Tuzlanski korzo je tu večer vrvio od mladosti i ništa nije slutilo da bi ostatak večeri mogao biti koban. Nažalost, nije trebalo dugo da ova večer ode krvavom putanjom. Granata ispaljena s položaja Vojske Republike Srpske na Ozrenu pogodila je centar Tuzle. Na lokalitetu poznatom kao Kapija ubijena je 71 mlada osoba, a više od 150 ljudi je ranjeno prilikom eksplozije. Masakr na Kapiji vodi se kao jedan od najsmrtonosnijih pojedinačnih napada na civile tokom rata u našoj državi, a scene ranjenih i ubijenih još jednom su obišle svijet, po ko zna koji put u tih par godina. Tuzla je zavijena u crno, i, kao i uvijek, ostalo je samo pitanje kakav um može uraditi nešto takvo?
Za masakr na tuzlanskoj Kapiji osuđen je Novak Đukić, bivši general Vojske Republike Srpske i komandant Taktičke grupe „Ozren“ koja je držala artiljerijske položaje iznad Tuzle. Slučaj „Đukić“ jedan je od onih slučajeva koji zaoštrava odnose Srbije i Bosne i Hercegovine, čime se proces pomirenja stavlja u drugi plan.
Foto: RSE / Novak Đukić
Naime, Đukić je uhapšen u Banjoj Luci 7. novembra 2007. po nalogu Tužilaštva Bosne i Hercegovine pod optužbom da je naredio ovaj napad na Tuzlu. Suđenje je trajalo sljedećih par godina, a 12. juna 2009. Sud Bosne i Hercegovine proglašava Đukića krivim za ratni zločin protiv civilnog stanovništva i osuđuje ga na 25 godina zatvorske kazne. Već sljedeće godine podnesena je žalba na donesenu presudu, a Đukić je u tom periodu bio na slobodi, te je iskoristio ovu priliku kako bi pobjegao u Srbiju, čime je izbjegao izvršavanje predviđene kazne. Četiri godine kasnije Ustavni sud Bosne i Hercegovine donio je odluku o pokretanju ponovnog suđenja Đukiću zbog pogrešne primjene krivičnog zakona, što je moglo utjecati na visinu kazne. Đukić se ni ovaj put nije pojavio. Smiješna je činjenica da se Đukiću sudi u Srbiji ali iz određenih razloga mu se kontinuirano odgađaju ročišta a novi cirkus od ročišta je zakazan za dvije godine.
Tuzlanska Kapija nije jedini slučaj ratnog zločina zbog kojeg niko nije odgovarao, ali je sigurno jedan od najpoznatijih. Uprkos međunarodnoj potjernici koja je raspisana za Đukićem, Srbija uporno odbija da ga izruči Sudu Bosne i Hercegovine. Đukić ne samo da nije izručen pravdi već je i čest gost raznih TV-emisija koje ne zaslužuju da se svrstaju u novinarsku profesiju. Svima bi trebalo biti jasno zašto.
Kako to obično biva, biti nekažnjen za počinjene zločine nije dosta. Potrebno je opet i iznova negirati počinjeni zločin kako bi se „oprala ljaga“ s imena koje je „nepravedno“ osuđeno. Đukić tvrdi da bi i njegovo ime trebalo biti ispisano na tuzlanskoj Kapiji jer je i on sam žrtva montiranog procesa. Kao što smo već mogli vidjeti tzv. nezavisnu istragu masakra na Kapiji, tako smo i do jučer gledali razne „eksperte“ koji su sa stopostotnom sigurnošću tvrdili kako Stari most nije srušen od HVO-a. Kao i na teoriju „ravne zemlje“, mnogi su se „upecali“ i na ovu budalaštinu dok prije nekoliko godina nije javno objavljen snimak rušenja Starog. Nije teško biti ekspert i pronaći sličnost i poveznicu između priče o Starom mostu i tuzlanskoj Kapiji, odnosno načinu na koji se ova dva događaja pokušavaju prikazati i pripisati nekoj drugoj „strani“ ili pojedincu.
Foto: Ida Dugalić
Ipak, svijetla tačka u cijelom crnilu i drami jest Tuzla, koja zasluženo nosi epitet najinkluzivnijeg grada unatoč svemu gore navedenom. Ovaj grad je i tokom Drugog svjetskog rata imao karakter koji se uspio oduprijeti fašizmu i crnilu toga doba. Najsvjetliji primjer toga bio je Muhamed Šefket ef. Kurt, koji je zaustavio paljenje Sabornog hrama Uspenja Presvete Bogorodice i tako spasio okupljene vjernike od sigurne smrti. Tuzla je i danas, nakon masakra učinjenog u samom centru grada, ostala kao primjer svim gradovima bivše Jugoslavije kako treba suživot prenijeti iz teorije u praksu.
Svijetla tačka naših dana jesu mladi ljudi koji skoro svake godine obilježavaju godišnjicu masakra na Kapiji. Ovdje je riječ o mladim osobama iz Bosne i Hercegovine i regiona koji ne izražavaju samo sjećanje na ovaj način nego i jasan stav protiv zaborava i poricanja ovog zločina. Prisutnost mladosti na mjestu na kojem je ubijena mladost je samo jedan pokazatelj da kultura sjećanja neće tek tako prepustiti glavnu riječ revizionizmu. Ponosna je kuća koja ih ima!
Ovaj tekst je urađen u suradnji sa Pro Peace BiH
