Dan antifašističke borbe: Moramo li u modernim demokracijama strahovati od neofašizma?

Autor 22.6.2011. u 00:44

Dan antifašističke borbe: Moramo li u modernim demokracijama strahovati od neofašizma?

Svastika na tribinama, kamenjem po gej paradi, zidovi išarani slovom »U«, sve veći broj zemalja Europe u kojima raste popularnost ekstremne desnice… Valja li nam se plašiti neofašizma!? 

   – Mislim da prema terminu kakav je fašizam treba imati poštovanje, pod navodnicima poštovanje, utoliko što se radi o jednom maksimumu zla. Drugim riječima, uvjeren sam da ništa slično fašizmu kao sustavu nije moguće u demokratskim zajednicama, ali su moguće fašističke ideologije koje zastupaju, srećom, manjinske skupine – ističe profesor Žarko Puhovski. 

 Treba, pojašnjava, razlikovati pokret, ideologiju i sustav. Pa tako u razvijenim zemljama europskog zapada postoje elementi fašističkog, nacističkog ideologijskog interpretiranja svjetonazora, pokreta osim manjih skupina nema, a ni približno nema sustava. 

– Mislim da na to treba reagirati politički i intelektualno za razliku od onog, recimo to tako, realnog antifašizma u 40-tim godinama, kad se radilo o borbi na život i smrt. Prema tomu, apeliram na to da se ne devalvira pojam fašizma tako da ga se kao etiketu lijepi na sve što nam se ne sviđa, jer se time relativizira zbiljski zločinski karakter tog sustava.

Tu se, naime, radi o tomu da mi ružne napade na ljude na ulici uspoređujemo s milijunskim ubijanjima. To je naprosto neodgovorno. Ja ni na kakav način neću podcjenjivati prostake na splitskoj rivi recimo, kao opasnost, ali mi neće pasti na pamet da to zovem fašizmom iako bi fašisti to isto radili, samo što bi oni onda pobili sve one koji su tamo bili – naglašava Puhovski. 

Malograđanska egzistencija

U nas je situacija, kako ilustrativno veli, »flekava«.  – Imamo crne mrlje, međutim po mom sudu te crne mrlje su puno manji problem od ogromnih sivih površina. Ili, da citiram stare komuniste iz moje obitelji, hrvatski problem su uvijek bili domobrani, a ne ustaše.

Ustaše nikada nisu bili većina. I oni su preživljavali, osim silom naravno, prešutnom podrškom domobrana. Ta siva zona to su ti pristojni građani koji se gnušaju nad fašistima i ustašama, ali ipak imaju do neke mjere razumijevanje za njih. To je po mom sudu, veliki politički problem.

To nisu, ponavljam, fašisti, ali to su oni bez kojih fašizam nikad nikakvu šansu ne može imati. I tu je strašno važno nešto što se zove suočavanje s prošlošću. Da se inzistira na jednostavnoj formuli zločin je zločin, ma u čije ime, ma s kojim obrazloženjem bio počinjen. Čim se uvodi koncept popusta za »naše zločine« onda smo već u ovoj sivoj domobranskoj zoni – kazuje Puhovski. 
Domaće nam iskustvo, međutim, daje naslutiti da će naše suočavanje s prošlošću trajati još godinama. 

 – To neće nikada prestati, jer je to dio malograđanske egzistencije, koja je u demokraciji fundamentalno veći problem od fašizma. Fašisti su efektni za skandal, izazivaju reakciju, a ova siva, masovna egzistencija prolazi zapravo bez reakcije i pokazuje se u odsutnosti javne reakcije na stvari na koje treba reagirati i na izborima – upozorava Puhovski. 

Posla je stoga pred svima nama još, na profesorima i nastavnicima te prije svega političarima. 
 – Da se naprosto prihvati nešto što je svugdje uobičajeno, jedan koncept stvari koje se ne smiju reći. Ja mislim da se ova većinska siva egzistencija teško može mijenjati, ali trebaju postupno kultivirati. Naprosto uvoditi praksu da se ne može ljude diskriminirati zato što su Srbi, Židovi ili Romi, diskriminirati čak ni u govoru, prije svega u govoru, a onda dalje – kazuje Puhovski. 

 Da u današnjoj Europi nema nečega što je neofašizam ili neonacizam, mišljenja je i povjesničar Josip Jurčević. A to što se, kako kaže, pojavljuje fragmentarno, to možemo nazvati u određenoj mjeri subkulturom koja se nalazi na margini društva. 

 – Mislim da je izmišljanje neofašizma i uopće svrstavanje svega što ne valja pod neofašizam zastarjelo za današnju Europu, naravno uključujući Hrvatsku i druge zemlje koje su izašle iz tranzicije. U Europi postoji nešto drugo, a to su razne vrste totalitarizma. Tako da se nekakve obnove, ideološke ili bilo kakve drugačije, nečega što je fašizam, ili nacizma toga se ne treba bojati – smatra Jurčević. 

Prenaglašavanjem bilo neofašizma, ili neonacizma, pa čak i neokomunizma u onom starom obliku, zapravo se, smatra, odvlači pozornost od drugih totalitarnih opasnosti koje se pojavljuju u globalnom svijetu. 

  Novi globalizam

– I ovo okrupnjavanje od Europe do Svijeta, rušenje granica neuvažavanjem pojedinačnoga i maloga uključujući i Hrvatsku, poništavanje onih temeljnih, individualnih sloboda pojedinaca, ali i identiteta, a to znači zavičaja, regije, nacionalnih država kao nekog tipičnog identitetskog proizvoda, jest nametanje novog globalizma u interesu globalnih bilo političkih, sigurnosnih, a naročito gospodarskih interesa – ističe Jurčević. 

 Upozorava pri tom na ogromne tehnološke pomake koji su se dogodili u zadnjih 20 godina, ističe kako iz povijesti treba učiti, ali se ne smije upasti u zamku pa, fokusirajući se na prošlost, bježati od toga što nam se danas nudi i događa. 

– Zapravo, zahvaljujući globalnoj tehnologiji danas je idealno vrijeme za manipulaciju globalnih razmjera i za nametanja novih totalitarizama, uz što se pojavljuju i nove ideologije koje šire potpuno pogrešne stereotipe koji se svode na to da zapravo ima previše stanovnika na kugli zemaljskoj, da kugla zemaljska ne može hraniti postojeće stanovništvo, a pogotovo u budućnosti, što je potpuna neistina. Već se time otvara jedna perspektiva da bi se u dogledno vrijeme moglo humanim proglasiti to da sačuvamo elite, a zapravo otrujemo ili na drugi način eliminiramo sve koji nisu poželjni – veli Jurčević.

 Globalizma se reflektira na sve nas. No, što je sa svastikom na Poljudu? 
  – To su posljedice globalizma; gubitak bilo kakvog identiteta, golemo neznanje u školskom sustavu, padanje kriterija od fakulteta do vrtića gdje se ne traži nitko tko samostalno misli, nego se sve unificira. I onda se u nekakvoj, projektiranoj, manipuliranoj ugroženosti od bilo koga, ljudi spontano počinju braniti izvlačeći neke simbole o kojima pojma nemaju.

Neznanje je golemo, zastrašujuće. Mislim da se mora osvještavati znanje. Jer, neznanje je izvor mnogih zala. To nije neznanje koje je greška pojedinca, nego greška sustava koji ne žele proizvoditi pojedinca koji misli nego pojedinca koji sluša. A valjda ipak u nekoj genetici postoji potreba za samoodržanjem i onda ljudi posežu za onim što im se servira.

To im se nameće, pa umjesto da se suprotstavljaju onom što zaista danas globalno prijeti, izvlače stare simbole i to je zapravo jedna manipulacija ne bi li što lakše prošli ovi novi globalistički totalitarizmi – smatra Jurčević

Novi list

Tagovi:
Autor 22.6.2011. u 00:44

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija