Crtica o generalu

“Dao bih život za njega”

Zlatko Dizdarević
Autor 9.4.2021. u 20:36

Izdvajamo

  • Eto, odonda znam ono što i danas. Za takvog čovjeka, takvog komandanta koji misli na svakog vojnika, za takvog vojnika a pri tome i humanistu, dao bih život...

Povezani članci

“Dao bih život za njega”

Foto: Mario Boccia

“Za njega sam bio spreman da dam život onda, u jesen ’92. isto kao što bih i danas”.

Neću o Jovi Divjaku i prijateljstvu sa njim, znam kako to ide sa storijama o njemu sada i sa onima koji ga se sjećaju. Frankofonac, znao je kazati – deja vu. Danas, nakon toliko godina, sjetim se povodom storija o generalu (usput, generali nikada i nigdje nisu “bivši”, bez obzira na okolnosti) jednog slučaja koji, mene što se tiče, govori o njemu više od svih naknadnih sjećanja i storija. Samo zato imam potrebu da to ispričam kao usputni, autentični svjedok.

U julu 1995. godine – svi koji se tog sarajevskog ljeta sjećaju znaju da je to bilo vrijeme najgorih bombardovanja grada, valjda očajničkog i “oproštajnog” pred poraz koji je slutio čak i topovnicima oko Sarajeva – stjecajem okolnosti zatekao sam se kao postoperativni pacijent u tada tek bivšoj “vojnoj bolnici”. Bilo nas je troje u sobi na hirurgiji. Jedan momak iz Foče i jedan iz Sarajeva, pored mene kojeg je u svoj ratnoj muci operisao Abdulah Nakaš, zbog crnih slutnji “civilne” bolesti. Dvojica cimera bili su borci Armije BiH, prethodno teško ranjeni.

Dva dana nakon operacije, negdje u suton, banuo je u sobu general Divjak sa nekom kesom “poklona” kupljenih od preprodavača na Markalama, tržnici koja je ušla u istoriju zločina sa brda, prvi put u februaru ’94. i onda ponovo mjesec dana nakon ove pričice, krajem avgusta ’95. Tada je to napokon postalo dovoljno NATO-u da se promeškolji povodom epohalnog zločina nad Sarajevom.

General Jovo došao je u bolnicu da me obiđe i ohrabri. Sa dvojicom ranjenih boraca u krevetima pored mene ostao je duže nego sa mnom. Razumio sam. Kazao mi je kasnije, “o tebi ‘civilu’ u ratu sve znam, a znam i da ćeš shvatiti, njihove sudbine su priča za našu istoriju…” Sokove koje mi je donio dao je njima. Rekao je, “mi ćemo to nadoknaditi”. Shvatio sam, i kasnije smo nadoknadili više puta. Htio je da zna sve o njima, ko su i odakle su, o jedinici u kojoj su bili, koga imaju, kako su teško ranjeni, ko im je komandovao… Meni je rekao samo, “čekamo te da nastavimo uz pobjedu pred kojom smo…”

Kada je otišao, nas trojica šutili smo u polumraku dok momak iz Sarajeva, sjećam se da se zvao Enes, ne reče, više kao za sebe: “Za njega sam bio spreman da dam život onda, u jesen ’92. isto kao što bih i danas”. Znali smo da priča ima nastavak povodom ovoga, ovako kazanog. I nastavio je: “Nas četvorica ostavljeni smo da čuvamo poziciju nakon jedne akcije gore na Trebeviću, direktno na liniji sa njima, u jednoj rupi iskopanoj pod stijenom i prekrivenoj granjem sa okolnog drveća… “Oni” su bili tu na pedesetak metara i vjerovatno su slutili da smo mi samo malo dalje. Vjerovatno nisu bili sigurni koliko nas je i umirili su se. Treći, četvrti dan ostali smo bez ikakvog kontakta sa našima, imali smo minimum municije, dvije-tri ručne granate i ništa od hrane. Četvrte noći, sjećam se velika kiša je padala, mi šćućureni ispod granja i jednog šatorskog krila, čujemo ispotiha nečije kretanje prema nama. Mislili smo da su “oni” i da nam se prikradaju. Onda je neko iz mraka više šaptom kazao ‘mi smo, naši…” Među nas je mokar k’o čep ušao general Divjak. Sa njim je bio jedan pratilac. Pod miškom je nosio dvije štruce mokrog hljeba, četiri konzerve paštete i mokru šteku “Drine”. Neću to nikad zaboraviti. Izljubio se sa nama i pravdao se što je hljeb mokar. Pitao je kako smo, jesmo li svi dobro, izvinuo se što nije prije saznao da smo tu gdje smo i zašto smo, praktično, zaboravljeni. Tada sam osjetio da je mislio kako je, zapravo, u cijeloj ondašnjoj vojnoj situaciji cijenio da je to bez velikog smisla. Nas nekoliko bi oni sa druge strane bez problema pomeli začas nakon što utvrde koliko nas je, gdje smo i koliko smo “moćni”. Razmišljao je logikom školovanog oficira, ali i čovjeka humaniste. Obećao je da će dogovoriti da nas izvuku odatle. Tako je i bilo… Eto, odonda znam ono što i danas. Za takvog čovjeka, takvog komandanta koji misli na svakog vojnika, za takvog vojnika a pri tome i humanistu, dao bih život…

Bilo je dovoljno za razumjeti o kakvom se čovjeku i komandantu u slučaju Jovana Divjaka radilo. I zašto su ga voljeli svi koji su se makar i jednom sa njim sreli. Istorija je već rekla o njemu što je trebalo. Biće toga još. Mene što se tiče, i ova pričica koju sam čuo lično, u polutami nekadašnje vojne bolnice, danas bolnice “Abdulah Nakaš”, bila je dovoljna za nepostavljeno već tek usput pominjano pitanje – kako smo i zašto postali prijatelji od dana uoči rata pa sve do njegovog odlaska u sarajevsku istoriju.

Zlatko Dizdarević
Autor 9.4.2021. u 20:36

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija