DAH SREBRENICE U TV SERIJI: KAKO SMO SE ŠEGAČILI S GENOCIDOM

tačno.net
Autor/ica 20.5.2016. u 13:13

DAH SREBRENICE U TV SERIJI: KAKO SMO SE ŠEGAČILI S GENOCIDOM

Na Zapadu, posebno anglofonom, o Balkanu se ne zna skoro ništa, pa je pogodan za razne manipulacije. Autori šale o srpskom restoranu “Dah Srebrenice” mislili su da nude simpatičnu i u suštini komičnu repliku

Piše: Aleksandar Brezar, analiziraj.ba

“Mislio sam da bismo večeras mogli probati novi srpski restoran, ‘Dah Srebrenice’”, rečenica je koju je u nekoj od prošlomjesečnih epizoda američkog serijala The Odd Couple izgovorio jedan od njegovih glavnih likova, Max Unger. Čitav serijal zasnovan je na poprilično labavoj premisi, u kojoj dvojica prijatelja potpuno različitih karaktera moraju da žive zajedno kao cimeri, gdje Unger, kojeg glumi Thomas Lennon, u ovom sitcomupredstavlja stereotip ekstremno neurotičnog, pedantnog tipa, karikaturalno nesposobnog u svom odnosu prema ženama.

U epizodi ironičnog naziva From Here to Maturity (Odavde do zrelosti), Unger je gore navedenu rečenicu izgovorio u pokušaju da svoju potencijalnu partnericu Emily (Lindsay Sloane) pita da izađu na večeru. Ono što su scenaristi zamislili kao simpatičnu, mada smotanu i, nadali su se, krajnje komičnu situaciju, na kraju je izazvalo užasavanje onih na koga se ova scenaristički banalno napisana konstrukcija u stvari referira – građana BiH. I to s razlogom. Srebrenica, kao mjesto najveće tragedije rata u BiH, ni po čemu ne bi trebala biti predmet ovakve šale. Najpreciznija reakcija došla je od Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike, koji su u svom pismu producentima The Odd Couplea opravdano ilustrovali da je ovakva šala ekvivalent smijeha “novom njemačkom restoranu, ‘Dah Auschwitza’”.

Tipičan primjer balkanizma

Međutim, lako je zaboraviti da, osim ako se ne radi o nekoj mračnijoj, ciničnijoj seriji poput Monty Pythona, South Parka, pa čak i ‘Allo ‘Allo!, do šale o Auschwitzu sigurno ne bi ni došlo. Razloge za to ne treba tražiti u boljem ili gorem tretmanu Auschwitza u odnosu na Srebrenicu; objašnjenje prvenstveno leži u tome da bi se moglo reći da se ovdje radi o tipičnom primjeru balkanizma.

Baš kao i orijentalizam, termin balkanizam odrednica je za opresivni diskurs o Balkanu i njegovim narodima. Termin je prvi put upotrijebila bugarska istoričarka i teoretičarka Maria Todorova, čiji se čitav životni projekat bazirao na pokušaju da ustanovi da li je moguće da se postkolonijalna kritika primijeni na odnos Zapada prema Balkanu. Baš kao što je u orijentalizmu Orijent potreban Zapadu da bi Zapad bio svijetla, napredna i demokratska sredina, tako je i u balkanizmu, po riječima Dubravke Ugrešić, na djelu serija suprotnosti, “demokratija/demokratski simboli kao zamjena za demokratiju, civilizovano/primitivno, legitimno/nelegitimno, usmjereno ka budućnosti/nekrofilski fascinirano prošlošću, uređen sistem kriterija i vrijednosti/nepostojanje sistema, individualna svijest/kolektivna svijest, predvidivost/nepredvidivost” i slično, sve u svrhu stvaranja internog Drugog koji dobro dođe da bi se centar kolektivno potapšao po ramenima radi svoje progresivnosti.

Međutim, stvari su malo komplikovanije: Balkan, naime, ima potpuno drugačiju kolonijalnu istoriju u odnosu na zemlje Orijenta, što znači da je odnos između centra i periferije bitno drugačiji. Orijentalizam je, u samoj srži, projekat koji je nastao na itekako dobrom poznavanju svojih kolonijalnih subjekata i njihove istorije, kulture i društva. Zato bi se dalo argumentovati da je balkanizam problematičan na drugačiji način: na Zapadu, posebno anglofonom, o Balkanu se ne zna skoro pa ništa, pa je pogodan za razne manipulacije stvarnošću. Ilustracija za ovo može se pronaći u zaključku Hermanna Keyserlinga kako ga citira Todorova: “Da Balkan ne postoji, trebalo bi ga izmisliti.” Upravo tako: Balkan je pogodan za zapadnu imaginaciju, te je posebno interesantan, u gotovo erotskom smislu, kao milje primitivnih plemena, divljih predjela i opasnih iskustava. ISlavoj Žižek govori o ovoj temi, prvo citirajući Gillesa Deleuzea, koji kaže: “Ako se nađete u tuđem snu, u stvari ste izgubljeni.” Te 1992., dok je bjesnio rat u Bosni i Hercegovini, Žižek konstatuje da “u bivšoj Jugoslaviji, mi jesmo izgubljeni, ne zbog toga što nas naši vlastiti primitivni snovi i mitovi sprječavaju da govorimo prosvijetljenim jezikom Evrope, već zato što krvlju plaćamo danak toga što smo materijal za tuđe snove.”

Sve lošija serija

Zašto je ovo važno u priči o brutalnoj šali na račun srebreničkog masakra 1995. godine? Ilustrujmo: sama serija ne može se pohvaliti ničim posebnim: uz ocjene od 24 posto na Rotten Tomatoesu te 42 posto od kritike i 5,4 od 10 od korisnika Metacritica, i za jednu seriju poprilično nisku ocjenu od 6,4 od 10 na IMDB-u, The Odd Couple se može jedino pohvaliti činjenicom da je jedan od glavnih glumaca serijala nekadašnja zvijezda Prijatelja, Matthew Perry. Dakle, The Odd Couple je ispodprosječna serija u inače sve tanjem sitcom žanru američkog serijalnog humora, i potpuno je neshvatljivo kako je autorima uopšte produžen ugovor na još jednu, treću sezonu. Daleko je to od originalne predstave koju je 1965. napisao Neil Simon, ili istoimenog filma u kojem su glumili velikani Jack Lemmon i Walter Matthau. Sve gora gledanost, gdje je sa početnih 13,5 miliona gledalaca, ovaj serijal pred kraj svoje druge sezone spao na 5,74 miliona ukupnih gledalaca i samo 1,3 miliona onih mlađih od 49 godina starosti, ukazuje na to da se radi o itekako propalom televizijskom projektu.

Druga indikativna stavka je da je Lennon pogrešno izgovorio riječ “Srebrenica”, pa je tako u njegovoj varijanti Srebrenica postala – “Srebrenika”. Još gore u svemu jeste to da niko, ali apsolutno niko od svih statista, glumaca i glumica, producenata i producentica, tehnike, režisera i ostalih na setu nije primijetio njegov lapsus. Treće, i možda i najindikativnije, jeste samo izvinjenje producenata The Odd Couplea: oni, naime, nisu znali. Da citiramo Boba Dailyja, izvršnog producenta serijala: “Nismo bili svjesni ikakve poveznice sa groznom tragedijom u Srebrenici.” Oni nisu znali.

I u tome se vidi tragedija čitave situacije: svi normalni ljudi koje je užasnula ovako grozna banalizacija srebreničkog zločina, očekivali su daleko više od jednog ovakvog poluizvinjenja. Direktnije rečeno, očekivali su da producenti – a implicitno, i američka javnost – prepoznaju monumentalnost samog genocida u Srebrenici kroz konkretnije obrazloženje sadržaja njihovog scenarija. Međutim, problem u kojem smo se našli diktira da umjesto priznanja, dobijemo nepoznavanje. U ovakvim situacijama u kojima se redovno nalazimo, bilo u ovom slučaju, ili u ranijim holivudskim tretmanima BiH i bivše Jugoslavije (sjetimo se samo katastrofalno lošeg filma Killing Season i početne scene u kojoj imaginarni američki vojnici na terenu u imaginarnom Sarajevu pronalaze voz prepun mrtvih tijela u stiliziranom, a stereotipnom prikazu nečega što podsjeća na Auschwitz), čini se, suprotnost ovakvom spominjanju je – ništa.

Nova država – Hercoslovačka

Primjerice, orijentalizam u Poirotu Agathe Christie lako se može prepoznati u njegovom lutanju po Siriji, Egiptu i ostalim “egzotičnim” lokacijama, te je lako osuditi činjenicu da će se Hercule uključiti u istragu nečijeg ubistva tek kada stradaju anglofoni bijelac ili bjelkinja, ali ne i ako je u pitanju neimenovani Arap (indikativno, Christie je u jednoj od svojih priča smještenoj na Balkanu izmislila i novu državu – Hercoslovačku). Moguće je dekonstruisati i rastaviti na proste faktore sve razloge i uzroke ovakvog tretmana Orijenta – pogotovo kada se uzme u obzir da je to jedna od ključnih metoda dalje prevlasti nad tim dijelom svijeta. Primjer balkanizma u The Odd Coupleu ostavlja nam samo mogućnost bijesa radi toga što neko nije znao ono što nas kolektivno muči i proganja već dvadeset i kusur godina.

Ipak, alternativa postoji: naravno da je gnjev bh. medija i javnosti potpuno prirodna i normalna reakcija, makar u pitanju bila i marginalna TV serija koja će zasigurno već za par godina biti potpuno zaboravljena. Međutim, daleko konkretnija i korisnija metoda bila bi obraćati se onima, i pričati o onima koji su nas predstavili ispravno i pravedno. Primjera radi, Joe Sacco, autor serije fantastičnih, ljudskih grafičkih novela o ratu u BiH, od kojih se posebno ističu “Safe Area Goražde” i “The Fixer”, do sada je zaslužio makar jednu malu ulicu u bilo kojem bh. gradu. Sacco je u našim medijima u proteklih godinu dana spomenut tačno nula puta. Ron Haviv, Gary Knight, Ed Vulliamy, Florence Hartmann i Jim Hicks samo su dio onih koji upravo predstavljaju dah Zapada gdje nismo predio iz snova – ili preciznije, noćnih mora – i kojem je stalo do toga da nikada više ne čujemo ovo “mi nismo znali”.

tačno.net
Autor/ica 20.5.2016. u 13:13