DANKE DEUTSCHLAND

tačno.net
Autor 26.5.2013. u 09:18

DANKE DEUTSCHLAND

Samo samosvjesna Hrvatska koja zna gdje joj je mjesto i u Evropi i u svijetu, Hrvatska koja zna da osim folklora i prirodnih ljepota, ima štošta što može pružiti Uniji, samo takva Hrvatska imat će razloga reći: Danke Deutschland, kada postane 28. članica EU.

Piše: Tomislav Jakić

I tako će Njemačka otvoriti Hrvatskoj definitivno vrata u Evropsku uniju, ratificiravši kao posljednja zemlja-članica Unije hrvatski pristupni ugovor. Na prvi pogled duboko simbolično: ona Njemačka koja je bila šampion u probijanju barijere što se ispriječila pred međunarodnim priznanjem novoproglašene samostalne države na tlu jugoslavenske federacije početkom devedesetih godina prošloga stoljeća, uklonit će sada svojim činom ratifikacije posljednju prepreku za ulazak te Hrvatske u evropsku zajednicu država. Samo: je li to ta ista Njemačka i je li to ta ista Hrvatska? I, napokon, je li to ta ista Evropa? Čak i površni pogled na stvari nameće negativan odgovor.

         Jer, ovo (više) nije Njemačka Helmuta Kohla i Hansa Dietricha Genschera, nego Angele Merkel. I mada je kancelarka ne čelu one iste stranke koju je godinama vodio Kohl (kršćanskih demokrata) i mada je ona Kohlova učenica, ne treba smetnuti s uma da je upravo ona potaknula i smjenu Kohla s mjesta stranačkoga šefa, postavljajući svoje naglaske kao osnovne odrednice njemačke politike. Početkom devedesetih Njemačka je bila prosperitetna zemlja, jedna od vodećih u krugu tadašnje Evropske zajednice u kojoj još nitko nije ni sanjao o financijsko – gospodarskoj krizi što će obilježiti prve godine novoga tisućljeća. Današnja je Njemačka nedvojbeno vodeća država Evropske unije kojoj se, nastavi li Britanija sadašnjim kursom, tresu i sami temelji. Njemačka je glavni financijer pomoći posrnulim zemlja Unije koje nisu u stanju nositi se s posljedicama krize, uvezene iz Sjedinjenih Država. I – što je sve prije nego nevažno – Njemačka je tvrdi zagovornik rješavanja krize na način što se svakim danom pokazuje sve neuspješnijim, dakle rigoroznom štednjom i rezanjem na području socijalnih prava i životnog standarda građana – bez obzira na sve, prije svega bez obzira na upravo te građane.

         A Hrvatska? Ona više nije Hrvatska Franje Tuđmana (ma koliko se neki trudili da je takvom rekreiraju), ona nije država koja se bori za svoj opstanak, suzbijajući pobunu dijela vlastitih građana potpomognutu i financijski i vojno iz susjedne države. Ona nije država u nastajanju koja rat koristi kao paravan za otvoreno kršenje ljudskih, a pogotovo manjinskih prava, koja se sakriva iza maske demokratski provedenih izbora, a u svojoj je srži duboko nedemokratska. Današnja je Hrvatska zemlja čvrsto etablirana na međunarodnoj sceni, općepriznata, mada ne i posvuda prihvaćena kao pouzdan partner (čemu sama pridonosi svojim često poslušničkim ponašanjem na svjetskoj sceni). Današnja je Hrvatska – Hrvatska Ive Josipovića i Zorana Milanovića, socijaldemokrata koji se (pre)često boje sami sebi priznati da su socijaldemokrati, uz tvrdu desničarsko-nacionalističku oporbu Tomislava Karamarka, kojoj zdušno sekundira Katolička crkva (o čijoj bi se ulozi u pobjedi nacionalističke desnice na prvim izborima godine 1990. mogli pisati eseji). Pri svemu tome nikako ne treba zaboraviti desetgodišnji predsjednički mandat Stjepana Mesića (samo intermezzo, ili ipak period koji je odredio kurs države na dulji rok?) u kojemu su, usprkos kolebanjima socijaldemokrate Ivice Račana i demagoškom taktiziranju HDZ-ovca Ive Sanadera, napravljeni krupni iskoraci prema istinskoj demokraciji i uspostavljanju pravne države, te njezinom otvaranju prema regiji, Evropi i svijetu (mada Hrvatska ni danas još nije do kraja demokratizirana, a od pravne države dijeli je – pogotovo na području pravosuđa – praktično nesaglediva distanca, mada je EU baš tome pravosuđu dala zeleno svjetlo).

         Dakle, Njemačka je ta koja uklanja posljednju barijeru na putu u Evropsku uniju, a Hrvatska je ta koja postaje 28. članica Unije. Samo, a to vrijedi uporno ponavljati: riječ je o drugačijoj Njemačkoj i o drugačijoj Hrvatskoj, pa je čak i odnos Njemačke prema Hrvatskoj drugačiji. A o tome da Evropska unija nije isto što je bila na početku hrvatskog evropskog puta, gotovo da i ne treba govoriti. Današnja Njemačka, makar na službenoj razini forsira ulazak Hrvatske, na mnogim drugim razinama (ne samo medijskoj) iskazuje ne male rezerve prema spremnosti/osposobljenosti Hrvatske da uđe u Uniju, a otvoreno se – na svim razinama – protivi daljem proširivanju Unije, što je u oštroj suprotnosti s iskazanom željom Hrvatske da i ostale zemlje regije, naravno uz ispunjavanje uvjeta, nađu svoje mjesto u ujedinjenoj Evropi. A Hrvatska, mada je na razini vladajućih opijena skorim ulaskom u Uniju, prema konkretnim posljedicama ulaska iskazuje sve veću skepsu. Raspoloženje građana, i dalje nedovoljno informiranih, koliko god da im se uporno, do besvijesti, ponavlja smiješna fraza o tome kako se Hrvatska vraća u Evropu (a gdje je do sada bila?), daleko je od entuzijazma iz početnih godina samostalnosti, pa čak i od većinskog raspoloženja (pozitivnog), iskazanog na ne tako davno provedenom referendumu. Kada bi takav referendum bio proveden danas, uz svijest o dubini krize koja trese Unijom i nesposobnosti Unije da je riješi, uz svijest o tome kako rapidno pada standard građana u sve većem broju članica Unije – sve do gubitka i posla, i krova nad glavom – veliko je pitanje kakav bi bio njegov rezultat, da li bi se većina hrvatskih građana i dalje izjašnjavala za članstvo u Uniji.

         Pri svemu tome, ne smije se zaboraviti da tako dugo, dok projekt evropskog ujedinjena postoji, a teško da će sama ideja ikada biti anulirana, istinski je interes Hrvatske da uđe u Uniju. Hrvatska si ne može priuštiti luksuz da ostane usamljeni otok, uz sve nedostatke koje Unija pokazuje. No, Hrvatska bi morala prethodno razriješiti ključno pitanje: kakva će ući u Uniju i kako će se u Uniji ponašati. Zadovolji li se samim činom ulaska i nastavi li slijediti dosadašnju praksu, kao što čine neke nove članice koje se sve više pokazuju kao „kamen oko vrata“ Unije, neće biti dobro. Kao ni ako nastavi slušati i izvršavati, umjesto da i u Uniji vodi vlastitu politiku – koliko joj to okviri Unije dopuštaju. Samo samosvjesna Hrvatska koja zna gdje joj je mjesto i u Evropi i u svijetu, Hrvatska koja zna da osim folklora i prirodnih ljepota, ima štošta što može pružiti Uniji, samo takva Hrvatska imat će razloga reći: Danke Deutschland, kada postane 28. članica EU.

Novossti

tačno.net
Autor 26.5.2013. u 09:18

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija