CRNI KAPUT

Ivo Anić
Autor 14.5.2016. u 11:34

CRNI KAPUT

Zlo koje isijava iz ovih priča itekako je živo i aktivno i dan danas. Zlo koje čak nije promijenilo ni svoj naziv (op. fašizam) ni svoju ćud koja je ostala u dlaku ista, usmjerena na aboliranje i fokusiranje na reviziju povijesti. Zlo Line Heydrich i zlo Rudolfa Hossa dobilo je samo nov i moderan Crni kaput iste podstave i iste namjere u jednoj novoj inačici protkanoj i zakamufliranoj u književnost doživljenu i narativno ukoričenu iz prve ruke, iz osobnog iskustva.

U velikom romanu “Smrt je moje zanimanje“ Robert Merle rekonstruira romansiranu biografiju Rudolfa Hossa, zapovjednika Auschwitza, prema svjedočanstvima i bilješkama koje je ovaj ostavio u zatvorskoj ćeliji prije nego su ga objesili 1947. godine. Cijeli prvi dio romana posvećen je Rudolfovu djetinjstvu, nevjerojatno pogubnom obrazovanju kojeg je dobio od svoga ultra – konzervativnog oca. Namjera autora je bila očigledna: potrebno je pronaći uzroke i objašnjenja kako netko može postati zapovjednikom Auschwitz – Birkenaua. No krenimo od početka. Prvi svibnja 1925., dakle na Praznik rada Hitler je utemeljio elitnu postrojbu koja je izvorno trebala jamčiti sigurnost, nadzornu gardu sačinjenu od iznimno odanih fanatika strogo kontroliranog rasnog podrijetla.

Zaštitni ešalon, Schutz Staffel, kraticom SS postao je tog dana elita nacionalsocijalističke države kojeg mahom simpatizira aristokracija kao uostalom i Kancelara koji im je obećao zaštitu od boljševizma kao i od bilo kakve ugroze njihova kapitala i plemićkog imena. Iz te i takve aristokracije koja je sinove i kćeri slala na prestižna veleučilišta i u muzičke škole, fascinirani nacistima došli su i Rudolf kao mladi student književnosti i Lina von Osten Hohenzollern samouka spisateljica koja je bogatstvom i ugledom svoga oca već uspjela objaviti nekoliko svojih radova. I Rudolfa i Linu tako je vezala književnost i da se svijet nastavio vrtjeti bez nacionalsocijalizma možda bi danas čitali njihove romane kao klasiku njemačke književnosti. Ovako, u priču o krutom djetinjstvu i strogim, konzervativnim svjetonazorima odrastanja, uključio se fanatizam koji je pratio muškarce u crnim uniformama sa srebrnim lubanjama okačenim za Crne kapute.

Na balu SS-a kojeg izdašno financira društvo književnika njena oca Lina upoznaje mladog kolegu Hossa, no i sramežljiva i naočita plavokosa momka koji će je sutradan u parku u Kielu i zaprositi. Lina Heydrich tako je kao mlada i perspektivna književnica iz antisemitske plemićke obitelji Osten postala supruga čovjeka kojeg će sam Hitler nazvati od milja „Čovjekom željezna srca“, a oni njemu podređeni „Plavokosom Zvijeri.“ Mlada Lina je sa nepunih osamnaest godina postala uvjerena nacistkinja. Žena koja stoji iza svega te je 1930. godine mladog mornaričkog časnika s nečasnim otpustom iz vojske zbog afere sa admiralovom kćerkom tako uvela u visoke nacističke krugove izravno ga upoznavši sa Heinrichom Himllerom koji će ga, poprilično nevješt u špijunskim aktivnostima kao čovjeka upoznata sa tim stvarima inaugurirati u sam vrh obavještajne službe SS-a.

U svojoj knjizi koja je praktički zabranjena u Njemačkoj jer je dvosmislena i kontroverzna, knjizi koja je zbog svoje male i rijetke naklade (nikad nije prevedena ni na engleski, ni na francuski) postala tražena roba suvremenih neonacista na internetu i dostiže vrtoglave svote, radnog naziva „Leben mit einem Kriegsverbrecher„ (otprilike u prijevodu Živjeti sa ratnim zločincem) Lina je opisala dio života proveden sa Heydrichom utemeljiteljem zlokobnog SD-a (Sicherheitsdients, službe za nacionalnu sigurnost), dio života koji je provela slušajući njegova svjedočanstva i radne navike ali i aktivno sudjelujući kao njegova supruga u njegovom radu. Opisi mučenja političkih zatvorenika dio su te autobiografije u kojima ona eksplicitno izvrće stvarnost onako kako je ona vidi. Naime u opisima mučenja ona u glavne uloge stavlja žrtve kao izravne krivce za subverzivnu djelatnost protiv njenog naroda. Iako izrazito kritična, Lina u pojedinim djelovima tako okreće „Crni kaput“ na njegovu drugu stranu, onu koju opisuje iz prve ruke ali sa potpuno različitim sudionicima priče u kojoj sudjeluje Heydrich glavom i bradom, krvnik kojega će povijest upamtiti kao jednog od najokrutnijih nacista, a narod Čehoslovačke kao “Mesara.”

Rudolf Hoss radi sličnu stvar u svojim zabilješkama što posebno intrigira autora biografije Roberta Merlea koji sa zaprepaštenjem čita o posebno okrutnim mučenjima Nijemaca židovskog podrijetla od strane Židova koji rade kao Kapoi u Auschwitzu. Židovi tako, zabilježit će Hoss, niti malo civilizirano rade račun sa svojim sunarodnjacima. Mi im zapravo radimo uslugu što ih civilizirano gušimo plinom, Židovi nemaju takve metode, njihova razračunavanja su iznimno brutalna i odvijaju se isključivo hladnim oružjem. Crni kaput navlači tako i Hoss stavljajući u fokus žrtve kao krvnike i na neki način abolira sebe kao zločinca ali i kao svjedoka koji je sve to vidio iz prve ruke i radio izjednačavajući tako obje strane kaputa. I onu crnu, podstavnu i onu sivu izvanjsku koja nikada nije bila ništa više nego – gnjusan zločin.

Svoju ulogu u najvećem zločinu počinjenom u povijesti čovječanstva i civilizaciji uopće tako su Lina i Rudolf izvrgnuli kao Crni kaput na podstavnu stranu pokušavši ih prikazati monstruozno sivima opravdavajući sebe svojom indoktrinacijom u djetinjstvu, naobrazbom, svojim svjetonazorom ali i klimom koja je vladala u tadašnjem društvu. Opravdanja za oba literarna rada nalazimo u ugrozi, ugrozi koja je monstruozno općom histerijom vladala ljudima tog doba. Pravdajući zločin kojem svjedoče iz prve ruke i podstavljajući ga u obrnutu situaciju žrtve koja radi slične stvari, pa tako na svojevrstan način anulira i abolira zločin počinjen sa strane krvnika, Lina postaje slika i prilika režima o kojem piše i vremena i naroda u kojem je živjela. Svu grotesku tog vremena možemo tako isčitati kroz literarni kontekst.

Ako ste mislili da su ove dvije priče relikt jednog užasnog i davnog vremena kojeg je čovječanstvo odavno nastojalo zaboraviti i ostaviti povjesničarima i fanaticima sličnim meni, koji drže da je proučavanje Drugog svjetskog rata izuzetno bitno za shvaćanje današnjih devijacija, grdno ste se prevarili. Zlo koje isijava iz ovih priča itekako je živo i aktivno i dan danas. Zlo koje čak nije promijenilo ni svoj naziv (op. fašizam) ni svoju ćud koja je ostala u dlaku ista, usmjerena na aboliranje i fokusiranje na reviziju povijesti. Zlo Line Heydrich i zlo Rudolfa Hossa dobilo je samo nov i moderan Crni kaput iste podstave i iste namjere u jednoj novoj inačici protkanoj i zakamufliranoj u književnost doživljenu i narativno ukoričenu iz prve ruke, iz osobnog iskustva.

Tanja Duić razvela se od Tihomira Duića 1994. godine i vratila svoje djevojačko prezime Belobrajdić. Tanja je svjedočila na suđenju 2002. godine u slučaju koji se vodio na Općinskom sudu u Splitu protiv njenog bivšeg muža, u kojem je dala iskaz „da je često posjećivala svog supruga u Lori, posebno istaknuvši kako njezin suprug nije tukao nikoga“. „Naprotiv“, rekla je, „bio je vrlo zabrinut za njihovo zdravlje i često ih je vodio lječniku.“

Lina Heydrich u svom autobiografskom djelu navodi sličnu stvar „kako je njen muž bio izrazito obazriv prema zatvorenicima koji su krvarili, te iste često i sam znao odvesti u ambulantu što bi znalo ostaviti neobrisive tragove na podstavi njihova Crnog kaputa mercedesa. Duić je poslije pravomoćno osuđen jer je mučio ljude strujom, prostreljivao im udove i rezao prste. Heydricha su ubili u atentatu hrabri Češki komandosi potpomognuti Pokretom otpora zbog zvjerstava koje je činio upravo nad zarobljenicima. Heydricha je povijest upamtila kao Zvijer koja je čizmama svoje konjičke regimente pred mnogobrojnim svjedocima smrskala glave tek rođenih beba i djece u dobi od pet godina i to pred njihovim majkama.

Kaznenu prijavu protiv Line, pardon, Tanje podnio je Dalmatinski komitet za ljudska prava zbog „osnovane sumnje da je u razdoblju od početka travnja do sredine kolovoza 1992., godine u prostoru VIC-a Lora, u kojoj su bili smješteni ratni zarobljenici srpske nacionalnosti, brutalno premlaćivala i mučila koristeći svoj utjecaj kao žena zapovjednika logora Heydricha, pardon Duića.

U gradskoj knjižnici Vukovar Tanja je hrvatskoj javnosti predstavila svoj roman „Crni kaput“, autorsko djelo koje govori o ratnim zbivanjima u Vukovaru 1991. godine kroz priču pet dragovoljaca koji su fikcionalni likovi, a koji prolaze kroz srpske kazamate kroz priče koje su nevjerojatno realne „kao da ih je spisateljica doživjela iz prve ruke.“

Prije nekoliko tjedana autorica „Crnog kaputa“ dobila je priznanje za svoj roman i to nagradu „Slavić“ za najbolji objavljen prvijenac u 2015. godini koju joj dodjeljuje Društvo hrvatskih književnika. Prema laureatima koji su ocijenili roman kao izuzetno uspješan, možemo zaključiti da je autorica izuzetno uvjerljivo opisala događaje u prvom licu, da ima istančan osjećaj za konstrukciju cjeline te uravnotežen stil koji dočarava fikciju kao živo svjedočanstvo pripovjedača.

Želja da se autentično posvjedoči dramatično vrijeme za naš narod urodila je izvanrednim romanom te mogu kazati da će Crni kaput ostati kao trajno i nezaobilazno štivo njemačkog naroda, ustvrdio je i sam Heinrich Himller dodjeljujući književnici prestižnu nagradu. Ili je to bio Zlatko Hasanbegović?

Vrag bi ga znao, obojica tako sliče jedan drugom u svojim Crnim kaputima.

Ivo Anić
Autor 14.5.2016. u 11:34