Daleko je mudrost a ne pomirenje

tačno.net
Autor 23.7.2015. u 13:27

Daleko je mudrost a ne pomirenje

Očito, ono što se često suviše pojednostavljeno prikazuje kao bošnjačko-srpska drama (ili hrvatsko-bošnjačka, ili hrvatsko-srpska drama) ima neizmjerno puno nijansi i, naročito, puno neiskazane i neopisane ljudskosti. Intelektualci, dobri ljudi, što čekate? Pišite, pričajte o tome. Bilježite, govorite. Okupite mlade i pričajte.

Piše: Senja Perunović

I tako je dan sušte tuge u Srebrenici pretvoren u dane vansrebreničkog političkog preseravanja.

Koliko god surov i bezočno neprimjeren i s obzirom na mjesto gdje se dogodio, napad na A.Vučića sitnica je u pitanjima (ne)pomirenja u regiji u usporedbi sa uraganom tenzija podignutih od strane nekih najodgovornijih funkcionera, nacionalno strasnih analitičara i žuto-huškačkih medija nakon napada.

A narod (čita se narodi) gleda i čudi se, i vjeruje i ne vjeruje. I ljuti se, mnogi političari i mediji opet mute.  Opet političari i (k)analitičari važno izjavljuju nešto o narodu o kojem pojma nemaju. Ni kako narod živi ni kako preživljava, a kamoli što drugo. (Kanalitičari; pojam sastavljena od riječi analitičari i glasa k koji ovdje označuje atribut kanalski, kanalizacijski.)

Neki koji bi to trebali znati pojma nemaju (1)

Probleme države i problemčiće pravde vlastela automatski, da se narod ne dosjeti, prevodi u crne, uvijek crne, međunacionalne odnose.  Hiljade je i hiljade nezaposlenih i užasavajuće veliki broj djece na egzistencijalnom minimumu, ali politika ne prestaje da vrti kao glavne i najglavnije teme iz paklenog nacionalnog vretena: o etničkim nama i etničkim njima (premilim nacijama), o ponosu nacionalnom i uvrijeđenosti iste provinijencije, čak i o ručku etničkom i godišnjem odmoru patriotskom (nacionalni patriotizam zahtjeva: ne putovati izvan etničkih granica!).  Ali ne,  politika neće previše razbijati glavu o ručku dječijem ni o gladi gladnijeh, o životu običnog čovjeka jer je nacionalni/ etnički čovjek naša primarna briga.

Neki koji bi to trebali znati pojma nemaju (2)

Zaimu Almiroviću, iz sela blizu Srebrenice, u genocidu su stradali bliski rođaci čije grobove obilazi i dijeli tugu u ovo vrijeme komemoracije 2015 (Tanja Nikolić Djakovic, NIN).  Zaim je jedan od onih koji se sjeća i ne poriče svoje sjećanje.  „Što biste mi vi Srbi bili mrski. Pa živjeli smo u miru zajedno da nismo ni znali ko je ko.  Prije rata nisi razlikovao. Nije ti ni ime ni prezime ništa značilo. Nit sam razlikovao Srbina niti Hrvata nit  Muslimana. I mi nismo ni željeli da se raspadne Jugoslavija, ali niko nas nije ni pitao.“ Novinarka je razgovarala  u Potočarima i sa dvije žene u dubokoj tugi za svojima koje ne žele da imaju bilo kakvog posla sa Srbima, ni poslije dvadest godina. Emocije su im poistovjetile sve Srbe sa onima koji su počinili genocid i ubili njihove najmilije.  Političari i (k)analitičari nisu pomogli da se razabere razlika. Dapače. Ali, takva interpretacijska mutljaža nije neka lokalna biljka već kobna karkateristika vascijele regijske vlastele. Usredsredila je vlastela svu svoju pamet i moć da oblikuje emocije odbojnosti–na svim stranama prema cijelim narodima. Da njeguje netrpeljivost na nacionalnoj bazi. Tako, da bi održali svoju nenarodnu ali jako nacionalnu vlast, održavaju oni (vlastela) trusno nacionalno područje kako bi po potrebi mogli narodu dati dodatnu dozu naci-otrova i ispuniti ga paklenim strahom od susjeda i komšije  i zatresti ispraznom nacionalnom strašću a sve u svrhu prekrivanja korupcije i svakojakih svojih gadosti i poslovne nesposobnosti, pa čak i ratom zapaliti kad im se ćefne. A narod neka gori.

Nije za čuditi se da se nađe i otrova i razumijevanja u nacionalno trusnom području. Jedna od dviju žena s kojima je novinarka razgovarala u Potočarima poučava sina tinejdžera koji je još bio u majčinoj utrobi tada kad mu je otac ubijen.  Mladić je pun otrovnih naboja: „Ko je god bio ovdje i činio zločin, sve ih treba klati, sve redom.“ A majka će: „Nisu svi [Srbi] isti, zapamti. Kad sam odavde kretala u autobus [za Holandiju], sjedam a šofer, vojnik Srbin kaže meni je moja mama rekla, ako sine ko zaplakao na te, dabogda sine ni ti se ne vratio.“

Majke Srebrenice i ovog su puta ne samo dopustile svojoj humanosti da ih vodi, već se i državnički ponijele tamo gdje je državničkog ponašanja nedostajalo, ove 2015.  Fadila Efendić, jedna je iz tužnog tog zbora Srebrenice. Te kobne 1995. izgubila je sina i muža; danas svoju bol, kaže, želi podijeliti samo sa svoje dvije prijateljice iz Srebrenice, koje „jednako žale za onom prokaženom starom Jugoslavijom i onim vremenom, koje se sada pominje kao jeretičko“ (Aleksandar Apostolovski, Politika).  Zato ona ne dijeli žrtve po porijeklu, već “bez gnjeva i mržnje proklinje sudbinu koja ju je zadesila“.  A znaju li se kreatori takve sudbine?  Ne bi se prevario onaj tko bi prstom upro u političare, u đuture,  bez razlike na nacionalnost ili republiku,  onda ili… danas.   Kao što Ćamil Duraković, načelnik općine Srebrenica, ukazuje u intervjuu uoči komemoracije 20. godišnjice grozote u Srebrenici kada govori o odnosu politike i naroda: „Da se politika nije umiješala, ljudi bi se već izmirili. U ono malo firmi koje rade u Srebrenici, Srbi i Bošnjaci su se izmirili, idu jedni drugima na slave, Bajrame. Samo je politika problem“.  Tako se u Srebrenici i srebrenicama isprepliću neizmjerna tuga i bijes, mudrost i otrov, čovječnost i gorčina, sjećanje i sadašnjost.  A kakoovdašnje nacionalističke elite nisu u stanju provesti međunacionalnu pomirbu“ ona se „prije može dogoditi unatoč njima nego zahvaljujući njima“ (Marinko Culić, Novosti).

Isključena razboritost i zaleđena savjest

Nije čudo da su se nakon napada javila različita pera i grla birajući nježni jezik o linču i atentatu (istovremeno zgražajući se nad jezikom o genocidu) nakon što su im uvaženi dali zeleno svijetlo za takvu i svakakvu lakrdiju. Predsjednik Republike Tomislav Nikolić opasno je zazvao 1992. godinu: „Niko ne sme da ostane ravnodušan pred divljaštvom koje je ličilo na napad na srpske svatove 1992.“.  Nije čudo što su takva pera i grla lagodno pronosila njima važnu, a lažnu, poruku kako je „priča o pomirenju u regionu jalova“ (B. Radun, Kurir).  Pomirenje je noćna mora i  jedino čega se zaista plaše naci-umovi.  I rat se zaziva kako bi se osujetio razvoj u tom pravcu.  Spreman je, na primjer, Dejan Vuk Stanković, koga Kurir identificira kao političkog analitičara, da druge odmah pošalje u rat i smrt.  On će na more.  Veli: “Srbija je ta koja je spremna na pomirenje, međutim vojske Srbije i Republike Srpske spremne su da reaguju ukoliko bude potrebe za tim.“   Uf, uf, platili bi mu i more i krstarenje samo da prestane (k)analizirati.

Čovjek ne bi trebao biti iznenađen niskim profesionalnim nivoom Kurira, Informera i sličnih, pa ipak me ledeno sledi dubina pada kad te novine, čiji urednici i „zaposlenici“ dobro znaju da imaju veliki utjecaj na formiranje javnog mnijenja, npr. na svojim stranicama lagodno ispisuje naslov razdora i pripadajuće mu laži kao u ovom Informerovom: “Strašan bezobrazluk Bosanaca – bolesno optužuju Srbe da su namestili atentat na Vučića“.  Ma nemoj?  Te svi Bosanci, te svi Srbi? O, glupa nevoljo, ime ti je falš-novinarstvo.  Zna li ono što znači mir? I njegovanje razumijevanja među ljudima?

Sveprisutni M. Lazanski ne sluša savjete da se drži vojnih tema jer o drugima pojma nema. Pišući nedavno o, pazi sad, „srpskoj ruci prijateljstva“ , visokotiražni L. valjda očekuje da padnemo u srpski trans.  S temeljitim nepoznavanjem činjenica i totalnim nerazumijevanjem međunacionalnih odnosa u BiH u vrijeme SFRJ, on piše pod naslovom „Bosna, balkanska krčma“ (Politika).  Ako se držite Krleže na kojeg se kakti pozivate, g. M.L., Bosna bi bila samo dijelić naše krčme u čijem drugom dijelu Vi biste posezali za nožem, kao što već sad mašete oružjem omalovažavanja i razdora.  Vratite se M. L.,  balkanska krčma je zatvorena; treba graditi balkanski mir.

Nekad davno, Politika je bila široko cijenjena.  Danas ona objavljue tekstove poput “Kamenovanje Vučića ili osveta Srbima“,  pa moram pitati ovo. Poštovani urednici i novinari Politike, želite li pomirenje ili kopati jamu? Što vam znači ovakav naslov? Potpuno vam je jasno da je incident izazvala neka skupina bezveznjaka sa ko zna kavim motivima, možda i osvetničkim ali to ima jako limitirano značenje, pa zašto onda praviti od muhe slona?  Kakva osveta Srbima?  Od koga?  Totalno nema razloga za vašu vrisku.

Također, poštovani Politikini zaposlenici, da li razmišljate o samo-oslobođenju, da se emancipirate od nacionalnog srama i ponosa, od nacionalnih poraza i pobjeda i sličnih lakrdija koje su zamijenile sram i ponos, i poraz i pobjedu ljudskosti? Naime, znamo da kad ljudskost pobjedi to je pobjeda za sve, i nije potrebna da bude samo srpska ili samo xy nacije.  Naravno, isto je pitanje na nacionalnim stolovima za medije, zvaničnike, analitičare, prosvjetare, itd. svih republika bivše Jugoslavije.  Nekidan je razgovor sa Aleksandrom Vučićem objavljen  pod naslovom „Pomirenje nije srpski poraz“.   Da li je pomirenje u regiji ikad ičiji poraz ako je druga opcija rat ili tenzije koje mogu voditi u rat?

Podmetanje eksploziva u srca ljudi i u oružane snage „patriota“

Kako gluposti iste huškačke fele koji su motivirali napadače na A.Vučića ne nedostaje planetarno, da parafraziram misao premijera, demonstrirao je i nemali broj zvaničnika u Srbiji koji su se nakon napada kao automati prebacili u rovove i počeli pucati, riječima. Među onima u prvim redovima bio je, da ne vjeruješ, predsjednik Republike Tomislav Nikolić. Letjele su zapaljive strijele ovih dana: te, to je bio napad na Srbiju; te, htjeli su nas poniziti; te, to je odraz mržnje u Bosni i Hercegovini. Ekstremista Milorad Dodik uskliknuo je:„Napad na premijera Srbije Aleksandra Vučića, napad je na srpski narod“. Oh. Niti je to bio napad na srpski narod niti ekstremista Dodik brine za narod.  Jedino što on bjesomučno traži su opravdanja koja će mu pomoći da sačuva svoj iskrivljeni dvor.  Zato će on vječno tvrditi da postoji razlog za strah od života sa “drugima” i da narodi ne mogu zajedno. Ukratko, glupost do gluposti.

Razboritost vs. apstrakna čast države

Jedno ugodno iznenađenje došlo je, da ne vjeruješ, sa samog vrha.  Pohvale idu premijeru Vučiću. Njegova spremnost za suradnju i približavanje državama u regiji zaslužuje najviše ocjene. Odluka da ide u Srebrenicu i prihvaćanje savjeta i sugestija domaćina uključujući i tako osjetljiv prijedlog da ne govori na komemoraciji, znak je razboritosti onog koji iskreno želi sudjelovati u aktu odavanja počasti žrtvama u tako delikatnoj situaciji u kakvoj se Vučić našao i zbog svoje lične prošlosti. Također, riječi premijera izgovorene na konferenciji za novinare odmah nakon napada bile su kao melem na ranu. Nažalost, u komentarima koji osuđuju te Vučićeve postupke nazivajući ih slabošću ima više žala za nekakvom apstraktnom časti Srbije i protokolarnim formalnostima nego brige za mir i stabilnost u regiji, čime zagovornici takvog pristupa debelo zaostaju za Vučićem. Pitanje koje zbunjuje, međutim, je kako je moguće da su se izjave ministara tako drastično razlikovale od premijerovih?

Osude dolaska tri člana Predsjedništva BiH u Beograd na poziv A. Vučića i kvalificiranje te posjete kao znak njihove neprimjerene slabosti i sramno „poklonjenje na noge novom vodžu“, iste su prirode. Sudijama koji ih tako teško optužuju važnija je forma od razboritosti. Važnija im je njihova (od komentatora) slika državne časti nego mir i dobrobit građana. Tako komentatori koji strastveno brinu za svoju državu (u prvom slučaju Srbiju, u drugom BiH) rade upravo protiv onog do čega im je stalo. Štoviše, otimaju nama svima šanse za viđenje razboritijih dana u politici.  Naime, mir i dobrobit građana, a ne protokolarne formalnosti morali bi biti mjerila za definiranje državne časti. Dolazak članova bosanskog Predsjedništva u Beograd doprinosi kreiranju puta prema tim poželjnim ciljevima jer produbljenje raskola nikako ne može biti bolje od razgovora.

Što je to državnička mudrost?

Velika je to vještina, danas uglavnom nepoznata.

„Napad na Vučiča je pokušaj atentata“, izjavila je glava diplomatije Srbije povodom incidenta u Srebrenici. Ako pretpostavimo da ministar vanjskih poslova nije zloćudan i da potpiruje tenzije nenamjerno tj. iz čiste gluposti, te se prisjetimo da bi njegove izjave mogle biti u skladu s njegovim prioritetom—samobrigom o vlastitoj karijeri i pjevanju, postavlja nam se pitanje da li je mislio da će se više dopasti svom šefu što drastičniji izraz upotrijebi? Sudeći po Srebrenici ali i drugim potezima, državnička mudrost ostaje tajnom za društvo ministara oko premijere Vučića, u globalu. Međutim, ne smije se zanemariti ni veličanstveni promašaj organizatora za sigurnost na komemoraciji, kao ni ponašanje Bakira Izetbegovića koji se ovog puta istakao time što je pao i na elementarnom ispitu kako biti domaćin.

Dani političkog preseravanja u pet točaka

U danima su se istakli: Ivica Dačić u ulozi nekakvog ministra za vanjske poslove, Tomislav Nikolić u ulozi ratnog predsjednika nekakve banane-države, zbor ministara iz Srbije u ulozi hora repetitora, Milorad Dodik u ulozi Srbina po profesiji i učenika naci-učenja, Bakir Izetbegović u ulozi ošamućenog domaćina koji zbog sunčanog udara nije ništa vidio pa tako nije primjetio ni da se jedan od glavnih gostiju, Aleksandar Vučić, nacrtao u Srebrenici, a kamoli da mu je pružio ruku pri dolasku ili ga ispratio na odlasku. Vrlo zapaženu ulogu odigrao je i ministar Vulin, i  drugi u manjim ulogama.  Paralelnu glavnu ulogu igrali su oni hiponovinari i kanalitičari koji su na led stavili svoju savjest. Dani preseravanja, naime, odvijali su se uz naci-prizvuke i ratne medijske poklike tako jasno da je moguće novim generacijama da iskuse zamah duvača ratnih instrumenata iako nisu živjeli u 90ima.  (Hiponovinari ovdje označuje one žurnaliste koji su, za razliku od novinara, nedovoljno novinari; oni čije su pisanije daleko od novinarstva kao što je reklamni pano daleko od novele.)

Što je karakteriziralo dane političkog  preseravanja?

  1. Bombastična upotreba riječi-ekploziva (atentat, linčovanje) od strane ministara, kanalitičara, i hiponovinara.
  1. Urgentno pretvaranje napada grupe izgrednika na premijera Vučića u nekakav napad (svih) Bošnjaka na Srbe. I upotreba cijelog događaja za razvijanje tenzija između dviju država. I za širenje odbojnosti među nacijama.
  1. Tretiranje Srbije kao čovjekolikog bića (opisao Ljubomir Živkov, Vreme).  Uočljiv je nedostatak brižnog i pažljivog tretiranja čovjekolikih ljudi u Srbiji na način kako se tretira Srbija-država.
  1. Inzistiranje na Srbiji koja pati od straha da ne bude ponižena, recimo na nekom simboličnom nivou, npr. premijer pada na zemlju. Istovremeno, zabrinutost zbog vrlo stvarne muke u kojoj narod živi i preživljava tranziciju kao da nedostaje toj Srbiji.

U rasplamsanom žargonu uvrijeđenosti i poniženja nije jasno, jer ne može ni biti, što je zapravo ta Srbija koja pati od straha da ne bude ponižena? Država? (Na koji način pati neka država?)  Drustvo? (Tko ga je pitao?)  Premijer i ministri?  (U takvom slučaju, sasvim sigurno, pomoć psihoanalitičara bila bi racionalnija od proizvođenja državnih napetosti.)

  1. Zaboravljanje da je fašistička Njemačka učvrstila svoj fašizam na emocijama povrijeđenog nacionalnog ponosa. Nakon čega ono što je slijedilo i slijedi jest poziv: u boj!  kao što je Hitler praktički-ubistveno pokazao.

Pišite, pričajte, objašnjavajte; naročito, mladima

Očito, ono što se često suviše pojednostavljeno prikazuje kao bošnjačko-srpska drama (ili hrvatsko-bošnjačka, ili hrvatsko-srpska drama) ima neizmjerno puno nijansi i, naročito, puno neiskazane i neopisane ljudskosti. Intelektualci, dobri ljudi, što čekate? Pišite, pričajte o tome. Bilježite, govorite. Okupite mlade i pričajte.  Mladi, ispitajte što je što.  Dajte da se vaš glas  čuje  u svim institucijama češće i jasnije od glasova nacionalista.  Zar da opet, kao što je to bilo devedesetih i u godini koja ih je pripremila, razorni nacionalistički glas prekrije sela i gradove kao jedina istina? Zar da grla nacionalistička opet nadvladaju glasove normalne većine?

Zašto ovaj apel? Jer se na mudrost nekih državnika, falšnovinara i kanalitičara osloniti ne možemo.

p.s.  Nakon što sam završila ovaj tekst gledala sam konferenciju za štampu u Beogradu sa tri člana  Predsjedništva  BiH i premijerom Srbije. Izgleda da je orijentacija na međusobnu suradnju  i mir sasvim ozbiljna.  Ima  nade!

tačno.net
Autor 23.7.2015. u 13:27

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija