Zašto Bog ne voli Hrvate i Hrvatsku?

Marijan Vogrinec
Autor 17.7.2014. u 10:41

Je li Stvoritelj namjerno podario Hrvatima baš tu kiflu zemaljskog raja, koju je u podjeli svijeta namijenio sebi, kako bi adamovskom kušnjom provjerio koliko su zapravo netrpeljive naravi i nesposobni u miru Božjem i ljubavi živjeti zajedno s drukčijima od sebe? Ma, nije da Bog ne voli Hrvate ni Hrvatsku! Ne vole ih samo Englezi, Francuzi, komunisti, udbaši i jugonostalgičari!

Piše: Marijan Vogrinec

Nogometno brazilsko ludilo u Hrvata, hvala Bogu, znatno je kraće trajalo nego što se nadao i najneukiji ateist, koji je urođenim sotonizmom unaprijed tvrdio kako Stvoritelju nije u malom prstu navijati za kockaste Nike Kovača. Ne zato što se, po desničarskoj direktivi, Uzeirov sin katolički križa i hadezeovski drži ruku na srcu kad svira hrvatska himna. Ni zato što su većina njegovih kolega deklarativni vjernici, koji ne znaju što je Tijelovo ni zašto se slavi Uskrs, a da im prijeti strijeljanje – ne bi znali nabrojiti tri od Deset zapovijedi Božjih. To ludilo je kratko trajalo, jer ta vrsta “šampiona“ ne zna igrati nogomet na razini neophodnoj za pobijediti nekoga na SP-u boljeg od Kamerunaca.

No, dobro, u svakoj nesreći ima i sreće, pa i u ovoj. Prva je što će svaki od hrvatskih (i inače prebogatih) reprezentativnih luzera gurnuti u džep po milijun kuna. Toliko novca za pokazati (u samo tri sata brazilske sramote!) kako Hrvatska nije kadra makar priviriti u drugi natjecateljski krug. Prosječno plaćeni radnik u Bijednoj našoj mora za milijun kuna raditi 15 godina, najmanje osam sati na dan! I to jako uspješno! Ne poput vlaške mlade, bi – ne bi, koja je usto i stalno zbog nečega umorna!

Druga je sreća što zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić neće morati gubiti vrijeme ni trošiti vjernički novac na obećano nogometno hodočašće Svetom Ocu u Vatikan, gdje je naumio/obećao kovati u zvijezde velikog praktičnog katolika i izborničkog kralja Tomislava s njegovim “šampionima“, koji se češće križaju, ljube raspelo i mole u Međugorju, nego što profesionalno treniraju i postiže rezultate vrijedne milijuna eura što ih ti domoljubi pospremaju na račune u stranim poreznim oazama. Ne u hrvatskoj domovini, koju toliko ljube da za nju “ginu na travnjaku“!

No, kvragu i takva sreća, koja raspomamljeni “hrvatski narod“ baca u očaj! Krucijalno je pitanje: zašto Stvoritelj ne voli Hrvate i Hrvatsku? Zašto ni njegova Majka, vazda Djevica, Gospa od Međugorja koja je naprasno prestala zeleno svijetliti u mraku – također ne voli Hrvate ni Hrvatsku? Kad smo već pri nogometu, božanskom sportu u Hrvata, Gospa i njezin Sin opalili su zvučnu pljusku već Kovačevom izborničkom prethodniku, još većem vjerniku i praktičnom katoliku Igoru Štimcu, kad su Škotima priznali uvjerljiviju katoličku privrženost, pa im dopustili razvaliti hrvatske reprezentativne mlitavce s 2-0 u Glasgowu, u kvalifikacijama za SP ove godine u Brazilu. A molili su se Hrvati u Međugorju šest puta na dan, skrušeno savijali vratove pred gipsanom Gospom, obećavali brda i doline “ako…“, zaneseno slušali vidjelice, ali ništa.

“Obezglavljena i demoralizirana nacionalna momčad izgubila je od Škotske 0-2 i još jednom nas podsjetila na važnost pogotka kojim je Alberto Aquilani u petak iz play-offa izgurao Dansku“, izvijestio je novinar Jutarnjeg listaDražen Krušelj. “Bez tog pojasa za spašavanje, Hrvatska bi danas bila bez prilike za repasaž. Točno pet minuta trajala je najavljena homogenost hrvatske reprezentacije koja je na Hampden Parku istrčala u ponajboljem sastavu.“ Poznato i iz Brazila?

Hrvatska je stalno u Božjoj nemilosti, ne samo glede nogometa i ne samo u Brazilu. Kao da je Luciferovo kopile ili nedonošće bez majke i oca. Kako je to moguće kad se Otac Domovine (sic!) ateist Franjo Tuđman već 1990. godine praktično, u ime Katoličke crkve, odrekao sekularizma i to urbi et orbi, na štetu građana, zacementirao četirima Vatikanskim ugovorima 1997./98. godine, a Hrvatska je triput ugostila današnjeg sveca Ivana Pavla II. i pustila Crkvu da u javnom životu čini što god poželi? Od jaslica i vrtića do bolnica i političkog života, od vojske i policije do društvenih medija, kulture i umjetnosti… Da ulazi čak u samu obitelji i direktivno joj određuje pravila ponašanja! Što će i kada jesti i koga zaokružiti na izbornoj listi!

Zašto onda Stvoritelj – u svetom Trojstvu Oca, Sina i Duha Svetog – te njegova Majka, vazda Djevica, dopuštaju da zemlju s 87 posto katolika od stoljeća sedmog šutiraju u nogometu kao seoska djeca prije 100 godina napuhan svinjski mjehur i trgaju nam već potrgane živce? Zašto dopuštaju Bruxellesu i Washingtonu da Hrvate ne razlikuju od žitelja kakvog bantustana? Zašto ih tretiraju kao ekonomske delinkvente i drže u magarećoj klupi ne samo u Uniji nego i u neposrednom balkanskom susjedstvu? Kakav je to hrvatski krimen, ako je “katolički narod“ od pamtivijeka bio “predziđe kršćanstva“ i dan-danas štuje Isusa Krista, domovinu i naciju više od vlastite majke?

Je li Bog napustio privržene si Hrvate kad im je natovario na savjest ratne zločine u Domovinskom ratu, počinjene s krunicom oko vrata, Haag, neviđeno ratno profiterstvo, bjesomučnu pljačku narodne (bivše društvene, dakle ničije?) imovine, političko-ideološki i svjetonazorski raskol među građanima kojih nema ni za pola Londona, međunacionalnu mržnju, ustaštvo s otvorenim blagoslovom vrha Katoličke crkve i milijun drugih smrtnih grijeha? Je li Stvoritelj namjerno podario Hrvatima baš tu kiflu zemaljskog raja, koju je u podjeli svijeta namijenio sebi, kako bi adamovskom kušnjom provjerio koliko su zapravo netrpeljive naravi i nesposobni u miru Božjem i ljubavi živjeti zajedno s drukčijima od sebe?

Ako jest tako, onda su i Vatikanski ugovori namjerno sastavljeni građanima iza leđa, pa sada svaki od 4,3 milijuna žitelja, bili katolici ili ne, ubacuju zakonski harač u kaptolsku kasicu-prasicu. Novinarka web portala H-Altera Tamara Opačić izračunala je da svaki građanin RH godišnje, htio ne htio, “izdvaja za Katoličku crkvu 400 kuna od prosječne plaće, 16 lipa od svakih 100 kuna potrošenih u trgovini i 80 lipa od svakih 100 kuna kazne ili takse“.

To su milijuni od kojih boli glava. Hrvatska je gospodarski potonula na samo europsko dno, nema više za mirovine i zdravstvo, a životnim standardom svojih građana dodiruje razinu azijsko-afričko-latinoameričke sirotinje na umoru od gladi. Međutim, agilnim katoličkim operativcima u odorama Željke Markić i njezinih kumova, biskupima koji se utapaju u obilju, ljube ratne zločince i grme protiv “nenarodne, zločinačke vlasti“ ne pada na pamet upriličiti potpisivanje peticije za referendum s pitanjem: “Jeste li za to da se prestane financirati Katoličku crkvu iz državnog proračuna?“ Neka je plaćaju samo njezini praktični vjernici.

Svojedobno je predsjednik HBK nadbiskup mons. Želimir Puljić kazao novinarima kako Crkva, prigodom sastavljanja Vatikanskog ugovora o ekonomskim odnosima, baš nije bila 100-postotno za sadašnje rješenje da svi građani (vjernici, nevjernici, inovjerci) participiraju u crkvenoj kuni, ali… Kako odbiti velikodušno inzistiranje prvog hrvatskog predsjednika? Glumeći svog autoritativnog idola iz komunističkih dana, čiju bistu do danas nitko nije maknuo iz Predsjedničkih dvora, imao je urođenu naviku tuđim k….m gloginje mlatiti. “Zaboga, Sveti Oče, samo uzmite hrvatski novac, Hrvatska će vječno biti zahvalna svojoj Katoličkoj crkvi!“

I, eto, uzima i dan-danas makar “hrvatskog novca“ nema barem dvadesetak godina: Hrvatska preživljava na transfuziji bjelosvjetskih lihvara, svećenika globalne religije koju je utemeljio besmrtni bog Money. Njemu se bespogovorno klanjaju sve svjetske vjere i sekte, politike, ideologije, svjetonazori… Dakako, i onih 87 posto hrvatskih statističkih katolika koji su najzaslužniji za tu transfuziju.

“Tamo gdje se pomoć Crkvi skuplja iz izravnog oporezivanja vjernika, već prema njihovoj konfesionalnoj pripadnosti, bilježimo sve brojnije slučajeve istupanja iz Crkve“, kazao je Slobodnoj Dalmaciji (veljača 2012.) svećenik i istaknuti katolički intelektualac don Anton Šuljić. “Je li baš bilo nužno da se to osjetljivo pitanje rješava međunarodnim ugovorom, druga je stvar. Možda se to moglo riješiti i drukčije, no Sveta Stolica, čini se, posljednjih desetljeća pribjegava, gdje može, takvoj vrsti ugovora. U svemu se nazire i trag ‘iskorištene prilike’ s crkvene strane. Naime, trpak je dojam da su se ugovori radili iza leđa javnosti budući da su u pripremnom razdoblju jedva kome bili dostupni. Otud to latentno nepovjerenje javnosti u njihovu opravdanost.“

Te činjenice problematiziraju barem dva pitanja. Prvo, je li tadašnji papa Ivan Pavao II. zbog silne ljubavi prema Hrvatima svako malo putovao u Hrvatsku i primao u audijenciju obitelj Franje Tuđmana ili je dolazio čekirati kamatnu stopu uz koju će Hrvatska dugoročno vraćati zajam Vatikanu za žurno državno priznanje? Drugo, za koliko bi se smanjio broj od 87 posto statističkih katolika u stanovništvu RH i broj djece na školskom vjeronauku kad bi se svima koji se izjašnjavaju katolicima udario crkveni porez na vjeroispovijest? Bi li tada neke činjenice, koje sada biskupi i vjerski tisak promidžbeno i samovoljno rastežu kao žvakaću gumu, dobile sasvim drugi smisao!?

Katolička crkva je najveća udruga građana u Hrvatskoj, s međunarodnim pedigreom (1,2 milijarde katolika u svijetu među oko 2,2 milijarde kršćana od 7,2 milijarde žitelja Globusa), a ustrojena je na hijerarhijskom, principu subordinacije. Nešto kao država ili vojska u diktatorskim režimima. Taj golemi pogon s enormnim materijalnim i duhovnim bogatstvom, raznolikom i kontroverznom 2014-godišnjom poviješću, svojim velikanima i zločincima, dobrim i lošim sastavnicama u samoj biti djelovanja i poslanja Katoličke crkve oduvijek je bio magnetski privlačno ljepilo svakoj vlasti. Kao što je i Crkvi u cijeloj njezinoj povijesti uvijek bilo najslađe vladati ili makar biti uz vlast. (Čak i u mračnim razdobljima progona, kad se vlast i vjera nisu ljubile.) To želi i danas.

Zašto Bog ne voli Hrvate i Hrvatsku, pitanje je na koje ne znaju uvjerljivo odgovoriti ni najveći teološki umovi. Niti će ikad znati. Da ih voli, kad je o vlasti svoga na svomu riječ, valjda ih ne bi pustio stoljećima trpjeti tragične učinke Zvonimirove kletve niti bi prije cijelog milenija gledao kako Kolomanove sablje dekapitiraju posljednjeg hrvatskog kralja narodne krvi. I to s blagoslovom pape Urbana II., kojem su Hrvati pokorno služili. Zašto je to Bog dopustio, ako ih voli?

Hrvatska “državna politika“ odmah se, već u pripremi raskida s bivšom SFR Jugoslavijom, i rukama i nogama oslonila na Katoličku crkvu. Pokojni zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić bio je najvažnija spona Tuđmanove političko-vojne momčadi s vrhom Rimske kurije i to još solidno funkcionira bez obzira jesu li na vlasti desni ili lijevi, HDZ-ova ili SDP-ova koalicija. “Crkvi ne pakirati! Ako je Kaptolu dobro, bit će i nama!“ – prešutni je slogan s obiju strana Markovog trga. Funkcionira i sada kad ratoborni ultradesničari pod mitrama grme: “Dolje zločinačka, nenarodna vlast!“ ili “Milija mi je ustaška od partizanske kape!“ te sramotno trče na noge osuđenom ratnom zločincu Dariju Kordiću, ljube mu ruke, plaču s njim i slave ga kao Isusa Krista! Nedostojno Crkve, pa bila i u Hrvata.

I sada, ta “zločinačka, nenarodna vlast“ šalje novog ministra znanosti, obrazovanja i sporta Vedrana Mornara zamoliti prijam kod najviđenijih biskupa, a oni se kalkulantski skanjuju; “Pa, možda, ako…“ (Jest da im propadajuća vlast nabacuje udicu, ali oni to ne mogu unaprijed znati.) Što u sekularnoj državi građanski ministar ima o školstvu najprije razgovarati s prvacima samo jedne od pedesetak vjerskih zajednica, proklamativno jednakovrijednih, a ne sa sindikatima, stručnim udrugama, školskim ravnateljima ili, još prije – roditeljima!? Novi rektor Sveučilišta u Zagrebu Damir Boras razglasio je uvođenje “biblijskih vrijednosti“ na građansko sveučilište. Nije pojasnio na koje vrijednosti misli, ali ni to otkud mu pravo preuređivati katedru sekularnog sveučilišta u oltar (ili propovjedaonicu)!

Ova “zločinačka, nenarodna vlast“ (jer su je izabrali mali zeleni, a ne hrvatski građani!?) upozorava ustima ministra Mornara kako neće dirati školski vjeronauk, iako bi trebala, pa će iz džepova građana i dalje namirivati plaće i doprinose 6000 vjeroučitelja (11,5 posto proračuna za školstvo), zapošljavati po bolnicama “duhovnike na poslovima dijagnostike i liječenja“ (svećenike s plaćom 10.000 kuna mjesečno), a ne doktore i medicinske sestre, neće ni pomišljati na reviziju Vatikanskih ugovora itd., itsl. Nije čudo da Stvoritelj ne voli tako smotane Hrvate ma što činili i ma gdje se pojavili.

Don Anton Šuljić je tek djelomično u pravu kad tvrdi da je Vatikanskim ugovorima, zapravo, kupljena “crkvena šutnja“ i “otupljena joj oštrica“. U Tuđmanovo doba, pa i kasnije – za apsolutizma premijera Ive Sanadera – Crkva uistinu nije bila ni glasna niti oštra. Osim onomad kada se kardinal Bozanić zaletio s “grijehom struktura“, pa zaprepastio i inače stalno namrgođenog Tuđmana. U drugom poluvremenu vlasti SDP-ove koalicije “Crkva u Hrvata“ pušta s lanca svoje najljuće političko-ideološke doge u habitima i laičkim odijelima te više ni od čega ne preže, što nije ultradesno, ustaško, antimanjinsko, antisekularno, netolerantno…

Nabrusila se Crkva u prošle dvije godine, pa sada i nogometno, a ispalo je da Bog ipak ne voli Hrvate ni Hrvatsku. Na biralištima uvijek im prišapne na uho neko drugo ime, a ne ono što su ga propovjednim jezicima izlizali svećenici. Vjernik katolik već četvrt stoljeća ni da primiriši Pantovčaka u “katoličkoj zemlji”, a nevjernici i agnostici jedina su alternativa kompromitiranim lažnim i pravim katolicima iz HDZ-a i ostatka desnice. Nevjerojatno!

“Što je zaista bilo u glavama Josipa Bozanića i izbornika Nike Kovača kad su se Svemogućem utjecati za hrvatsku pobjedu?“ – čudi se kolumnist Ante Tomić u Jutarnjem listu. “Zbog čega su Luka Modrić i Ivica Olić ljubili raspelo na lančiću i križali se prije istrčavanja na teren? O čemu smo, napokon, svi mi razmišljali dok smo padali na koljena i mrmorili molitve pred televizorima? Zar smo stvarno kontali da će se tamo gore, u strahovitoj grmljavini stotinu dvadeset tri milijuna brazilskih Zdravomarija i još devedeset dva milijuna meksičkih Slava Ocu, čuti bijednih četiri milijuna hrvatskih Očenaša? Dajte, pa nismo djeca. Na jutarnjem kolegiju tročlane uprave Kraljevstva nebeskog sve je unaprijed bilo odlučeno.“

Ma, nije da Bog ne voli Hrvate ni Hrvatsku! Kako ne bi volio djecu svoju najmiliju!? Hrvate i Hrvatsku ne vole samo Englezi, Francuzi, komunisti, udbaši i jugonostalgičari! Ne vjerujete!? Pitajte medijski razvikane hrvatske biskupe, Tomislava Karamarka ili bilo koga s političke ultradesnice.

*Tekst prenosimo sa prijateljskog portala Križ života

Marijan Vogrinec
Autor 17.7.2014. u 10:41

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija