Da je Noa Nadan bio…

Povezani članci

• Drago Bojić: Bosanskohercegovačke političare zanima isključivo vlast
• SAMIR ŠESTAN: Ako treba, biću tjelohranitelj Sanje Vlaisavljević
• PRAZNE PRIJETNJE: Sve institucije BiH mogu funkcionirati bez Milorada Dodika
• STUPORI DRUŠTVA: Dijagnoza & alkemija zločina
• Novi stari početak
• ŠJORA FILE I UTOPLJENI ISUS

Gledam u novinama te fotke iz Mozambika, na kojima ugledni hrvatski lovac Nadan Vidošević ponosno pozira nad tijelima slona, lavice, nilskog konja, krokodila, nijala antilope, crvene dujker antilope i ostalih ustrijeljenih životinja. Gledam u te razglednice s lovačkim pozdravima iz zemlje Safari, pa ostavljam novine pune Nadana – koji je, u nedostatku pametnijih sadržaja, pun sebe – i pune afričkih životinja koje su napunjene Nadanovim mecima i ispražnjene od života.

Ostavljam novine da i dalje razglabaju koliko košta odstrel svakog Božjeg stvora što ga je napucao Vidošević, da i dalje kalkuliraju koliko bi novca ugledni hrvatski lovac morao isprsiti za prepariranje pobijenih životinja i njihovu dopremu s juga Afrike do njegova podzemnog izložbenog salona u Gorskom kotaru, pa se hvatam knjige koja se nekim čudom nije našla na Nadanovu nišanu, pa su u njoj sve životinje toliko žive da se živom Bogu živo mole za svoje živote.

 Hvatam se knjige francuske pjesnikinje Carmen Bernos de Gasztold »Molitve iz korablje« – u Hrvatskoj objavljene u tri izdanja, u nakladi Kršćanske sadašnjosti – gdje se nalazi i »Molitva medvjeda«, koja u prijevodu Mirka Polgára zvuči ovako: »Ime mi je / među zvijezdama, / a postat ću možda / sag uz neki krevet. / Ah! Gospodine, / ta me pomisao čini / strahovito osornim. / Nezgrapan, zdepast, / sav dlakav: / to mi je vanjština! / Lukaviji sam / no što misle / i znam se vrlo dobro / penjati na stabla. / Kad bih samo / pronašao / trećak meda, / moja, naime, mesožderska duša / ne prezire slatko. / Slatko! / Ima ljudi / koji me krote / i gone da plešem / uz zvuk jeftine glazbe. / Drugi me stavljaju u kavez, / a ja sam stvoren / za slobodu / kao svaka životinja / koja sebe poštuje. / Gospodine, / smiluj se / mom medvjeđem srcu / i učini / da se ne susretnem / s lovcima. / Amen.«

Ponavljam ovdje tu medvjeđu molitvu, tek toliko da one što se sada skandaliziraju financijskom cijenom Vidoševićeva ubijanja afričkih životinja podsjetim da je i prije dvije godine pisano o Nadanovim lovačkim uspjesima i da je tada još neupitni gospodar Hrvatske gospodarske komore u lovačkom tisku slavljen zato što je u lovištu na Bjelolasici odstrijelio šampionskog medvjeda čije je izbušeno krzno, po vrijednosnoj ljestvici Međunarodnog vijeća za lovstvo, ocijenjeno s visokih 360 bodova i procijenjeno na 77 tisuća kuna. Taj šampionski medvjed je bio bez prednje desne šape, pa nije mogao pobjeći ni od sudbine ni od Vidoševićevih hitaca. Nikakva mu molitva nije bila od pomoći, baš kao ni onome medvjediću od svega 180 CIC-bodova, što ga je Nadan iste sezone upucao u lovištu Jelen na Ravnoj Gori.

U međuvremenu je slavni lovac završio iza rešetaka Antropološkog vrta u Remetincu, pa ga isti taj lovački tisak sada nemilice gađa mnogocifrenimiznosima love spucane na pucačke gušte, kao da u tom njegovom safari-pohodu nije problematično ništa osim porijekla novca kojim je platio svoju lovačku slavu. Nema u lovačkom tisku ni naznake gnušanja nad tom samozadovoljnom lovačkom njuškom koja se smiješi iznad ubijenih životinja, baš kao što ni u nacerenoj glavi hrvatskog gospodarskog glavešine nema ni primisli da su te beštije stvorene izašto drugo osim da ih on ustrijeli i na njima stekne dodatne lovačke bodove.

Teško da bi se u toj glavi išta promijenilo, sve da je i čula ili pročitala neku od životinjskih molitvi iz knjige Carmen Bernos de Gasztold. Vidoševiću bi »Molitve iz korablje« bile isto što i album sa sličicama »Životinjskog carstva« – puki katalog onih životinja koje je već ustrijelio i onih koje tek treba ustrijeliti, pa njihovim prepariranim tijelima nakrcati svoju kuću s duplim dnom. Možda bi – takav kakav jest – uz svaku ubijenu životinju izloženu u svojim katakombama izvjesio i njezinu molitvu iz knjige, osjećajući se kao gospodar života i smrti, gospodar sličica i čokolade, gospodar safarija i feng-shuija, gospodar nade i zemlje Nadanije, kojemu gazela upućuje svoje »Neka moj život, / Gospodine, / bude uvijek / trka u ravnom pravcu / prema skloništu / Tvoje ljubavi. / Amen.« i kojega dabar moli: »O! Da, Gospodine, / Daj mi Vode Žive. / Tražim samo to / da izgrađujem / Tvoj raj. / Amen.«

Sva je sreća što starozavjetni Noa nije bio lik poput Nadana Vidoševića, jer bi taj na svojoj arci priredio prvi i posljednji safari, nakon kojega ne bi bilo životinja da se razmile po svijetu. Ostale bi zatvorene u korablji, ustrijeljene i preparirane, a Nadanoa bi gore na palubi čekao golubicu da upotpuni kolekciju.