Crvena i crna Hrvatska

Goran Sarić
Autor 28.11.2013. u 12:51

Crvena i crna Hrvatska

Foto: Hayden Bird

Epilog svega, makar koliko nekome čudno zvučalo: hladni radijatori, hiljade i milioni smrznutih, gladnih, poniženih i prezrenih, i to, slobodno se može reći, od Triglava pa do Đevđelije.  Ko u za ovih „debelih“ dvadeset i nešto godina u ovome nije pronašao  uzročnoposljedičnu vezu, ja mu zaista ne mogu pomoći. Ali, takvima ionako nije ni hladno, ni gladno. Njih uvijek grije, i hrani  (lokal)patriotizam.

Piše: Goran Sarić

Više od 3.600 stanova moglo bi ostati bez grijanja: Tvrtka Tehnostan d.o.o Vukovar na ime isporučenog plina Prvom plinarskom društvu (PPD) duguje oko šest milijuna kuna, a zbog tog bi dugovanja već u prosincu moglo doći u pitanje grijanje za više od 3.600 stanova i poslovnih prostora u Vukovaru.

   Vijest sam već čuo na jučerašnjem dnevniku, skrajnutu među one manje važne, unutrašnje. Udarne su, naravno, bile patriotske stvari i crna hronika: godišnjice, obljetnice, sveci i petkovi, pa velike krađe i razbojništva, te suđenja bivšim glavešinama. Bussines as ussual, rekao bih.

   No, provjerio sam: danas bi, iako je u domaji pooodobro studeno, veliki dio ovog nekada lijepog i prosperitetnog, a danas nesretnoga grada mogao ostati hladnih zidova. Već zamišljam djecu i starce kako drhture pod debelim dekama i jorganima, obučeni u „punu ratnu spremu“: kape, šalovi, rukavice…

   Grozna, ali za urednike večernjeg dnevnika, očito ne toliko važna vijest. A samo nekoliko dana ranije Vukovar je, po istom uredniku, bio „mjesto hrvatskog ponosa i nade“. Zapravo, bio je, i tada, vjerna slika današnje, duboko podijeljene i, u izvjesnom smislu – šizofrene Hrvatske. Jer, s jedne strane to je moderna zemlja, članica Evropske unije, zemlja jasnih antifašističkih zasada i tradicije, zemlja turizma i dobrih autocesta koje bi je brzo trebale odvesti naprijed, u svjetliju budućnost, ma šta to značilo.

   S druge imamo onu drugu, sasvim drugačiju Hrvatsku: desničarsku, nazadnu, klerikalnu i – kako bi drugačije kad se crkva i desnica ujedine?! – nedvosmisleno profašističku. Hrvatsku koja je svom predsjedniku i premijeru, mada ni oni nisu bogznakako lijevi i napredni, nedavno baš na ovim ulicama prepriječila put do spomenika žrtvama agresije. Onu Hrvatsku koja prošlog vikenda, na stadionu nekad slobodarskog Hajduka, iz hiljada grla uzvikuje ime vojske svugdje-osim-ovdje (na Balkanu) poraženog fašizma i crnila.

   To je ta raspolućena, ili stendalovskim jezikom: crvena i crna Hrvatska.

   No, da zlo bude još crnje, iznutra su raspolućene i druge naše zemlje: u Srbiji, tako, penziju primaju i partizani i četnici ( mada ovi drugi, prešutni miljenici vlasti, malo bolju); u Bosni i (naročito!) Hercegovini je simpatiziranje fašizma najnormalnija stvar na svijetu. Tresao sam se, na primjer, kad je pretprošlog ljeta zbog filma o etničkom čišćenju njenoga kraja (fašizam par exelance), u centru Ljubuškog, naočigled mnogih pretučena jedna hrabra žena, urednica portala koji godinama promiče demokratske, antifašističke vrijednosti i tradicije.

   Za počiniteljima se, mislim, još uvijek „intenzivno traga“. Kao što se, evo već više od dvije decenije, „intenzivno traga“ za svim onim fašistima koji od devedesetih pa naovamo uništiše hiljade i hiljade antifašističkih spomenika u Lijepoj našoj, ali i mnoge takve kod nas, u Jednoj i jedinoj.

Bruka, do neba.

   Sve je to najčešće rađeno po mraku, pod otkriljem noći. Jer, kako nekidan reče Dežulović, ustaše, četnici i ostala gamad se, kao šišmiši ili krtice, užasno boje svjetla. Jaki i glasni u gomili i (polu)mraku, vazda spremni za razrušit’ i uništit’ sve što nije njihove krvi i s njihovoga tla, na svjetlu danjem i sami to su obične pihtije, amorfna masa bez imena i bez prezimena.

   No, ovdje je jednu stvar užasno bitno napomenuti: svi se ovi nasilni fašifetluci nikada ne bi desili – ili barem ne u ovakvom opsegu – da nisu tolerisani, prešutno odobravani, a često, bogami, i podsticani od strane vlasti na svim sukobljenim stranama. Tome sam i sam svjedočio, za vrijeme rata, u mom Konjicu, ali je primjera mnogo i, kao što vidimo, posvuda. I, što je najgore, to se, kao što vidimo iz recentnih „slučajeva“ Šimunić, Tomašica i Vukovar, proteže do dana današnjeg: lokalne i one druge vlasti šute kao zalivene, a krajnja desnica odrađuje posao.

  Epilog svega, makar koliko nekome čudno zvučalo: hladni radijatori, hiljade i milioni smrznutih, gladnih, poniženih i prezrenih, i to, slobodno se može reći, od Triglava pa do Đevđelije.

   Ko u za ovih „debelih“ dvadeset i nešto godina u ovome nije pronašao  uzročnoposljedičnu vezu, ja mu zaista ne mogu pomoći. Ali, takvima ionako nije ni hladno, ni gladno. Njih uvijek grije, i hrani  (lokal)patriotizam.

 


Goran Sarić
Autor 28.11.2013. u 12:51

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija