Crvenkapica

Povezani članci

• Ivica Buljan: Moja je himna Internacionala
• Demokratski mrak
• Muzej zdravog razuma
• O zmijama i žabama
• Pismo tek rođenoj deci
• Križari našeg doba

Foto: Nacional

Ako bi se kao standard za, recimo, ljevicu, utvrdili principi: solidarnosti, humanizma, socijalne pravde, prihvaćanje različitosti, antifašizam kao tekovina, društveno vlasništvo nad najvažnijim nacionalnim resursima, sekularno građansko društvo kontra nacionalne države, naučni pogled na svijet kontra vjerskom dogmatizmu, jaka lokalna i regionalna samouprava i sl., mogli bismo lako eliminirati neke samoprozvane „lijeve“ stranke. A još lakše identificirati one koje bi mogle dobiti certifikat na to ime.

Nekad se sve znalo.

Kule Aćimović i Brane Oblak su bili vezni i bog!

Ili da je, nekom drugom prigodom, Šurjak bio lijevo, a Zlatko Vujović desno krilo.

Zajec se kretao isključivo po sredini. Stajao je u centru obrane kao klisurina. To je bilo upisano u kamen.

I druge uloge su, u tim vremenima, bile standardne. Znalo se tko su bekovi, tko halfovi, polutke i naravno centarfor. Ili, ako hoćete, braniči, čuvari mreže i kako već slijedi.

Poslije se prešlo na fleksibilne postave i kreativnije opise uloga. I brojevi su se izmiješali, pa nije više lijevi bek imao trojku, a srednji napadač devetku. Počeo se igrati tzv. totalni nogomet. Svi su trčali po cijelom terenu, mijenjali mjesta, igrali i s troznamenkastim brojem na leđima.

Tako je i u politici.

Nekada je kruće nego danas bilo određeno tko, na političkom spektru, stoji lijevo, a tko desno. I koje su vrijednosti na skali etičkih i moralnih normativa svojstvene kojima od njih. Posebno u starim  demokracijama ta podjela je bila izraženija. Čak su i u bivšoj partiji, pod istim kišobranom, postojale različite (tajne) frakcije. Liberalnije i konzervativnije krilo.

Nakon tzv. demokratskih promjena politički spektar se zašarenio i klasična podjela se prešarala svim masnim šarenim bojama, pa se u toj šumi i danas teško snalazi.

Gotovo svi trče po cijelom terenu, utrčavaju i pretrčavaju, idu đonom i na svoje, mijenjaju i skidaju dresove. Volejom zabijaju autogol. Jebe im se živo za rezultat. Važno im je samo da se dobro prodaju i uhljebe. Da naprave dobar transfer.

Prefiks „demokratski“ nije standardiziran (ni najjasniji) pa ga koriste gotovo svi, kao tobože garanciju kvaliteta. U stvarnom bi se životu, a po uzoru na razvijena demokratska društva, teško našla i jedna stranka koja bi se tim atributom mogla podičiti.

Dali je HDZ demokratičan? Naravno, ni blizu. Dali je to SDP? Teško. Most? Ni u ludilu. Živi zid? Ni „d“ od demokratskog ustroja. O manjim strankama, koje se svode na par imena (brendova!?) već desetljećima, da i ne govorimo.

Podjele na desno, desni centar, ekstremnu desnicu su također relativizirane. U samom HDZ-u imamo materijala za sve tri podopcije. Kao i u SDP-u kad se radi o tzv. „ljevici“.

Očito je i kako se većina želi gurati prema centru, jer je u sredini najtoplije, a i većina birača čuči tu negdje.

Možda ne bi bilo zgorega odstupiti od tako sročenih politički prezimena, te se koncentrirati na sadržaj i suštinu.

Ako bi se kao standard za, recimo, ljevicu, utvrdili principi: solidarnosti, humanizma, socijalne pravde, prihvaćanje različitosti, antifašizam kao tekovina, društveno vlasništvo nad najvažnijim nacionalnim resursima, sekularno građansko društvo kontra nacionalne države, naučni pogled na svijet kontra vjerskom dogmatizmu, jaka lokalna i regionalna samouprava i sl., mogli bismo lako eliminirati neke samoprozvane „lijeve“ stranke. A još lakše identificirati one koje bi mogle dobiti certifikat na to ime.

A ima i takvih. Nova ljevica, naprimjer. Koja se, i ne samo deklarativno, zalaže za istinsku socijaldemokraciju. I u proklamiranim ciljevima i u javnom djelovanju.

Slično je i s desnicom.

Mada bi se na toj strani neki elementi političkog sadržaja teško mogli nazivati „vrijednostima“. Ali bi i u tom slučaju baka lakše prepoznala vuka.

A ni crvenkapica se ne bi morala baš toliko čuditi.