivne društveno- političke tendencije, koji je u potpunosti shvaćao interese Jugoslavije kao cjeline i svakog njenog naroda posebice, i prije svega, koji je imao vjere u vlastiti narod uzevši opće, i posebno, koji je umio predvidjeti, voditi i osloniti se na one društvene snage i slojeve naroda, koji su bili kadri da rješavaju pitanja nacionalnog oslobođenja i daljeg društvenog razvitka.

U njegovoj su ličnosti bile ujedinjene osobine revolucionara, političara, državnika i vojskovođe. Jednom riječju, narodi Jugoslavije u tom najsudbonosnijem času svoje historije imali su takva općenarodnog vođu i velikog čovjeka, kakav se pojavljuje samo u prijelomno doba pojedinih naroda i historije uopće.“
Autor knjige, umalo zaboravih, jedan je manje poznati hrvatski povjesničar – stariji će ga se možda sjetiti, Franjo Tuđman se zvao.

slobodnadalmacija.hr

tačno.net
Autor 2.7.2014. u 10:35

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija