Čudesna istorija Srba

Autor 20.4.2011. u 03:41

Čudesna istorija Srba

Istoričar Radoš Ljušić sastavio je lijepu knjigu, Enciklopediju srpskog naroda. U knjizi, koju je objavio Zavod za udžbenike iz Beograda, kaže se kako su svi Crnogorci Srbi a sve crnogorske države, od Duklje naovamo, zapravo – srpske.

Onda se crnogorska javnost štrecnula, a mediji koji su do juče tvrdili kako su „identitetska pitanja“ u Crnoj Gori riješena, u patriotskom zanosu optužila Vladu da ne reaguje na „svojatanje crnogorske istorije“.

I ZA MANJE SMO RATOVALI

Ruku na srce, Crna Gora je ratove objavljivala i za manje (Japanu, na primjer), ali se ipak čini da bi sve osim prezira u ovom slučaju bila prekomjerna upotreba sile od strane crnogorske Vlade.

Dobro, rekao sam sebi, lako je čovjeka, čitaj: Ljušića, javno linčovati, ali elementarno intelektualno poštenje nalaže da se prije toga provjere njegove teze.

Slijedeći kroz šumu internet sajtova Ljušićeve tragove, saznao sam da ne samo da su Crnogorci Srbi, nego su Srbi bili i: Aleksandar Veliki, antički Grci, Kelti, Skiti, Indijci, kao i drevni stanovnici Baltika.

Krenimo redom, neka nadalje nepobitne činjenice govore…

Autor Relja Novaković u knjizi “Drevni Srbi na britanskom tlu – nepoznati Crnjanski«, srpske zemlje širi sve do zidina dvora engleske kraljice, pa i dalje od toga, tamo daleko, sve do škotskih visoravni.

U potrazi za korijenima naših sjevernih susjeda, srpski istoričari idu daleko na Zapad i duboko u prošlost. U feljtonu objavljenom u Glasu Javnosti, aristotelovski preciznog naslova “Aleksandar Veliki, car srpski”, dokumentovano je, crno na bijelo, da Aleksandar Veliki potiče iz “antičkog bratstva Temnića, sa obala u gornjem toku Velike Morave”. Ko može pobiti sljedeći dokaz: Sin Filipa i učenik Aristotelov, Aleksandar je ujedno i najveći od careva bogate antičke srpske istorije. A da je on zaista srpskog porekla može se videti već kod Plutarha u delu Slavni likovi antike, drugi deo, strana 101, izdanje 1990. Beograd, u poglavlju “Preci i roditelji Aleksandrovi”: “Da je Aleksandar po svome poreklu s očeve strane bio Heraklid od loze Karanove”, piše Plutarh. U petom nastavku feljtona otkrivamo i da je, kako stoji u naslovu “Car Dušan imao namesnika u Troji”.

Nisu u antičko vrijeme Srbi živjeli samo na Britanskim ostrvima i u Troji, nego i istočno, istočnije i gotovo najistočnije. Autor dr Simo Jelača u svojoj knjizi “O kulturi starodrevnih Srba” iznosi senzacionalne, no stoga ne manje istinite navode, koje čitaoci na forumima prenose onima koji još ne znaju istinu: “pisani tragovi o Srbima iz Indije datiraju od pet do šest hiljada godina, a u Evropi od preko tri hiljade godina. Rus Moraskin je pisao da su Srbi još u svom indijskom kraljevstvu bili na najvišem stepenu prosvete i obrazovanosti, za to doba. Takođe, Kinezi su zapisali da su Srbi napredovali u prosveti i da je njihov car Tanca još tada izdavao zakone. Grčko-rimski istoričar Straban kaže za Srbe iz Kaspijske Serbanije da su trgovali još od dolaska iz Indije i da su na odeći nosili zlato.
Gilferding za Baltičke Srbe kaže da su imali velike gradove, sa razvijenom umetnošću, zanatstvom i trgovinom, čime su zadivljavali druge narode. O Srbima koji su naselili predele iza Kaspijskog mora i tu osnovali državu Serbanija, Boškovic u svojoj “Istoriji sveta” kaže: “Herodot slovenska plemena između Dona i Dnjepra naziva drugim imenima a Ptolomej ih naziva Antima, Venetima ili Srbima, kao ograncima sarmatskog naroda”. Rus Ilovejski smatra da su to sve bili Srbi. A u vezi iranskih Skita istorijski je uvrđeno da su oni u te sarmatske krajeve provalili 300 godina pre Hrista. Kako je Herodot živeo 450 godina pre Hrista otuda je logično što je Srbe nazivao Skitima“.

KLJUČNA RIJEČ BALKANSKOG LUDILA

Logično. To je ključna riječ balkanskog ludila: logično. U paranoji je sve uvijek logično, sve se uvijek uklapa. Kao što je logično da je Herodot Srbe zvao Skitima, isto tako je logično da je Aleksandar Veliki etnički Makedonac, kao što je ekspertu koji nas je vodio kroz Skenderbegov mauzolej u Kruji, Albanija – bilo posve logično da je Aleksandar – Albanac. Jer Đerđ Kastriot je, kako nam je vodič otkrio, direktni potomak Aleksandra Velikog. Koji, mada nam to logičar nije rekao, nije imao djece.

S obzirom na konstantnu posvađanost balkanskih naroda, nije nevažno da ih nešto ipak spaja – pa makar to bio idiotizam njihovih istoričara.

Kada Ljušić savremenim Crnogorcima poručuje “Danas vi možete reći da ste Crnogorac i da branite crnogorsku naciju, ali se vaš deda sigurno izjašnjavao kao Srbin i branio srpsku naciju”, vidim ga kako stoji iznad napaćenog Gandija i u lice mu sipa istinu: Pričaj ti šta hožeš, ali tvoji preci su bili Srbi. I to na najvišem stepenu prosvete i obrazovanosti. Za to doba.

Pričaj ti Ljušiću šta hoćeš, ali meni se, na osnovu nedavne balkanske istorije, čini uputno zakonom zabraniti srpsko-crnogorsko udruživanje, iz istih razloga zbog kojih je zakonom zabranjeno skladištiti eksploziv u naseljenim mestima. Ipak je ovdje riječ o ljubavi iz devedesetih koja je počela paljenjem komšijskih kuća, a završila prilično mučnim razlazom: komšiluku nema spavanja ni kad se vjenčavaju, ni kad se razvode.

Marko Vešović je pisao kako je Slobodan Milošević crnogorska osveta Srbima za okupaciju 1918.

Nije posve jasno crnogorska osveta za šta? je Boris Tadić, ali je očigledno da će Srbija, nastave li Crnogorci da im se svete šaljući im lidere, ubrzo podleći od posljedica crnogorskog predsjednikovanja. Tadićeva Srbija najveći je regionalni siromah, a kvalitet života građana tako rapidno opada, da ovi sve nade polažu u Tomu Grobara. Tamo gdje se od Grobara očekuje da donese bolje sutra, sve su nade sahranjene, a tamna je noć – kao u grobu.

Crna Gora je regionalni lider u izvozu lidera: čini se kako ko god ne može na vlast doći u Montenegru, ode u Srbiju i tamo postane predsjednik ili premijer. Tri od četiri posljednja srpska lidera bili su crnogorskog porijekla: Milošević i Tadić, kao i Koštunica. Đinđić je pokušao stati na kralj crnogorskom urnisanju Srbije, ali je ubijen, da bi se, držeći mu posmrtno slovo, po njegovom grobu osvetnički ishraknuo Amfilohije Radović – Crnogorac, naravno. Utemeljitelj Republike Srpske i utamanitelj Bošnjaka, Radovan Karadžić, takođe je izvoz iz Crne Gore. Kao i Željko Ražnatović – Arkan, koji je predvodio najveće srpske junake i osvojio srce najkrasnije srpske ljube. Kao i Matija Bećković – niko ljepše od njega nije znao opjevati ono o čemu pametni u stidu ćute.

Nesretni Srbi: bolje da su zaratili sa Četiri jahača Apokalipse, umjesto što su se zakačili sa Crnogorcima, koji od zveketa mačeva i pucnjeva kubura nisu najbolje čuli Hristove riječi, pa su princip brutalne odmazde razumjeli kao put do svetosti, te smislili jednu od najstravičnijih zabilježenih narodnih izreka: Ko se ne osveti, taj se ne posveti.

(zurnal.info)

Autor 20.4.2011. u 03:41

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija