Da li postoji realna osnova za poređenje Katalonije i RS-a? 

Edin Osmančević
Autor 3.10.2017. u 09:45

Da li postoji realna osnova za poređenje Katalonije i RS-a? 

Foto: Tanjug/Oksana Toskić

Porediti Kataloniju sa manjim bosansko-hercegovačkim entitetom RS je najblaže rečeno neozbiljno, zlonamjerno pa čak i opasno jer se koristi kao populističko sredstvo manipulacije prije svega političkih predstavnika bosansko-hercegovačkih Srba pa i srbijanskih nacionalista  u  njihovim velikosrpskim aspiracijama.  Referendum u Kataloniji je izvrsna prilika da se jednostrano, bez dubljeg analitičkog pristupa, jeftinim populizmom “svom narodu” objasni kako i RS poput Katalonije ima pravo na referendum i kako je cio  “svijet protiv njih” jer jednima daje pravo dok ga drugim uskraćuje.

Da bi se razumjela suština položaja Katalonije u okviru Kraljevine Španije  mora se poći od historijskih i kulturnih činjenica u kojima je Katalonija sve do 12 vijeka bila nezavisna država. U XII vijeku Katalonija se  ujedinjuje sa Aragonijom, a potom u XV, brakom Fernanda II od Aragona i Izabele I od Kastilje, spojila se sa Kastiljom, čime se polako formirao obris današnje Kraljevine Španije. Katalonci su i u to doba, kao i danas imali svoj jezik i autonomiju, ali pomjeranjem trgovačkih puteva ka Atlantiku, Kastilja i Madrid su jačali, a Katalonci slabili. To je za rezultat imalo gubitak autonomije 1714. nakon što je u sukobima za presto pobijedila dinastija Burbon, protivnici Katalonije. Ukinute su sve političke, kulturne i sudske institucije, a Kataloncima, kao i ostatku države nametnut je španski jezik kao zvanični, prvi put u istoriji. Kao sijećanje na pad Barsleone pod vlast Burbona 1714. Katalonija danas obilježava 11. septembar kao Nacionalni dan.

Katalonija ekonomski jača u 19. vijeku, a sa ekonomskom snagom budi se i katalonski nacionalizam. Početkom 20. vijeka razvija se pokret za nacionalnu autonomiju, a tokom Druge španske republike (1931- 1939) Katalonija uspijeva da povrati dio izgubljenih prava, između ostalog katalonski jezik i djelimičnu autonomiju 1932. god. Put ka nezavisnosti zaustavio je Španski građanski rat i dolazak na vlast brutalnog diktatora Franciska Franka. Smrt diktatora 1975. godine je bio novi vjetar u leđa katalonskom separatizmu.  Nakon Frankove smrti Huan Karlos postao je kralj i šef države, a tri godine kasnije Španija je dobila novi ustav kojim je zemlja decentralizovana, a značajna ovlašćenja prenijeta su na regione.

Tenzije, koji podržavaju nezavisnost, ponovo su počele da rastu 2008.  godine u vrijeme svjetske ekonomske krize.  Nezaposlenost je rasla paralelno sa uvjerenjem Katalonaca da je Madrid kriv za krizu. Ulje na vatru dolila je činjenica da Katalonija, jedna od najbogatijih regiona Španije, plaća veći porez siromašnijim regionima nego što dobija novca od centralne vlade.

Manji BiH entitet RS kao što je poznato je nastao  u Dejtonu 1995. godine kao kompromis u kome je zaustavljeno dalje krvoproliće u agresiji na Bosnu i Hercegovinu a na temeljima počinjenog genocida, zločina i etničkog čišćenja.

Koliko je neozbiljno poređenje RSa sa Katalonijom dovoljno svjedoči i pismo Katalonske skupštine od 2 decembra 2013. godine upućeno Dodiku u kojem se oni ograđuju od  Dodikovog stava da RS treba da prati primjer Katalonije u svom osamostaljenju.  U tom pismu se kaže da “Katalonija želi da gradi nezavisnu državu za sve njene građane, gdje će živjeti svi ljudi bez obzira na njihovo porijeklo i nacionalnost, u stalnom dijalogu različitih političkih opcija. Katalonski projekt je baziran na toleranciji i poštivanju prava manjina i evropskoj integraciji. Navodi se takođe Katalonija nije primjer, niti će ikada biti, za političke projekte Dodika i njegove partije, koji rade dijametralno suprotno idejama i vrijednostima Katalonije!”

Bosna i Hercegovina ima istinske prijatelje u Kataloniji i to prijateljsto egzistira već 25 godina. Sjetimo se samo one historijske rečenice u kojoj je izražena solidarnost sa napaćenim narodom BiH a izgovorene na otvaranju Olimpijskih igara u Barceloni 1992. Godine: “Danas bi trebali biti sretni, ali to nismo. Danas bombarduju naše prijatelje u Sarajevu”.

Kako gledate na sve češće spominjanje samostalnosti RS- među liderima ovog entiteta, da li je to čisti populizam i uranjena predizborna kampanja?

Svakako da iza ovakvih izjava stoji  opasni populizam koji se ne smije podcjenjivati jer iza njega stoje lobiji i centri moći koji između ostalog,  da apsurd bude veći, godinama nemilice troše ogromna budžetska sredstva poreskih obveznika kako bi ostvarili svoje iracionalne secesionističke ciljeve i napunili svoje vlastite džepove.

Reakcije lidera iz RS-a i Srbije na referendum u Kataloniji su slika i prilika konzervativnih političkih snaga, u kojoj se jeftini populizam i nacionalšovinizam koriste kao najbolji opijum kojim hrane  narod!

Vučićeva uloga u podgrijavnju Dodikovih separatističkih težnji je neupitna.  Jer je on ona tiha voda koja brijeg nosi.  “Poštujem suverenitet BiH ali volim RS ” nam je jasna demagoška poruka    iza koje se krije sva  neiskrenost i  licemjernost  predsjednika  Republike Srbije. Mogla bi se nekoj bližoj ili daljoj budućnosti protumačiti u stilu: Poštujemo mi suverenitet Bosne i Hercegovine ali zbog prevelike ljubavi prema RSu morali smo i oružano podržati njihove legalne speratističke aspiracije! 

Lično se nadam da će Katalonci i Španci naći zajednički jezik u kojem nasilje nikako ne smije biti oruđe politike. Živimo u vremenu u kojem Evropi treba jedinstvo i stabilnost a ne dalje podjele.

Edin Osmančević
Autor 3.10.2017. u 09:45