Čulić: Haška obratnica

Autor 10.12.2012. u 10:27

Čulić: Haška obratnica

Na prvi pogled zvučat će paradoksalno i ekstravagantno, ali baš je tako i nikako drukčije: ekstremni hrvatski nacionalisti ispotiha očajavaju što Ante Gotovina nije ostao u zatvoru u Scheveningenu, a njihovi srpski parnjaci kriomice slave što je pušten na slobodu. Naravno, ni jedni ni drugi ne bi ni na mukama priznali te svoje skrivene emocije, ali u ovih dvadeset i kusur godina već smo ih dovoljno upoznali da ih o tome ne moramo ni pitati. Oni, uostalom, sve svoje javno iznesene ciljeve smatraju nečim apsolutno neupitnim i samorazumljivim, pa se ne trebaju čuditi da se i kada nešto žele sakriti, to opet lako čita kao otvorena knjiga.

Stvar je utoliko jasnija što su posrijedi nacionalizmi koji više ne mogu pokretati ratove, pa ni masovne svenacionalne pokrete, nego samo pasivno parazitiraju na ovoj krizi. A na tom suženom prostoru guraju se, sa šansom da opstanu, samo najgrlatiji, najzagriženiji ili naprosto najluđi. U Srbiji je to otišlo dotle da su se zaTadićevog mandata već počele zabranjivati neke od tih granično fašističkih grupa, čega u Hrvatskoj još nema, što ne znači da se u dogledno vrijeme i ovdje neće imperativno nametnuti.

Baš iz tog miljea proteklih su dana krenuli napadi na Gotovinu da je svojim pomirljivim govorima izdao sve što se izdati dalo (branitelje, TuđmanaŠuška, Vukovarce, HDZ…), a poklonio se svima kojima se nije smio pokloniti (državnim institucijama koje su u rukama udbaško-orjunaške manjine, ljevici, čak i, to ih očito posebno peče, Srbima koji su devedesetih napustili Hrvatsku…). Ukratko, Gotovina je optužen da nije dovoljno Gotovina ili da više uopće nije Gotovina.

Optužbe potpisuju ljudi koje dio medija, ne i hrvatsko pravosuđe, tereti za najteže ratne zločine nad Srbima (Zvonimir Trusić), te neki od doajena ratno-huškačkog novinarstva (Ivica Marijačić). Njih srednjostrujaški novinari u zemlji usuglašeno nazivaju “marginalnim”, ali otkako je u politički govor unesen pronicljiv i poticajan pojam “ekstremnog centra”, lakše je shvatiti da pogotovo u zemljama ex-Jugoslavije to nisu nekakve izolirane sekte koje se noktima drže za rubove političke scene. Naprotiv, oni u pravili samo naglas izgovaraju ono što se šutljiva većina iz nekog razloga ne usudi kazati. Tako bi se moglo reći da i sadašnje salve oduševljenja Gotovininim oslobođenjem u HDZ-u, ostalim desnim strankama i intelektualnim bratovštinama, u Katoličkoj crkvi… samo slabo prikrivaju duboko intimno razočaranje. Dok je general bio u zatvoru i samo rijetko izgovarao stvari zbog kojih bi se njima rušilo nebo na glavu (telegram sućut obitelji Slobodana Miloševića), oni su slobodno mogli od njega, kao od mokre gline, mijesiti što god su željeli.

A željeli su napraviti totem koji, obučen u generalsku uniformu, stalno podsjeća ljevicu da u Hrvatskoj nije svoja na svome i da bez obzira na to što je omogućila Gotovini bijeg pred haškom optužnicom, svaki njen dolazak na vlast pretvara zemlju u “ostatak Jugoslavije”. Na ekstremnoj desnici ove optužbe bile su još radikalnije, ali i još šire, jer su obuhvaćale i kleptokratsko krilo HDZ-a te onaj njegov dio koji je bio lojalan Haškom tribunalu, tako da je od Gotovine stvoren mit velikog puntarskog vođe koji će povesti novu revoluciju opljačkanih i iznevjerenih Hrvata protiv sveg tog crveno-crnog ološa. No nakon što je general po izlasku iz zatvora održao onih nekoliko govora, u kojima je odbio krunu pučkog kralja i pobožno pozvao na ekumensko razumijevanje nekadašnjih zaraćenih strana, ta se konstrukcija raspala pod teretom proigranih očekivanja. Nije, doduše, isključeno da Gotovina jednog dana možda ipak neće poželjeti spomenutu krunu, ali sasvim sigurno ne u kohabitaciji s ovim lajavim nasrtljivcima koji bi ga samo iskoristili da sami dođu na vlast, nego najvjerojatnije s nekim kojeg bi on mogao iskoristiti.

Na svaki način, on je za ekstremnu i dio srednjostrujaške desnice politički mrtav, što je teži udarac nego što na prvi pogled izgleda, jer je rukopoložen u vođu najviše zato što nakon Tuđmanovog odlaska oni nikog drugog nisu uspjeli naći ili stvoriti. A zna se, desnica bez vođe, to je zbilja sasvim blizu onom Bakovićevomgovnu na kiši. Zato je bolje sve što prije zaboraviti, a još bi najbolje bilo, rekoh već, da je Gotovina ostao u zatvoru. Oni su ionako kroz Tuđmana zadovoljili sve apetite za vođom kojeg će slijediti. Sada tim nezasitnim brbljavcima treba vođa koji će slijediti njih u tome da, bez obzira na to što su se kao ratni pobjednici već carski namirili, budu maknute sve prepreke da se još više omaste i opernate.

U Srbiji desnica također ima problem vođe, ali on je ipak bitno drukčiji. Vođa postoji, to je Tomislav Nikolić, ali on je to više po formacijskom mjestu nego po plitkom, preplitkom političkom kapacitetu. O tome jasno svjedoči činjenica da je u opoziciji govorio što se govori na vlasti (proevropska Srbija), a sada na vlasti govori što se govori u ljutoj opoziciji (demoniziranje antisrpskog Zapada i okretanje majčici Rusiji). Taj mrzovoljni amater nije sposoban ponuditi Srbiji ništa osim onoga što već ima, pa na gubitničko očajavanje koje nakon ratnih poraza devedesetih još uvijek plavi zemlju samo dodaje žlicu-dvije vlastitog očaja. Zato ljutito protestira protiv oslobađajućih presuda Gotovini i bivšem kosovskom premijeru Ramušu Haradinaju, ali ih zapravo intimno pozdravlja. One su samo novi dokaz bjelosvjetske zavjere protiv Srba, a njega učvršćuju na poziciji pokislog vožda gubitničke Srbije, kojoj je jedino dorastao. Jasno, gubitak se ne smije predstaviti kao nešto zauvijek zadano, nego ove oslobađajuće presude treba iskoristiti za novu rundu srpsko-hrvatskog i srpsko-albanskog obračuna, koji se, istina, više ne može voditi oružjem. Ali se može daljnjim produžavanjem permanentnog ratnog stanja koje ionako nikada nije opozvano, što je blagotvorno i za sve ostale države koje su se ispilile iz jugoslavenske federacije.

Ovdje treba reći da se Srbija po nečemu ipak izdvaja iz tog društva bivše braće. Ove dvije oslobađajuće presude, do kojih je došlo ne zato što zločina nad Srbima nije bilo nego zato što je tužiteljstvo bilo nesposobno dokazati ih, unekoliko približavaju Srbiju primjeru Njemačke. Ona je nakon Prvog svjetskog rata toliko drakonski kažnjena i ponižena uništavajućim reparacijama da je to utrlo put nacističkom revanšizmu, i to ne treba smetnuti s uma ni sada u srpskom slučaju. Nije, dakle, ovo samo problem Srbije. Ali jeste prvenstveno njen, i nikako nije dobro što je danas vode ljudi koji to nisu sposobni shvatiti.

 Novossti

Autor 10.12.2012. u 10:27

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija