Dan u bolnici, priča o dvije domovine

Goran Sarić
Autor 11.4.2017. u 14:27

Dan u bolnici, priča o dvije domovine

Sve nešto mislim, ako duže ostanem, odavde ću izaći k’o top. Sam u sobi s pogledom, vlastitom kuponicom i wc-om, internetom, wifijem, knjigama, sestricama u bijelom koje “plešu” oko vas kao da ste posljedni kineski car…Pa ovo bih, barem na nekoliko dana, i zdrav odabrao!

Čim sam ušao, pogledom tražim tv. Nema. Sranje! No, iznad prostranog bolničkog kreveta konačno primijetim dugačku metalnu “ručku”, nalik onoj od kranova, na čijem kraju elegantno visi ekran. Mali, doduše, ali sasvim dovoljan za “ubijanje” vremena. U lijepom dani brzo minu, ali kad si bolestan… Evo, upravo dok ovo tipkam, rana na nozi “reži”. Pa tiho “zalaje”.Ne da mi mira. Tako već godinu dana. Jedno vijeme se primiri, smanji, učini se da će konačno zarasti, a onda opet bukne i probudi se, što bi moja žena rekla – “k’o baba iz bolesti”.

Nego, nije to tema ovog teksta. Ne bih vas bezveze gnjavio mojim zdravstvenim stanjem. Htio bih da skiciram jedan bolnički dan u novoj domaji. Kontam da bi vam moglo biti zanimljivo.

Ponekad mi se čini da smo mi, jugovići, mačke sa ne sedam, nego devet života. Šta nas sve nije lomilo i tralo, a evo nas širom svijeta, vrijedni i radišni, nagodni, toliko da nas naši domaćini često i ne primjećuju. (I ovdje u Zemlji Lala i Kanala smo, kao i u Skandinaviji, Kanadi i drugdje, jedna od najprilagodljivijih imigrantskih grupa.)

No, ponekad, čini mi se, ponekad čak i malo previše prilagodljivi. Na loše sviknemo za mjesec-dva, a na dobro – za tri dana! Kući nam voz nerijetko kasnio i po 365 minuta, pa nikom ništa. A ovdje, čim smo se malo odomaćili, kad kasni sedam minuta, odmah počnemo da gunđamo i “lajemo”.

Tako i sad, s ovim televizorom. Da ga nema – katastrofa. A u zavičaju si, barem u moje vrijeme, bio presretan kad ti od kuće donesu transistor, pa možeš slušat’ prenose utakmica, ili “Želju za željom, pjesmu za pjesmom…” Ili kad ti je bolnički cimer, pušač, toliko kulturan da ode do otvorenog prozora i tamo jednu prikuri, da ti ne bi smetao. A bilo je i drugačijih slučajeva…

Ovdje, sve čisto, uredno, udobno. Sam sam u sobi, što je poseban luksuz. Nisam znao da ovdje toliko cijene bosanske pisce, šprdam se sam sa sobom. Kladim se da ovdje niko nema pojma ni ko je bio Ivo Andrić, a kamoli ja, savremeni piščić pjesmica i kolumnica s jedva trocifrenim brojem čitalaca?!

Oko, ba, budimo realni, rekao bi onaj stari sarajevski nad(ri)realista. Nego, biće da sam ovog puta napokon jednom bio geluksvogel, sretna ptičica.

Elem, čim legnete u krevet, dođu da vam uzmu krv i izmjere pritisak, uz obaveznu provjeru identiteta. I tako sto puta na dan. Svaki put kad uđu da vas nešto upitaju, isti doktori i sestrice, obavezno vas pitaju ime i bezime, dan i godinu rođenja. Kao da vas to isto još prije sat-dva nisu pitali!

Procedura je procedura. Holanđanima je ona sveto pismo. Valjda i stoga milioni ljudi širom svijeta dolaze ovdje, da vide kako je uopšte moguće da na tako malom prostoru 17 miliona ljudi živi dobro i skladno.

Prema rezultatima jednog recentnog istraživanja, Holanđani su šesta najsretnija nacija na dunjaluku. Vjerovatno tu i striktno pridržavanje pravila i propisa igra neku ulogu. Neka onda pitaju šta, i koliko god puta hoće!

Poslije prvih pregleda, počnu vas “šopati” hranom. I to izvrsnom. Nisam prvi put u bolnici, pa znam. Šest-sedam puta dnevno vam donose manje i veće obroke, sokove, kafu… Dva glavna obroka su a la carte. Pacijenti biraju!

Sve nešto mislim, ako duže ostanem, odavde ću izaći k’o top. Sam u sobi s pogledom, vlastitom kuponicom i wc-om, internetom, wifijem, knjigama, sestricama u bijelom koje “plešu” oko vas kao da ste posljedni kineski car…Pa ovo bih, barem na nekoliko dana, i zdrav odabrao!

Samo da nije ove proklete rane, i činjenice da je holandskim ljekarima trebala čitava godina dna da me pošalju ovamo i počnu ozbiljne pretrage. Jer, sve ovo je strahovito skupo. Kažu da dan u bolnici košta više od hiljadu (1000!) eura. Ovdje se sve, pa i čovjekovo zdravlje, mjeri novcem.

Sad je ta stvar s ranom vjerovatno ozbilnija, ali se sjećam da su mi vrli konjički doktori Hitko Begić i Rusmo Hadžihuseinović, prije 5-6 godina, u dva navrata ranu na istom mjestu zatvorili veoma brzo, za svega nekoliko sedmica. I to sa vrlo skromnim sredstvima. Svaka čast.

A doktor moje majke, njen bivši učenik Nusret Borić, o učiteljici se, u tada oronuloj konjičkoj bolnici, brinuo kao o rođenoj majci. Nije joj dao ni da sjedi u čekaonici, nego je redovno pozivao unutra, u ordinaciju, na kafu a ponekad, bogami, i baklavu.

Svjedok sam živi.

No, to je druga strana medalje. Sve ima svoje prednosti. Ali i mane. Zato i kažem da sam srećković koji ima dvije domovine.

 

Goran Sarić
Autor 11.4.2017. u 14:27

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija