Daleki rođak iz Vatikana

Amer Tikveša
Autor 7.6.2015. u 15:40

Izdvajamo

  • Znaš isto da će političari nastaviti sa svađama u vezi s podjelom izbornog plijena, a ljudi tmurni koračati razmišljajući kako sa 400 KM podmiriti obaveze koje iznose 1400 KM. Klerici će i dalje razdvajati ljude i bogove. I zato ti je žao što ode. Sjetiš se dolazaka uspješnih rođaka iz inostranstva. Trebalo je pokazati da si i ti uspješan ovdje, da nisi baš mnogo siromašniji od njih, a i to malo što jesi ne utiče na tvoje dostojanstvo koje se mora ispoljiti više nego njihovo. Odvesti ih na Neretvu i praviti se kako je ne bi mijenjao za njihove Rajne i Majne ni sva mora koja posjećuju. Prilikom odlaska imali su taj papinski blago sjetno-sažaljivi osmijeh, kao, eto, dobri ste vi, ali nam je ipak žao kad vidimo gdje vas ostavljamo. Tebi opet teško, jer znaš, da je duže potrajalo, gluma bi stalnim ponavljanjem mogla postati stvarnost.

Povezani članci

Daleki rođak iz Vatikana

Maše papa na odlasku a tebi nešto žao što ode. Brzo je, nekako, sve prošlo.

Gledaš TV prenos, tvoja šestogodišnja djevojčica je oduševljena papom jer se on rukuje sa svom djecom na aerodromu. Njih 150 se šareni u narodnim nošnjama svih naroda koji žive u BiH. I Sejdić-Finci nošnje su tu skupa s ovim konstitutivnim. I ti se pitaš hoće li katolici u prosvjeti, ako je papa njima uopšte bliži, nakon ovog bezrezervno krenuti u ujedinjenje djece razdvojene u školama po vjerskoj osnovi. Dovoljno bi bilo da jedno istinski krene u to. Ako je za rat dovoljno jedno, pa i za mir važi isto.

Sjeda u najskromniji automobil a ti se pitaš hoće li se, koliko je sutra, na njega ugledati iko od bh. političara.

Dolazi pred Predsjedništvo i pušta bijele golubice, a tvoja kćerkica kaže: „Zašto se nisam ranije rodila, da se mogu vjenčati s papom.“ Mašta o prinčevima i u tom rangu je njoj papa. Ne objašnjavaš joj da su pape neženje, nema ni potrebe, ubjeđen si da on to baš nekako i hoće da ga svako doživi kroz ono što je njemu lijepo.

A šta je tebi lijepo, kroz šta to ti doživljavaš papu? Ti, kao nepopravljivi ateist i marksist, gledaš na papu kao na nekoga ko se bori protiv otuđenja. Znaš za pet tu priču. Ljudi su stvorili bogove, demone, anđele, pape, svece, duhove, a onda se počeli tih stvari bojati. Otuđile su se od njega. Papa Franjo Boga i sebe vraća čovjeku. Ja sam tu, jedan od vas, strašno mi smeta protokol, obezbjeđenje, najradije bih sad prošetao ulicom, sa svakim riječ po riječ… Smeta mi ono što me otuđuje, distanca straha…

Drago ti je što pomiruje Vatikan s teologijom oslobođenja, svjestan si moći katoličke crkve i šta bi sve kroz tu struju mogla učiniti.

Ode na Koševo. Ljudi skandiraju „Papa mi te volimo“. Kao na utakmici. Idealiziraš sad stvari, odjednom si postao fanatični katolik. Vidiš papu kako igra sam protiv cijelog svijeta. I ne vičeš: „Ne sam, Safete!“ Znaš da nema kome dodati. Pušeš u TV da malo poguraš loptu. Govori o trećem svjetskom ratu i kaže da mi znamo kakvo je rat zlo i da nećemo nasjesti na to. Shvata li ga iko? Svi ti erdogani i putini nisu tu za njihovo dobro. Uvlače ih u globalnu priču a oni se jadni ne snalaze ni između Čaršije i Marijin Dvora.

Gledaš ga dalje u Katedrali Srca Isusova. Izlaze tu pred njega sveštena lica i pričaju o svojim ratnim tragedijama i oprostu. Malo te to nervira. Žao ti je što su sve to preživjeli, ali ti nije baš jasno kome su oprostili? Pojedincima koji su ih mučili ili kolektivima kojima ti pojedinci pripadaju? Ako su pojedincima, ne slažeš se. Nema oprosta onom što je „izašlo iz insanskog sureta“, kako je tvoja nena govorila za ljude koji su to samo oblikom bili, a zlo iz njih ispraznilo ljudsku suštinu. Ako su kolektivima, onda se opet ne slažeš jer kolektivima se nije smjelo ni zamjeriti. Ali nema veze.

Ode papa dalje. Ode na međuvjerski dijalog. Ne gledaš to. Izvodiš dijete van. Kiša vas tjera u Bokačo. U Bokaču TV upaljen. Papa kreće prema Otoci. Proći će i kraj vas. Mateo i Mirza, dječaci iz ulice, hoće da ga vide, pogotovo papamobil. Hoće i tvoja ćera, povodi se za njima. Kako joj ne udovoljiti. Ako se već ne može udati za njega, bar neka ga uživo vidi. Neugodno ti je malo ako te kamera snimi, zezat će te raja: „Gdje si, papane“ – već znaš ko će ti reći. Ali dobro, papa je rekao da je svima došao, znači i tebi, pravdaš se sebi, pristojan si domaćin i ideš ga pozdraviti.

Mistificiraju ljudi o tome kako papa čim izađe na otvoreno prestane kiša, a kad negdje uđe, ona počne. Papa prolazi Dolac Maltom – nadrealno zvuči, bio bi to dobar naziv ili za duhovnu ili satiričnu pjesmu. U svijest ti se odmah priziva Šopov Isus i ti zamišljaš papu kako silazi i miluje lokalne pse lutalice, kao Šopov Isus magarce. Viču djeca: „Papa, legendo!“ Tebi Sarajevo nešto lijepo kao kad si došao da studiraš. Nisi znao ni ulice ni ljude. Sad kao da je vrijeme da se ponovo upoznaješ. Nešto dosad nepoznato, a dobro, pojavilo se u ljudima.

Ode papa u centar za mlade „Papa Ivan Pavao II“. Gledamo ga opet iz Bokača iako je kiša prestala. Djevojka iz ulice trebala bi mu uručiti poklon pa da joj možemo reći kako smo je gledali. Papa govori mladima da ne gledaju koje su vjere već da budu „mi“. Mladost je ono što ih više nego bilo šta drugo što ih može razdvojiti. Sjećam se kad su tako jednoj mladosti podijelili puške. Ova me mladost još ničim ubijedila nije da je bolja od prethodne.

I na kraju odlazi. Maše s vrata AlItalie. „Sjedi, neka te, sutra je neradni dan“ – rekao bi mu ti. Toliko si se već intimizirao kao da ti je papa komšija koji ponekad subotom preleti na pivu.

Dječaci i djevojčice će sad skinuti narodne nošnje i sa svojim pametnim telefonima u svojim starkama i garderobi identičnoj s kraja na kraj svijeta biti slični kao jaje jajetu, ali i razdvojeni nevidljivim granicama. Maloprije granice u nošnji nikad vidljivije, a djeca nikad jedinstvenija.

Znaš isto da će političari nastaviti sa svađama u vezi s podjelom izbornog plijena, a ljudi tmurni koračati razmišljajući kako sa 400 KM podmiriti obaveze koje iznose 1400 KM. Klerici će i dalje razdvajati ljude i bogove. I zato ti je žao što ode. Sjetiš se dolazaka uspješnih rođaka iz inostranstva. Trebalo je pokazati da si i ti uspješan ovdje, da nisi baš mnogo siromašniji od njih, a i to malo što jesi ne utiče na tvoje dostojanstvo koje se mora ispoljiti više nego njihovo. Odvesti ih na Neretvu i praviti se kako je ne bi mijenjao za njihove Rajne i Majne ni sva mora koja posjećuju. Prilikom odlaska imali su taj papinski blago sjetno-sažaljivi osmijeh, kao, eto, dobri ste vi, ali nam je ipak žao kad vidimo gdje vas ostavljamo. Tebi opet teško, jer znaš, da je duže potrajalo, gluma bi stalnim ponavljanjem mogla postati stvarnost.

Amer Tikveša
Autor 7.6.2015. u 15:40

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija