Crkva u Hrvata i Bog pod ustaškom kapom

tačno.net
Autor 7.1.2014. u 12:47

Crkva u Hrvata i Bog pod ustaškom kapom

Više nije pitanje je li Crkva u Hrvata suodgovorna za sve nepodnošljivije stanje u državi. Itekako je suodgovorna! Milijun je razloga za postaviti ključno pitanje: biskupi, zar se ne bojite Boga; zašto neki među vama i komu u korist navlače ustašku kapu Bogu na glavu?

Piše: Marijan Vogrinec, Križ života

Bez obzira na činjenicu kako domaću Crkvu čini gotovo 87 posto statističkih vjernika u zemlji veličine pola Londona, a ne Hrvatska biskupska konferencija i njezina Komisija Iustitia et pax, Glas Koncila, hrastovi, grozdovi, militantna svojta Željke Markić u ovim i onim udrugama…, ratoborna (ultra)desna duhovnička struja nameće krizom smućenoj javnosti sasvim neprirodan osjećaj. Kao, Crkva u Hrvata su samo kardinal Josip Bozanić, biskupi Vlado Košić, Valentin Pozaić, Mile Bogović, Ante Ivas, Juraj Jezerinac, Marin Barišić, imenjak mu Srakić, Đuro Hranić i niži kler iste ili još radikalnije ideološke vokacije. A to je fatamorgana kakvu na razini “istine“ i volje “hrvatskog vjerničkog puka“ promiču samozvani “stožeri“ interesno i svjetonazorski unificiranih likova te neprofesionalne redakcije medijske grabeži za “prejakim riječima“. Gdje će “žestoki biskupi“ biti grubo iskorišteni kao kalorično gorivo u senzacionalističkom stroju za kloniranje profita.

Crkva ne mora biti ideološki jedinstvena, ali ideologija i politika joj ne smiju zasjeniti Krista. Ni katoličko vjerničko stado, hvala Bogu, nije na sliku i priliku svojih biskupa. Ne treba ni biti, iako se neki trse iz petnih žila, čak ucjenama i prijetnjama posredstvom nižeg klera i dijela laičke infrastrukture, utjerati bogobojazne pučke mozgove u svoje mentalne kalupe. Jastrebovi pod mitrom unutar ideološki razvedene Crkve, na svu sreću, imaju svoje neistomišljenike, oponente i umjerenjake. Ta činjenica ohrabruje uvjerenje o povijesnoj sposobnosti samoodržanja Kristove institucije čak u najkritičnijim trenucima.

Među iskreno zauzetima na njivi Gospodnjoj u produktivnom dosluhu sa svjetovnim vladarima nije samo “Barišićev neposlušnik“,  umirovljeni svećenik i saborski zastupnik don Ivan Grubišić. Štošta mudrog/mirotvornog valja prepoznati u propovijedima i medijskim istupima riječkog nadbiskupa Ivana Devčića i zadarskog Želimira Puljića, dubrovačkog biskupa Mate Uzinića, požeškog Antuna Škvorčevića… Njima nisu na pameti križarske zamisli o   uspostavi “države katoličkih muževa“. Crkvu u Hrvata nadasve čine dobronamjerni i razumni biskupi, ali i “sveti ljudi“ poput časne Jelene Lončar iz Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, patera Antuna Cveka iz Kapi dobrote i tisuća samozatajnih svećenika i laika koji svojim životima svjedoče živi Isusov nauk. Baš katoličku vjeru kakvu papa Franjo propovijeda urbi et orbi i zbog koje će, ako su točne neke medijske procjene, najvjerojatnije već do Uskrsa skloniti s javne crkvene scene i iz HBK tri-četiri najratobornija desničarska biskupa “Bogovićeve kolone“. Papa zna kakvo katoličanstvo želi i u Hrvatskoj.

Sadašnji nasljednik sv. Petra na tronu u Rimskoj kuriji Jorge Mario Bergoglio ima drukčijeg Krista u srcu od nasilnog Boga kakvog Hrvatima nameću duhovnici koji proklinju “zločinačku, nenarodnu vlast“ ili sa seoskih propovjedaonica pišu predsjedniku države kako im je “milija ustaška od partizanske kape“. Dok je papa Franjo živ, Hrvati se neće moliti Isusu s ustaškom kapom umjesto krune od trnja. Predosjećaj takvih novih vjetrova iz Vatikana, ako ne i (ne)izravna  natuknica nadređenih, neočekivano je u propovijedima na prošlim polnoćkama zamijenila politiku i otvoreni baraž po “grijehu struktura“ evanđeoskim nadahnućem, sadržajem vjere i mira kakav priliči Božiću i kakav vjernici očekuju.

Crkva u Hrvata nije se od državnog osamostaljenja proslavila jasnim zagovorom pravih interesa i potreba svih građana Lijepe naše. Osim iznimno, u celofanu bez adrese, nije ustala protiv pretvorbenog kriminala i masovne pljačke nekadašnje “društvene imovine“, protiv ratnog profiterstva i hrvatskih zločina u Domovinskom ratu, šuti na oduzimanja radničkih prava i bacanje ljudi na cestu zbog ukidanja radnih mjesta, ovrha i bankarskog ropstva… Nije imenovala krivce – pa i u svojim redovima! – za epidemijsko bujanje degenerativnih procesa u (većinski katoličkim) obiteljima (sve manje brakova, svaki treći se raspada, život u grijehu, raste nasilje među partnerima i prema djeci, epidemija depresije…) zbog životne oskudice i razočaranja u svoje svjetovne i vjerske vođe. Kako to da su među mladima u porastu kriminal, alkoholizam, ovisnost o duhanu, opijatima i kocki, vršnjačko nasilje, zanemarivanje roditelja i starijih, rasizam i netrpeljivost svake vrsti, a 95 posto ih je prošlo vjeronauk, prvu pričest i krizmu?

Crkva je bila kuš svih 17 godina vladavine HDZ-a s desničarskim partnerima i nije prozivala krivce za gospodarsko, društveno, moralno i političko srozavanje Hrvatske, za njezino sramoćenje u Europi i ostatku svijeta. Da ne griješimo dušu, jednom se, karikaturalno, zagrebački nadbiskup Josip Bozanić izgubio u prijevodu Papine poruke vjernicima, pa spomenuo nekakav “grijeh struktura“ i  duboko zabezeknuo obraćenika Franju Tuđmana i njegove ministre, koji su to pročitali kao neukusno oštru kritiku na svoj račun. A bio je to samo bezvezan lapsus zbog kojeg se i sam kardinal dugo češao iza uha.

Zato je pet godina SDP-ovih koalicija (u dva mandata) težak krimen zbog kojega Košić-Pozaićeve najteže verbalne haubice do usijanja deru po “zločinačkoj, nenarodnoj vlasti“. Koja im, u kešu i raznim povlasticama, omogućuje život kakav neće imati ni u raju i kakav im nije osigurao ni prefrigani europejac Ivo Sanader. Da se i ne govori o položaju Crkve u jugoslavenskom razdoblju zbog kojega je SDP vječno zahvalna desničarska meta, kao da su Marsijanci izabrali, odnosno Vladimir Iljič ili Koba Staljin osobno dekretom ustoličili na čelo države predsjednika RH agnostika Ivu Josipovića i prethodnika mu ateista Stjepana Mesića (u dva uzastopna mandata, 10 godina, pola života ove Hrvatske) te SDP-ove “komunističke“ koalicije pokojnog Ivice Račana (2000.) i Zorana Milanovića (2011.) u Hrvatski sabor i Banske dvore. Narod ih je svojom voljom izabrao, zanemarivši otvoreno protivljenje s oltara.

Nije bilo čuti radikalizma tipa “zločinačke, nenarodne vlasti“ dok su duhovni pastiri sjedili u prvim redovima svih HDZ-ovih političkih i inih performansa, a poslije otirali masne brade na počasnim mjestima za prepunim stolovima ića i pića. Zaslužni samo zato, jer su, eto, netom odslušali nekoliko nesuvislih prigodnih rečenica mjesnog političara, izmolili s nazočnima “Oče naš“ i “Zdravu Mariju“ te poškropili svetom vodom dva metra tek asfaltiranog nogostupa u kakvom zaseoku ili s premijerom peti put predizborno posvetili isti temeljni kamen za trafostanicu koju nikad neće nitko sagraditi. Ta se smiješna tradicija održala uglavnom još samo na lokalnoj i regionalnoj razini, gdje vlast obnaša HDZ, samostalno ili u koaliciji s marginalnim strankama desnice.

Nitko normalan ne misli da Katolička crkva mora biti zaključana u sakristiji, a njezini apostoli u astralnim visinama nadnaravnog, jer takva ne bi živjela puninu blagotvornog Kristova nauma. No, Isusova crkva mira, ljubavi, bratstva svih ljudi i međusobnog uvažavanja u razlikama ne huška niti dosoljava u svjetovnim prijeporima, jer je pomiriteljica, liječi rane, izvodi posrnule na put dobra, pomaže nositi životni teret i uvijek je s Čovjekom, u dobru i zlu. Takvu Crkvu papa Franjo želi i u Hrvatskoj, a ne rigidnu, pretkoncilsku koja se svrstava protivno novom diskursu Rimske kurije te opredjeljenjima, potrebama i interesima većine katoličkih vjernika, inovjeraca i nevjernika. Nikom, pa ni Crkvi, neće donijeti ništa dobrog produbljivanje svjetonazorskih i ideoloških razlika, raspirivanje nacionalističke mržnje, šovinizma i rasizma, pozivanje na osvetu… Na to nitko normalan nema pravo – ni po ljudskom niti po Božjem zakonu.

Dan-dva prije konca 2013. godine, predsjednik Hrvatskog sabora Josip Leko i ministar branitelja Predrag Matić Fred otkrivaju u Sincu nedaleko od Otočca prvi spomenik u “novoj Hrvatskoj“ u počast 15 žrtava komunizma. Ali bez svećenika! Gospićko-senjski biskup Mile Bogović zabranio mu je doći pomoliti se za duše ubijenih, a bio je red da osobno nazoči komemoraciji. Legendarni tvorac ideje o “svim kostima u istom grobu pored Crkve hrvatskih mučenika na Krbavskom polju, osim onih iz partizanskih grobova“ naknadno je nešto pametovao o manipulaciji žrtvama, svojim neznanjem uvrijedio pukovnika HV-a Ivana Grujuća, prozvavši ga pukovnikom Udbe, te milijunti put režao na “komunističku“ vlast. Nedostojno i ultradesničarskog biskupa Crkve koja već dva desetljeća u srcu Zagreba i Splita javno komemorira nadnevak smrti najkrvavijeg Hrvata u povijesti, poglavnika tzv. NDH Ante Pavelića; Bogović je ignorirao žrtve – partizanskih ubojica! Zar samo zato, jer su 15 kostura iskopali, spomenik im podigli i došli odati počast – “partizani“? Bijedno i nepristojno od biskupa!

U rujnu se 2013. generalni vikar Splitsko-dalmatinske županije Ivan Ćubelić zdušno molio za duše 500 nedužnih Hrvata koje su 1943. u Trilju i selima Cetinske krajine i sinjskog područja zvjerski pobili vojnici njemačke SS divizije Prinz Eugen, za osvetu partizanima. Ustaše su taj zločin na vlastitim sunarodnjacima nagradili ulicom po imenu postrojbe ubojica. Na otkrivanju spomenika nije bilo ni Josipa Leke niti ikog iz vlasti s Markovog trga, jer je triljski zamjenik načelnika Ivan Žole poručio tamošnjim antifašističkim veteranskim udrugama da “zbog podjela“ ne šalju svoje predstavnike. Dalmatinski Hrvati koji su se pod crvenom petokrakom borili protiv ustaških kvislinga i njemačkog okupatora nisu dobrodošli odati počast ubijenim sunarodnjacima koje su branili.

A dobrodošao je vikar Ćubelić inficiran trajnom averzijom prema partizanima. Na nekoj je “Jazovci“ u makarskom kraju poučio rasove krilatoga U: ubijeni su žrtve onih “po šumama i gorama“ koji su tako “slavu borbe pronosili“.

Crkvi u Hrvata su ustaše, poglavnik Ante Pavelić i tzv. NDH tradicionalno tiha patnja, a od 1990. u otvorenom suglasju s preživjelim ustašama kod kuće i vani, neoustaškim podmlatkom i komunističkim konvertitima koji se ne znaju ni pravilno prekrižiti, mucaju osnovne molitve, nisu čuli za anđela čuvara te su se krstili i ženili u pomodnoj euforiji kada i vrhovnik Franjo Tuđman i njegova partizanska obitelj. Što Crkva kani profitirati od ustaško-endehazijske krvave baštine? I to u civiliziranom svijetu koji je u Drugom svjetskom ratu bio na suprotnoj strani, nije kolaborirao s ubojicama sunarodnjaka i koji desetljećima slavi Dan pobjede protiv nacifašizma.

Je li tajna ljubavi u zahvalnosti zbog koje je poglavnik Ante Pavelić dodijelio 1944. godine zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu (odredba oč. broj 111-Zsl-1944., pod tek. br. 552 Zsl., prijedlog ministra pravosuđa i bogoštovlja tzv. NDH dr. Pavla Cankija) odličje “Red za zasluge – Velered sa zviezdom“? Pola stoljeća je trebalo da jedan hrvatski kardinal prvi put, nevoljko, zagazi u trpko jezero krvi nedužnih srpskih, židovskih, romskih… i hrvatskih žrtava ustaškog Auschwitza u Jasenovcu. Hrvatska biskupska konferencija do danas se nije ni odrekla niti ogradila od Pavelićevog odličja zagrebačkom nadbiskupu, koje znači i ustaško priznanje zasluga tadašnjoj Crkvi. Ona se, unatoč prosvjedima,  već dva desetljeća javno sramoti i kompromitira misama zadušnicama za ustaškog ratnog zločinca Antu Pavelića. Pa su i dan-dva prije isteka 2013. godine tv-kamere uhvatile deklariranog velikog ustašu nehrvatske krvi Mladena Schwartza, zaraslog u bradurinu do pupka, kako mjeri visinu kukuruza na ulazu u baziliku Srca Isusovog u zagrebačkoj Palmotićevoj ulici. Episkopatu na čast i slavu!

Zašto se utjecajni katolički velikodostojnici nisu kadri otrgnuti duhu Stepinčevog “…ništa si ne predbacujem,  savjest mi je čista…“? Može li danas, zbog budućnosti i mirnog sna svih građana, a ne inata ustašama i Pavelićem, biti čista savjest Crkvi kad “crnci“ u “vukovarskim kolonama“ nasrću na najviše državne institucije, kad se nekažnjeno progoni nacionalne manjine (Vukovar: “Srbine, seli se iz Hrvatske!“) anatemiziranjem ćirilice, kad deseci tisuća krvožernih na nogometnim stadionima urlaju “ubi’, ubi’, ubi’ Srbina“ ili nekakav nezreli australski Hrvat Joe Šimunić do promuklosti podilazi psihičkim bolesnicima?

Koji je biskup, osim mons. Mate Uzinića (javno osudio ustaške grafite na pravoslavnim objektima u Dubrovniku i Splitu!), kada i gdje iskreno rekao vjernicima zašto to ne valja!? Da je rekao već početkom 1990-ih – moglo je i kasnije! – ne bi Crkva i hrvatski građani danas imali problem s odnosom vjerskog i svjetovnog u društvu. Tamjan i sveta voda više se ne daju skriti gotovo ni u jednom negativnom društveno-političkom trendu u zemlji. Nema tu sreće ni za  Hrvate od stoljeća sedmog, ako Crkvi “slavu pronose“ isključivi i netolerantni ćubelići, košići, pozaići, bogovići, lasići… Zato valjda napokon dolazi trenutak istine, novo vrijeme koje pripada iskreno zauzetima na njivi Gospodnjoj kojom suvereno kroči isusovac imena sv. Franje Asiškog. Namjeran vratiti Crkvi poljuljano dostojanstvo i ugled, njegujući vjeru mira, ljubavi i socijalne pravde.

tačno.net
Autor 7.1.2014. u 12:47

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija