Čulić: Postrojavanje desnice

Autor 20.5.2012. u 10:27

Čulić: Postrojavanje desnice

Sanader je bio bolji, uzdahnuo je u prvoj rečenici inspirativnog teksta kolega iz “Novog lista”, komentirajući izbore za novog čelnika HDZ-a. Znam dobro čovjeka, i po profesionalnoj i po drugarskoj liniji, i mogu jamčiti da ne gaji nikakvu prikrivenu simpatiju za propalitete u politici koji se u posljednje vrijeme prošetavaju zagrebačkim sudnicama. Isto vrijedi i za neke dojučerašnje Sanaderove pobočnike, koji su još u vrhovima politike, ali im također prijeti odlazak u političko rezalište, no kolega bez imalo okolišanja piše da je “i Kosor bolja”. Jedina je među pretendentima za prvog čovjeka glavne opozicijske stranke, veli, za koju se može reći da je “proevropski orijentirana” i da ne napumpava mješinu “nacionalističke histerije”, u koju sada iz punih pluća pušu ostali kandidati za predsjednika HDZ-a.

Jasno da Jadranka Kosor ne bi prošla ovako dobro da je se analizira kao slučaj za sebe, prvenstveno zato što joj je borba protiv korupcije više nametnuta iz međunarodnog okruženja, nego što ju je sama htjela. A odmah zatim i zato što joj je nedostajalo šlifa da se od oktroirane stranačke šefice razvije u samopotvrđenu državnicu Ovako, prijeti joj da iako istupa kao vatrena antisanaderovka, bude otpiljena kao čovjek iz Sanaderove sjene, što bez obzira na hektolitre žuči koje je izlila na njega, uvelike zaista i stoji. I Sanader, razumije se, prolazi puno lošije kada ga se promatra izdvojeno. Vlastitim je rukama pokopao nade koje je sam probudio, da nakon Tuđmana HDZ može postati relativno moderna proevropska stranka, koja više ne vodi bijesne nacionalističke i ideološke ratove samo zato da bi na rubovima ratišta mogla uzurpirati više vlasti i više krasti. Ali, bogami, kada Sanadera i Jadranku Kosor priklamaš uz većinu kandidata za predsjednika HDZ-a, prvenstveno Tomislava Karamarka, Darka Milinovića i Nedjeljka Kujundžića, oni zbilja jesu bolji. To znači da troje spomenutih stvarno ne lažu kada kažu da se vraćaju Tuđmanu; zapravo, s obzirom na poznate Tuđmanove rezerve prema broju stradalih na Bleiburgu i Križnom putu (ograničio ih je na 30 do 40 tisuća), padaju i ispod njegove razine.

Dobro, u HDZ-u je uvijek bilo onih koji su htjeli biti tuđmanskiji od originala, ali to se u pravilu događalo na relativno udaljenim rubovima stranke. Tu je Tuđman povremeno morao raditi stroge inspekcijske izlete, ušutkavajući, kada nije išlo drukčije i stranačkom kandžijom, one koji su mahali brojem od 300 do 400 tisuća blajburških žrtava, ili zahtijevali da službeni hrvatski grb počne ustaškim bijelim poljem. Sada se, međutim, prvi put događa da se desnica desnija od Tuđmana pojavljuje u krugu istaknutih stranačkih ljudi, od kojih bi jedan za nekoliko dana mogao zasjesti na vrh HDZ-a. To znači da tu više nema povratka. Ako netko od te trojice pobijedi Jadranku Kosor i postane šef HDZ-a, ta stranka će definitivno postati nešto kao proširena inačica Glavaševog HDSSB-a ili Đapićevog HSP-a. Doduše, nitko od njih neće moći ignorirati međunarodno okruženje u koje je Hrvatska uronila posljednjih desetak godina, što znači da će sadašnja usijana retorika sigurno ići na uobičajeno postizborno hlađenje. Drugi razlog za to je što su neki od kandidata (Karamarko) promijenili proteklih godina toliko šinjela da je očito kako su ispražnjeni od svakog svjetonazorskog sadržaja, pa će poslije izbora sami povući dio teškog ideološkog topništva iz kojeg sada nesmiljeno tuku. Ali, s druge strane, baš je Karamarko izgradio najsveobuhvatniji i najusustavljeniji skup desnih stavova, a takve velike ideološke sheme nikada se ne donose samo zato da bi ih se sutradan u cijelosti odbacilo.

Ti stavovi iznijeti su koncentrirano u nekoliko javnih istupa, uključujući napisani govor koji je trebao pročitati na Bleiburgu, kuda je na kraju odustao otići, ali ga je objavio na svojim internetskim stranicama. Skupljeni na jedno mjesto, oni daju sljedeće. HDZ se opet mora otvoreno deklarirati kao nacionalistička stranka, koja će se jednom za svagda obračunati s manifestacijama titoizma (Kumrovec) i ljudima koji ga propagiraju (Mesić), uvesti Crkvu u središte političkog života te se pokajnički odreći “ponižavajućeg” koaliranja s najvećom srpskom strankom, SDSS-om. Otprve je jasno da se svi ovi međaši nove HDZ-ove desnice mogu naknadno malo pomaknuti, ili čak sasvim ukloniti, samo ovaj posljednji ne. Tu se jednom izrečeno naprosto više ne da povući. Pritom nije toliko važno, kako neki prigovaraju Karamarku, da lovi u mutnom, jer je i sam sjedio u vladi u kojoj je SDSS bio koalicijski partner. Mnogo, mnogo je važnije što on u svojoj političkoj plitkosti nije shvatio da se Srbe ne može ovako difamirati i blatiti a da ne naneseš i sebi štetu. Hrvatsko-srpski odnosi ne mogu se svesti na u osnovi marginalno pitanje hoće li takve koalicije biti ili ne. Oni su mnogo više, temeljno civilizacijsko pitanje u Hrvatskoj, na kojem se testira praktički sve bitno u ovoj zemlji, a to je koliko je ona demokratska, antitotalitarna i antifašistička.

Drugim riječima, to su sve one političke vrijednosti za koje se, kada ga se stisne, grčevito hvata i Kramarko, tvrdeći da ih tobože bolje prezentira i brani od sadašnje prokomunističke vlasti. No, ovakvim stavom prema Srbima on izlaže svoja politička uvjerenja u svoj njihovoj prizemnoj golotinji, jer je jasno da su ona nedemokratska, prototalitarna i, kao kruna jednog i drugog, anti-antifašistička, dakle granično fašistička. Ukratko, to je ona lepeza stavova koje je HDZ uvijek diskretno preuzimao od radikalno nacionalističkih stranaka desnijih od sebe, zbog čega je mogao računati na njih kao svoj rezervni trupni sastav. Ali, sada se prvi put događa da se ti stavovi javno izriču unutar HDZ-a kao vlastiti, pa Karamarko i nije morao otići na Bleiburg, jer se tamo pojavio Šišljagić sa svojim HDSSB-ovcima, a sutra može biti obratno. Istinabog, Šišljagić zasad odbija Karamarkov poziv na suradnju, za što je mogao navesti više nego uvjerljiv razlog. S Kramarkom, naime, stvari stoje jako zbrkano, čak i na rubu političkog kretenizma, jer iskamčuje podršku Gotovine u čijem izručenju je sudjelovao, a evo sada i Glavaša, kojeg je osudila sama hrvatska država u čijem je aparatu bio važan igrač. Ali nema veze, on inzistira na tome da HDZ opet mora postati ideološki profilirana stranka, što god to značilo. A u situaciji kada na hrvatskoj političkoj sceni vladaju posvemašnja idejna praznina i pustoš, koje SDP odbija ispuniti, čak i to može biti ideologija. Uostalom, glavno da stvar funkcionira, a u ovoj depresivnoj krizi svašta funkcionira.

Dok se prvi ljudi Milanovićeve Vlade nabacuju verbalnim brabonjcima na radnike i sindikate, proustaški HČSP vrijedno obilazi sindikalne prosvjede, istina male i kržljave, kao što je mala i kržljava i ta stranka. Ali već sutra može biti drukčije, jer radikalna desnica tradicionalno baš u najsloženijim situacijama nudi najjednostavnija rješenja. Još je upečatljiviji primjer Jadrankamena, na koji je Vlada poslala do zuba naoružanu policijsku kohortu, pa se nema pravo čuditi što se oko radnika s Brača uspješno motaju pravaši-starčevićanci Ruže Tomašić. Nije to naročito umijeće, okrenuli su se ti ljudi oko sebe i vidjeli da im je prostor otvoren, jer SDP ostaje tvrdo ukopan na poziciji nulte ideološke profilacije. Milanović je tek poslije pobjede Hollandea u Francuskoj i relativnog uspjeha grčke ljevice prevalio preko usta da se sadašnja kriza može riješiti samo većim ekonomskim rastom, a ne drastičnom štednjom. Dosad je to u nekoliko navrata više uspijevao promucati negoli jasno izreći. To znači da nasuprot gromkom postrojavanju krajnje desnice, na ljevici čak ni sada nisu u stanju više nego pijukati po notama koje im se dostave izvana. Doduše, i to je bolje nego samo sjediti i ne poduzimati ništa, ali kao što se antifašizam ne može graditi na servilnom preuzimanju onoga sa Zapada i prešućivanju vlastitog, isto je i s ovom krizom.

Ako ne želi da krizu sutra rješava desnica po modelu pokretnih sudova, hrvatska vladajuća ljevica morala bi predvoditi, ili barem ohrabrivati, stvaranje široke građanske fronte u kojoj bi najzastupljenije bile žrtve kapitalističke tranzicije. Cilj te fronte bio bi dvostruk – spriječiti da se teret izlaza iz krize i dalje svaljuje na leđa tih žrtava i, drugo, osujetiti da se taj izlaz plati puzajućom ili otvorenom fašizacijom zemlje.

 Novossti

Tagovi:
Autor 20.5.2012. u 10:27

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija